U svijetu pa i u Hrvatskoj je dugo bilo zanemarivano da otpad od hrane predstavlja problem. Kod nas je svjesnost o tome počela rasti kad se u medijima počela naglašavati činjenica da se negdje viškovi hrane bacaju, dok istodobno drugdje postoje obitelji koje si tu hranu ne mogu priuštiti. No problem bacanja hrane ima vrlo značajnu, a manje osviještenu ekološku dimenziju. Stvari počnu izgledati ozbiljno kad se sazna da otpad od hrane uzrokuje šest posto emisije stakleničkih plinova, što je trostruko više od emisije uzrokovane zrakoplovstvom. Hrvatsku je ulaskom u EU dočekala i obveza da otpad od hrane do 2030. godine smanjimo za čak 50 posto te nije neobično da se država zainteresirala za pospješivanje sustava doniranja hrane. Dio tih viškova nastaje kod proizvođača hrane, supermarketa i drugih maloprodajnih trgovina. Nije sve moguće donirati, no postoje i viškovi koji se odnose na zdravstveno ispravne namirnice koje se neće uspjeti prodati. Najčešće se to odnosi na hranu pred istekom roka trajanja, ali i na greške u pakiranju, krive deklaracije i slično.

S ciljem da takva hrana ne završi u kontejnerima za smeće, ona može biti donirana onima koji si ju ne mogu priuštiti. Supermarketi najčešće ne posežu za izravnim dijeljenjem hrane pogođenima, već to čine povezivanjem s takozvanim posredničkim organizacijama. U Hrvatskoj su glavni posrednici socijalne samoposluge, Caritas i Crveni križ. Tu se često postavlja pitanje: zašto proizvođači i supermarketi izravno ne dogovore doniranje nekim posrednikom? Zapravo oni to i čine. Takva praksa postoji već godinama pa primjerice u Zagrebu Caritas surađuje s nizom supermarketa te je osigurao kombi i vozača koji ih svakog dana posjećuje i prikuplja viškove. No u Zagrebu zbog koncentracije aktivnosti tu logistiku lakše organizirati, a socijalno ugroženih obitelji ima po cijeloj zemlji.

Supermarketi i drugi donatori viškove imaju i na lokacijama na kojima ponekad nema posredničkih organizacija koje su u mogućnosti te viškove prikupiti, a i suradnja s brojnim posrednicima im može predstavljati problem jer manji posrednici često nemaju kapacitete za taj višak preuzeti. Poznat je i slučaj kada je zaposlenik jednog trgovačkog lanca dva radna dana proveo na telefonu u nastojanju da dogovori preuzimanje viška božićnih purica. Jedni nisu imali hladnjake, drugi nisu radili pred blagdane i slično. Posrednici pak znaju isticati česti problem pokušaja da im se podvale namirnice (recimo trulo voće) koje su već trebale ići u otpad te su zbog toga oprezni u prihvaćanju donacije u zadnji čas. Postoji čak i neravnoteža u dostupnosti namirnica između različitih jedinicama istih organizacija. Primjerice Caritas Varaždinske biskupije ima potrebnu opremu i logistiku te skuplja i više nego dostatne količine hrane, dok su police Caritasa iz Knina gotovo potpuno prazne. O unutar organizacijskim neusklađenostima smo nedavno mogli čitati kad su se nakon potresa u Sisku i Petrinji među sobom raspravljali čelnici Crvenog križa.

Banka hrane javlja se kao pokušaj umanjivanja ovih i sličnih problema. Ona ne predstavlja gradnju silosa i skladišta koji bi umjesto postojećih posredničkih organizacija prikupljala viškove, već izgradnju sustava koji bi samo koordinirao aktivnosti doniranja hrane. Po uzoru na dobra iskustva iz, primjerice, Irske i Francuske, banka hrane bi donatorima, ukoliko to žele, omogućila da svoje viškove mogu donirati kroz kontakte sa samo jednom organizacijom. Ta bi organizacija onda na sebe preuzela komunikaciju s posrednicima i dogovaranje logistike. Posrednici bi pak mogli nastaviti samostalno prikupljati donacije, ali dio donacija osigurati i uključivanjem u sustav banke hrane. Time bi se riješile i neke od neravnoteža u dostupnosti donacija i posrednika, a na kraju bi i hrane u kontejnerima za smeće bilo manje.