Banke će izgubiti milijarde kuna dobiti, koje će na kraju naplatiti od državnog proračuna kroz svoje tužbe – bio je to najjači argument prvenstveno banaka, ali i ostalih protivnika zakona kojim je 2015. godine Vlada Zorana Milanovića omogućila konverziju kredita u švicarskim francima kako bi se popravio položaj dužnika koji su se žalili da su sve više dužni što su više kredita otplatili.

U jednom trenutku u javnost se izašlo s brojkom od osam milijardi kuna odštete koju će država na kraju platiti, posebice kad završe arbitražni sporovi u Washingtonu.

Banke su se, njih četiri od ukupno šest koliko ih je tužilo državu, povukle iz tih sporova, a ukupna odšteta koju su tražile ipak je bila manja od osam milijardi kuna kojima su plašili javnost, odnosno tražili su oko dvije i pol milijarde kuna.

Istovremeno je i Ustavni sud u potpunosti potvrdio presudu suca Trgovačkog suda Radovana Dobronića, po kojoj su ništetne i promjenjive kamate i valutna klauzula, i klatno se zanjihalo na drugu stranu.

Državni proračun dosad nije imao nikakav trošak zbog »švicarca«, a sada je pitanje koliko će tužbe dužnika u švicarcima koštati banke i kako će to utjecati na njihovo poslovanje, kao i može li se dogoditi da banke u predstojećem razdoblju taj trošak kroz veće kamate ili naknade preliju na svoje klijente.

Podaci postoje

Sada rijetko tko izlazi s procjenama, osim udruge Franak koja kaže da će banke građanima koji su otplatili kredite mimo konverzije morati platiti deset milijardi kuna preplaćenih iznosa i zateznih kamata.

Uz to, u udruzi Franak procjenjuju da će na isti iznos odštete pravo imati i oni koji su konvertirali svoje kredite.

Konkretne brojke o otplaćenim kreditima i iznosu pretplate nismo dobili u Hrvatskoj narodnoj banci. Iako se od središnje banke ne očekuje da donosi procjene tužbenih zahtjeva i broja tužbi, podatke o kreditima koji su veliki rizik za financijski sustav morali bi imati i sigurno ih imaju.

Zanimljivo, u vrijeme kad se tražilo rješenje za »švicarac«, HNB je izlazio i s podacima koliko je kredita otplaćeno, koliko ih je podignuto za kupnju automobila, apartmana, stanova, koliko je građana tako kupilo svoju jedinu nekretninu, pa čak i koliko bi se tih kredita moglo riješiti dogovorom države, banaka i klijenata, upravo zato što se radi o kupnji jedine nekretnine pa je to socijalno pitanje.

Institucija koja se između ostaloga brine za stabilnost financijskog sektora u zemlji takve podatke sasvim sigurno ima i sada.

U HNB-u čak nismo uspjeli dobiti ni odgovor na pitanje kolike su rezervacije banaka za gubitak sporova vezanih za švicarski franak, uputili su nas na godišnja izvješća banaka, iako vjerojatno dobro znaju da pojedine banke ne navode kolike su njihove rezervacije za tužbe vezane uz franak, nego općenito za sve sporove koje vode.

Najdalje što su u središnjoj banci otišli u svojim odgovorima je procjena da će se te tužbe negativno odraziti na profitabilnost banaka.

Otpornost sustava

– S obzirom na značajan volumen tzv. CHF kredita u proteklome razdoblju, za očekivati je da bi se potencijalne tužbe većeg broja klijenata i eventualno donošenje sudskih odluka u njihovu korist, moglo negativno odraziti na profitabilnost kreditnih institucija, kažu iz HNB-a.

No, ocjenjuju »da trenutno zadovoljavajuća razina kapitala hrvatskog bankovnog sustava, kao i vrijeme u kojem bi se nove tužbe mogle podnijeti i trajanje samih procesa omogućuju kreditnim institucijama potencijalno korištenje buduće profitabilnosti za formiranje dodatnih rezervacija«.

– To pruža dostatno uvjerenje da je hrvatski bankovni sustav otporan i na takve izvanredne šokove, poručuju iz HNB-a. Dakle, u središnjoj banci računaju na to da će postojeće rezervacije i višegodišnje trajanje sporova omogućiti da financijski sustav podnese trošak tužbi i dalje ostane stabilan.

Što se tiče rezervacija, one su prema godišnjim izvješćima banaka, a posljednja su objavljena za 2019. godinu, za sudske sporove nešto veće od 1,2 milijarde kuna. Pojedine banke ne navode za koje su sporove rezervirale taj novac, dok neke, poput primjerice RBA-a, jasno ističu koji dio se odnosi na švicarski franak.

Banke su u toj 2019. godini značajno podigle rezervacije upravo zbog »švicaraca«, u 2020. godini morale su dizati iznose i zbog koronakrize za kredite za koje su odobravale moratorije, a izvješća za prošlu godinu koje će objavljivati tijekom proljeća pokazat će je li to dovoljno.

Stvarni troškovi

Osim rezervacija i buduće profitabilnosti iz koje će namiriti troškove za buduće presude, otvara se i pitanje hoće li banke dio troškova po tužbama za švicarac preliti na ostale klijente kroz povećanja naknada i kamatnih stopa.

Iz HNB-a odgovaraju da je pitanje naknada i kamata u potrošačkim ugovorima detaljno uređeno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju čiji je cilj zaštita potrošača. Tako naknade na odobrene kredite moraju biti vezane uz stvarni trošak odobravanja kredita, a nakon sklapanja ugovora o kreditu nije dopušteno uvođenje novih naknada.

– Iznose naknada banke određuju u skladu sa svojom poslovnom politikom. HNB, kao ni druge europske centralne banke, ne propisuje visinu naknada, već se one formiraju na tržištu, dodaju iz HNB-a.

Kod visine kamatne stope koju će banke nuditi u budućnosti, napominju u HNB-u, dužne su se pridržavati ograničenja maksimalne visine kamatne stope propisane Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju.

– Monetarna politika HNB-a je već sad iznimno ekspanzivna, referentne kamatne stope su na nuli ili blago ispod, pa je prostor za daljnje poboljšanje uvjeta financiranja ograničen, izuzev određenog smanjenja regulatornog troška do kojeg će doći nakon uvođenja eura, napominju iz HNB-a.

Dodaju i da prema Zakonu o kreditnim institucijama HNB može, ako procijeni da je to potrebno, donijeti podzakonski propis kojim će pobliže urediti listu aktivnosti koje je kreditna institucija u poslovanju s potrošačima vezano uz primanje depozita i odobravanje kredita dužna obavljati bez naknade.

Šutnja oko novih tužbi

Nije se HNB želio izjasniti i je li moguća tužba za kredite u eurima, bilo po pitanju valutne klauzule ili promjenjivih kamata, pa napominju da je zaštita kolektivnih prava potrošača propisana zakonom, a HNB nije tijelo ovlašteno za pokretanje tih postupaka, niti može predviđati hoće li se ili neće pokretati određeni postupci koji nisu u njegovoj nadležnosti.

Ne žele, kažu, svojim mišljenjima ili stavovima ulaziti u pitanja iz sudske nadležnosti pa tako niti iznositi svoja pravna shvaćanja o pitanjima dopuštenosti, odnosno pravne osnovanosti pokretanja i vođenja eventualnih sudskih postupaka koji bi se mogli ili ne bi mogli pokretati nastavno na stajališta suda zauzeta u presudama povodom kolektivne tužbe vezane uz kredite odobrene uz valutnu klauzulu u CHF.