S jedne strane postoji taj pritisak da se podacima o gledanosti opravda pretplata za javnu televiziju, a s druge strane to vodi puno komercijalnijem pristupu i trpanju gledatelja u »ladice«
Jedan od zanimljivijih naslova s ovogodišnjeg izdanja Festivala dokumentarnog rock filma, svakako je »Brian Eno – Another Green World« kojeg će publika moći pogledati u petak navečer.
Film o kultnom engleskom glazbeniku, koji je karijeru počeo kao član grupe Roxy Music, a kasnije postao poznat i kao jedan od pionira ambijentalne glazbe i glazbenih inovatora, nastao je u produkciji poznatog BBC-evog serijala »Arena«.
Na predstavljanje filma u Rijeku su doputovale producentica Alexandre Mattholie i redateljica Nicola Roberts, s kojom smo porazgovarali o filmu i BBC-ju.
Možete li za početak malo pojasniti značenje »Arene«?
– To je program BBC-evih dokumentaraca koji ide već trideset godina i do sad je rezultirao s više od 500 produkcija. Wernor Herzog ga je svojedobno opisao kao more razuma u nerazumnom svijetu televizije. To je na neki način serijal o kulturi drugog dijela dvadesetog stoljeća.
Važna je esencija
Kako ste se baš odlučili za Briana Ena?
– Sve manje glazbenih dokumentaraca na televiziji vjerojatno je neki prevladavajući trend, čak možda i u SAD-u gdje se sad događa zlatno doba televizije s programima kuća poput HBO-a. No ako ih već ne možete u tolikoj mjeri naći na tv-ekranima, glazbeni dokumentarci vrlo su popularni na filmskim festivalima. Ipak rekla bih da je problem u tome što postaju vrlo predvidljivi.
– Njegova pjesma »Another Green World« zapravo je dugogodišnja uvodna glazbena tema Arene, pa je bilo prirodno da će se prije ili kasnije o njemu napraviti dokumentarac. Štoviše, kad je osjetio da je vrijeme, on je pristupio nama. Kako ja volim njegova prva tri albuma, zamolila sam našeg urednika Anthonyja Walla da ja napravim film.
Izjavili ste jednom da niste poklonik snimanja dokumentaraca u stilu »vremenske crte«…
– Pa da, danas vrlo lako možete naći taj tip informacija na internetu, a one zapravo često ni ne daju pravu sliku o osobi i njezinom radu, poput nekih drugih detalja iz života i načina razmišljanja. Kako sam imala na raspolaganju sat vremena, važno mi je bilo naći nešto esencijalno, neki lajt motiv koji bih »prebacila« na film.
Ono što me je kod Enoa privuklo je niz, nazovimo ih metaforičkih ponavljanja. Recimo ideja da su u njegovoj obitelji svi bili poštari – djed, otac, ujak. Svi su oni u poslu »komuniciranja«, a tu je i ta veza s Enom, koji je poznat po vještini razgovora i koji zaista vjeruje da se konverzacijom može promijeniti svijet.
– Volim, primjerice, raditi dokumentarce o piscima. Nedavno sam snimila dokumentarac o tribute bendovima, u gradiću Crew na sjeveru Engleske gdje živim. To je industrijski gradić, no industrija propada i osjeća se kriza. Zanimljivo je da je jedan od omiljenijih vidova zabave tamo odlazak u tu jednu staru crkvu na koncerte tribute bendova. Zanimljiva je ta poveznica crkve i tih duhova glazbenika, a sami članovi tribute bendova vrlo su osebujni. Bilo je to vrlo zabavno snimati.
Na kraju filma vidite poštara kako se udaljava, što bi mogla biti metafora da stari način komuniciranja poštom odumire zbog napretka tehnologije. Iste godina napravili smo još jedan dokumentarac o Enou, ovog puta više »glazbeni«, s puno arhivskih snimki, glazbe, sve do producentskog dijela njegove karijere u kojem surađuje s komercijalnijim bendovima poput U2 i Coldplaya, čime se odmaknuo od nekih svojih izvornih ideja.
Prednost digitalnog »filmaštva«
Kako je bilo raditi s Enom?
– On je jedan od najsamouvjerenijih ljudi koje sam upoznala. I vrlo opušten. Bilo je lako snimati film, jer smo bili mala ekipa. To je ta prednost digitalnog »filmaštva«, za koje inače mislim da super odgovara ženama. Puno je lakše nositi opremu, sve je puno jednostavnije, a puno manje »macho«.
Kako je u današnje doba raditi za BBC? Koje su razlike u odnosu na prije, recimo, dva desetljeća?
– Da, vrlo vrlo različito. Nekad je BBC imao reputaciju lijevo orjentiranog medija, no te lijeve orijentiranosti danas više nema baš puno u engleskom društvu općenito. I televizija je postala danas puno više »industrija« nego što je bila prije. Prije je bilo, na primjer, puno dobrog amaterizma – niste morali biti istrenirani televizijski profesionalac da bi smislili neki dobar program. Danas se puno više promišlja koji programi prolaze, a koji ne. Sve je nekako manje »osobno«, a samim time ima i manje slobode.
Osjeća li se i na BBC-u diktat »tržišta« i komercijale?
– Da. Možda je bolje reći da televizijski programi danas imaju puno jači diktat »brendova«, što se odnosi i na društvo općenito. Na BBC-u se u posljednje vrijeme osjeća vrlo šizofrena situacija – s jedne strane postoji taj pritisak da se podacima o gledanosti opravda pretplata za javnu televiziju, a s druge strane to vodi puno komercijalnijem pristupu i trpanju gledatelja u »ladice«, svođenju na određene tipove koji gledaju samo jednu vrstu programa.
No gdje će biti nekomercijalniji – kulturni i edukativni sadržaji, ako neće na javnoj televiziji? Arena je prije dvadesetak godina proizvodila po dvadeset programa godišnje. Danas proizvede pet. Sjećam se da sam devedesetih godina napravila dokumentarac o Philipu K. Dicku koji je bio dosta gledan. Danas bi takav scenarij bilo puno teže progurati na televiziju.
Znate kako glasi ona poznata izjava da javna televizija mora educirati, informirati i zabaviti. Smatram da bi to i danas trebalo biti tako.
