Nakon svakih lokalnih izbora niz je analiza njihovih rezultata i gotovo sve su, čak i one sasvim oprečne, barem djelomično točne. HDZ je, kao što to uvijek bude, na upravo završenim izborima opet osvojio najviše pozicija župana, gradonačelnika i načelnika općina i stoga ih se ne može drukčije okvalificirati nego kao nadmoćne pobjednike.

Suhe brojke to nedvojbeno pokazuju. Ali, sve je više u javnosti prisutna i teza da je HDZ zapravo dramatično izgubio na ovim izborima, jer su prešli u opoziciju u dva najveća hrvatska grada, Zagrebu i Splitu, na čije proračune otpada 40 posto novca koji se troši na lokalnoj razini.

Ukratko, malo im znače pobjede u Požeško-slavonskoj, Virovitičko-podravskoj ili Ličko-senjskoj županiji, u kojima ne živi mnogo ljudi i čiji će čelnici izvršne vlasti raspolagati s razmjerno oskudnim financijskim sredstvima.

Niti ovakve postizborne analize ne mogu se posve odbaciti. S druge strane SDP, glavni konkurent HDZ-a, nesumnjivo je loše prošao na izborima, jer se njihov udio u ukupnim glasovima za županijske i skupštinu Zagreba, u odnosu na 2017., ozbiljno smanjio.

SDP je danas sigurno slabija stranka nego što je to bio prije četiri godine, kada također nisu briljirali na lokalnim izborima. No, podaci potvrđuju i da su socijaldemokrati, ako se računaju samo važnija mjesta, ostali bez vlasti tek u Čakovcu, a da su je preuzeli u Varaždinu i Makarskoj. Moglo bi se, znači, reći da SDP izlazi iz izbora kao dobitnik.

Politički vjetar

Na jedak način može se promatrati izborni učinak nezavisnih lista i kandidata. Brojke sugeriraju pravi boom nezavisnih, govori se o novom političkom vjetru i nagrizanju okoštale stranačke strukture.

Kada se, međutim, malo zagrebe ispod površine, ove teze postaju itekako klimave. Kao prvo matematika, u idućem mandatu će u 129 županija, gradova i općina vlast obnašati ljudi koji su na izbore izašli kao kandidati birača.

To je u 41 jedinici lokalne samouprave više nego nakon prethodnih izbora. Premda je riječ isključivo o kandidatima birača, ne i o onima čije su nezavisne liste političke stranke, kao što je to u slučaju dugogodišnjeg gradonačelnika Slavonskog Broda Mirka Duspare, gradonačelnika Vukovara Ivana Penave ili međimurskog župana Matije Posavca, ovaj je porast zaista impresivan.

Ali, kandidat birača ovaj put nije izabran u Osijeku i najveći grad kojim će nezavisni upravljati je bitno manja Pula. Na tom popisu više nije niti Varaždin, osim Pule ni jedno drugo županijsko središte.

Kandidati birača ostvarili su uspjeh u Šibensko-kninskoj županiji, Puli, dijelu gradića i u puno općina, to je bio njihov ipak ne toliko dojmljiv domet. Još je zanimljivija slika nezavisnih župana, gradonačelnika i općinskih načelnika kada se pogleda njihovu prošlost.

Ima ih doista koji su dosad bili politički neaktivni, a onda su se, nezadovoljni načinom na koji se razvija njihova zajednica, odlučili angažirati na izborima i pokušati nešto promijeniti. Vjerojatno su ih i većina primjeri takve grassroots demokracije.

U općinama s tisuću, dvije ili čak manje stanovnika, samoorganiziralo se desetak ljudi i upustilo u izbornu borbu s kandidatom ogranka snažne političke stranke. Ako su im se pritom poklopile neke stvari, na kraju su neki i pobijedili. HDZ-ovac Martin Baričević, nekadašnji saborski zastupnik, u svojoj je općini Jasenice 2017. rutinski pobijedio u prvom krugu sa 76,84 posto glasova.

No, uzdrmale su ga pojedine afere koje su mu pripisane i mladi Jaseničani predvođeni Stipom Vulićem su 30. svibnja u prvom krugu izbora, s 536 prema 460 glasova, okončali njegovu vladavinu koja je trajala 24 godine. Tu bi se Vulićevu ekipu svakako moglo svrstati u nekakav novi politički val.

Politički oportunisti

Za dobar dio nezavisnih to, međutim, uopće ne vrijedi. U Novoj Gradiški i Ludbregu su tako gradonačelnici i dalje Vinko Grgić i Dubravko Bilić, ali više ne kao članovi SDP-a. Među nezavisnima su se našli silom prilika, zbog problema sa zakonom, prvi je pod istragom zajedno s Draganom Kovačevićem, a drugi je pravomoćno uvjetno osuđen zbog zlouporabe dužnosti ravnatelja Agencije za zaštitu osobnih podataka.

SDP nije više s njima računao i oni su se na lokalnim izborima natjecali kao kandidati birača i pobijedili već u prvom krugu. Gradonačelnik Ivanca će i ubuduće biti Milorad Batinić, ali kao nezavisni jer se razišao s HNS-om u kojem je dugo imao važnu ulogu.

I Nenad Panian je 2017. za gradonačelnika Dugog Sela izabran kao član HNS-a, a sada je bio kandidat birača. Isti je slučaj s gradonačelnikom Čazme Dinkom Pirakom, koji se posvađao s Krešom Beljakom i nedavno otišao iz HSS-a. HDZ je u Vukovarsko-srijemskoj županiji izgubio grad Županju i nekoliko općina u srazu s bivšim stranačkim kolegama, koji su se pobunili protiv lokalnog vodstva i otisnuli se u nezavisne vode.

U njima vješto pliva i više nevjerojatnih političkih oportunista. Križevce je zadržao gradonačelnik Mario Rajn, čovjek koji se 2020. pridružio HSS-u kako bi mogao biti na listi Restart koalicije za Sabor.

Nije osvojio zastupnički mandat i zatim je jednostavno otkazao suradnju HSS-u i vratio se u nezavisne.

Načelnik općine Nuštar Hrvoje Drinovac prošao je HSP i HDZ, a politički ga je krenulo kad se na izborima pojavio kao kandidat birača. Kategorija za sebe je Anđelko Topolovac, načelnik općine Radoboj u Krapinsko-zagorskoj županiji, kojeg je 2014., u vrijeme Vlade Zorana Milanovića, HNS postavio za šefa uprave Narodnih novina.

Kasnije je taj Topolovec prešao u Bandićevu stranku, pa se priključio reformistima, a sada je, eto, nezavisni općinski načelnik. Kako za njega reći da predstavlja novi vjetar koji je na ovim lokalnim izborima zapuhao u hrvatskoj politici?

To, naravno, nije ni gradonačelnik Belišća Dinko Burić, prvo jastreb HDZ-a, pa oslonac Branimiru Glavašu u HDSSB-u i tek potom nezavisni. Još je dosta ovakvih primjera, recimo Ivo Dujmić je inicijalno za gradonačelnika Opatije izabran kao član SDP-a.

Dakle, nije zlato sve što sja, kad se netko proglasi nezavisnim, nije time automatski ušao u red boraca protiv stranačkih oligarhija, za bolju hrvatsku politiku.