Plavi svijet

Cijene lete visoko, tko će uopće više kupovati ribu? ‘Kilogram oslića trebao bi koštati barem 100 kuna’

Branko Šuljić

Romeo Mikičić / Foto arhiva NL

Romeo Mikičić / Foto arhiva NL

U ribarskom sektoru drastično skupo gorivo najviše pogađa koćare. Kako reče Romeo Mikičić, motori njegovih brodova praktički se ne gase. Imaju oko 7.000 radnih sati godišnje. A oni su snažni, veliki potrošači



Da bismo poslovali rentabilno, uz sadašnju cijenu pogonskog goriva, otkupna cijena oslića trebala bi biti 70 kuna. To bi značilo 100 kuna u maloprodaji. Tko će ga kupovati, kada potrošači i sada prigovaraju da mu je cijena previsoka.


Na upit kako komentira novu cijenu plavog dizela, goriva što ga koriste ribari i poljoprivrednici, ovako odgovara Romeo Mikičić, profesionalni ribar iz Rijeke. On ima dva velika broda što rade isključivo na otvorenom moru srednjeg i južnog Jadrana.


Potrošnja goriva izuzetno mu je velika.




– Tvrtka Peter Pan i moj obrt najveći su potrošači plavog dizela u Hrvatskoj. Mjesečno trošimo po 40 tona. Lako je izračunati koliko su nam povećani izdaci posljednjim poskupljenjem. Nije dobro, nikako.


Svega se događa, pokušavamo, ali nemaš s kim razgovarati. Zavlače nas, trenutno je u ribarstvu mnogo neriješenih problema. Između ostaloga, još nemamo operativni plan za razdoblje 2021. – 2027. A već smo u 2022…


Svu gorčinu što ga pritišće Romeo Mikičić izrekao je gotovo u jednom dahu. Govori za sebe i u ime brojnih kolega. Svi su na istom poslu i u istim problemima. Nije u pitanju samo gorivo. Nije im lako i ne znaju što ih sutra čeka.


Prema njegovim riječima, država ima nepodmirenih financijskih obveza prema ribarima iz prijašnjih godina. Ribari čekaju novac za subvencije, plaćeni lovostaj… I ono što široka javnost nije znala – od jednomjesečnog zamrzavanja maloprodajnih cijena naftnih derivata većina ribara nije imala koristi. Objašnjenje je jednostavno:


Veleprodajne cijene


– Prije administrativne regulacije maloprodajna cijena plavog dizela bila je 7,20 kuna, a veleprodajna 6,20. Većina ribara, praktički nas 80 posto, gorivo plaća po veleprodajnoj cijeni, cisterne nam je dostavljaju izravno na brodove.


Neće valjda ribari kupovati gorivo na benzinskoj postaji. I što smo dobili zamrzavanjem maloprodajne cijene na 6,50 kuna? Ništa! Od toga koristi mogu imati samo poljoprivrednici koji traktorima odlaze na pumpe.


U ribarskom sektoru drastično skupo gorivo najviše pogađa koćare, neusporedivo više nego, na primjer, brodove plivaričare. Kako reče Romeo Mikičić, motori njegovih brodova praktički se ne gase.


Imaju oko 7.000 radnih sati godišnje. A, oni su snažni, veliki potrošači… Zato, kako saznajemo, dalmatinski koćari najavljuju i krajnje nepopularnu mjeru – štrajk.


Ne znamo koliko je njihove stavove promijenio sastanak održan prije nekoliko dana između predstavnika ribara iz dalmatinskih županija i ribarskih vlasti. Na njemu je najavljena pomoć ribarskom sektoru u iznosu od 75 milijuna kuna.


Sličan skup, s istom temom, najavljen je za sutra u Rijeci. Na njemu će se naći ribari iz tri županije sjevernog Jadrana.


Država ima rezervi


– Država se još nije odrekla svojih prihoda, u trošarinama ima dosta rezervi, ističe Romeo Mikičić. U sadašnjoj situaciji, po mom mišljenju, najbolje rješenje bio bi plaćeni lovostaj, kao što smo imali COVID-lovostaj. Ribari su mogli birati, žele li raditi ili privremeno vezati brod. Tako bi trebalo i sada!


Ribarska memorija seže poprilično u prošlost, tim više što mnogi među njima imaju podosta godina. Malo je mladih ribara kojima se sadašnja situacija prvi put događa. Vjerojatno u ribarstvu radi još netko od onih koji su u spremnike brodskih motora točili ulje za loženje, popularnu »crvenu naftu«.


Plave tada nije bilo, ona je kasnije »izmišljena«, nakon velikih prosvjeda, štrajkova i blokada luka. Pa su tražili izjednačavanje cijene ribarske nafte s cijenom ulja za loženje. Danas to neće činiti, budući da je nafta za grijanje kućanstava još skuplja.


Tražili su svojedobno, i nakon prosvjeda dobili, kompenzaciju za cijenu plavog dizela. Država im je plaćala razliku u cijeni između dogovorene i tržišne. I što još? Teško se svega sjetiti.


Sada je, međutim, nastupilo neko novo vrijeme. Dramatična događanja brzo se smjenjuju. Naprosto je nemoguće danas predvidjeti što će se dogoditi sutra, tko će zavrnuti naftnu špinu, kolika će biti cijena na svjetskom, odnosno mediteranskom tržištu.


Lako je moguće da se ostvare crne najave, da se nastavi nekontrolirani rast cijena energenata. Plaćat ćemo to svi i u svemu, a ne samo kroz skuplju ribu.


Na potezu je država


Imam zalihu goriva za dvadesetak dana rada, govori Romeo Mikičić. Što tada napraviti, ne znam. Jedna je od opcija i vezivanje brodova. Nadam se da do toga neće doći, to je krajnja mjera. Talijani su stali, a oni imaju veće otkupne cijene nego mi.


Ako su oni tako postupili, moramo se i mi zamisliti, odaslali su nam ozbiljno upozorenje. Pogledajte brodove plivaričare, njihova je potrošnja neusporediva s našom, omjer je otprilike jedan prema sedam.


Čitavo vrijeme od isteka lovostaja rade tu u Kvarneru, svaku večer gledamo ih s prozora. A imali su i lovostaj dulji od dva mjeseca. Sada malo rade, pa opet na vez, novi lovostaj. Da, i oni su prisiljeni štedjeti gorivo!


Sve pratimo, na potezu je država. Trebaju nam ozbiljni zahvati, sistemska rješenja za dulje razdoblje, ne površinske mjere od danas do sutra. I novce treba isplaćivati promptno, ne nakon godinu, dvije.


Čeka se scraping


Trenutačno više ribara razmišlja o trajnom napuštanju svog posla. Čekaju raspisivanje natječaja za scraping, kažu da je već trebao biti objavljen.


Ponovimo za one koji ne znaju: scraping podrazumijeva trajnu obustavu ribolova, otkup ribarskih brodova, alata i opreme, uključujući i povlastice. Kupac je država, a brodovi se uništavaju.


Neki ribari toliko su nestrpljivi da su unaprijed prestali raditi i raspremili svoja plovila. Sada čekaju natječaj i – novce!