Otimanje od betonizacije

Udružili snage i stvorili urbanu zelenu oazu usred riječkog betona: Upoznajte vrijedne ruke s Krimeje

Jelena Sedlak

Foto: Marko Gracin

Foto: Marko Gracin

Napori stanara da u betonsko okruženje unesu malo prirode i ljepote rascvjetanih biljaka urodili su plodom



Zajednička komunalna površina oko višekatnice na Krimeji broj 22, u kojoj žive stanari u deset stanova, primjer je kako život na betonu ne mora biti monoton, prilagođen samo onima koji svoj stan koriste kao spavaonicu.


Napori stanara da u betonsko okruženje unesu malo prirode i ljepote rascvjetanih biljaka urodili su plodom, pa sada rado dijele taj kutak ispred zgrade s ostalima, sjedeći na klupici i družeći se u svježini malog parka koji su sami napravili, dok mnogi drugi u sličnim zgradama pate zbog vreline ljetnih večeri i pregrijanog betona. Stanari ove zgrade su već jednom, davne 1975. godine dobili nagradu grada Rijeke, no tada su imali veliki prostor i iza zgrade, na kojem su između ostalog imali pravi mali voćnjak. Najzaslužniji za to je i tada i sada Ramo Čaušević te odnedavna i Marijana Varašanec, koji zajedničkim snagama i financijama nastoje okruženje zgrade pretvoriti u pravi mali gradski vrt.


Foto: Marko Gracin


Urbana oaza nastala iz ljubavi prema prirodi



– Nekada smo u vrtu iza kuće imali park, dok nisu sagradili privatnu kuću. Sadili smo i cvijeće i voćke. Bilo je tu trešanja, višanja, murvi, amula… Nema voća kojeg nije bilo. Imali smo tu i kornjače, kanarince, golubove… Djeca su se tu igrala i cijeli kvart je tu uživao. Jako mi je žao što su nam to oduzeli, naprosto bih plakao, prisjeća se Ramo lijepoga velikoga prostora koji su stanari nažalost izgubili. No i ovo malo prostora što je ostalo ispred kuće bilo je dovoljno da pokaže svoju kreativnu snagu i ljubav prema prirodi, naročito otkako je kao podstanarka u zgradu uselila Marijana. Mladost i starost su tu pokazali što se može kad se slože.


Foto Marko Gracin





– Sami smo to sve financirali i tu, na mjestu gdje je nekada bila kanalizacija, svake godine kupimo i dovezemo po 120 kg zemlje, pa je tako niknuo i novi vrt. Pomogli su i moji sinovi, Marin i Saša, već sljedeće godine nakon što su nam oduzeli zemljište iza zgrade i oni su prvi sa mnom donijeli zemlju. Sada pomaže Marijana, kupuje rasad, zalijeva i okopava. Malo je bio problem s računom za vodu, jer su se ostali stanari žalili, ali onda sam ja rekao da ću u tom slučaju sve sam platiti, pa su se predomislili. Bitna je ljubav prema prirodi, govori ovaj vremešni zaljubljenik u biljke, inače automehaničar po struci, ali ne svojim izborom.


Foto Marko Gracin



Kao jednogodišnje dijete 1942. godine je ostao bez oba roditelja, pa je završio u Domu za siročad u Sarajevu, gdje su drugi odlučivali o tome u koju će školu ići. Kada je otišao u penziju i iz Mostara se preselio u Rijeku, odlučio se posvetiti svom hobiju.


Suncokret  od dva i pol metra



– Kao dijete sam želio ići u poljoprivrednu školu, ali su me poslali u Auto-moto školu. Sada u penziji barem mogu raditi ono što zaista volim, a to je briga o biljkama, govori Ramo. Nije mu bitno što nije on vlasnik vrta, već je u pitanju zajednička okućnica, brine se jedino ako neka biljka pati, pa nam pokazuje jednu koja se pomalo suši, a do nje iste takve odlično uspijevaju.


Mora da je stvar u korijenu, zaključuje. A onda nam pokazuje suncokret koji je narastao 2,5 m, a još će rasti. On je tu zbog ptica, kaže. U sjeni lipe, čiji su vrh morali skratiti jer je nekim stanarima zaklanjala vidik, smještena je klupica.


Ispod lipe je mjesto za druženje stanara. Ima u tom malenom vrtu i šest palmi, puno lavande, ružmarina, menta, melisa, majčina dušica, mušmula, a od cvijeća puno toga, najviše ruža, petunija, margareta i perunika. Ima čak i jagoda i pomidora, a posao je podijeljen. Za cvijeće je zadužen Ramo, a za jagode, masline, pomidore i začinsko bilje zadužena je profesorica fizike u Sušačkoj gimnaziji, Marijana Varašanec. Eto kako se automehaničarski zanat i fizika lako nađu na zajedničkom poslu.


Foto Marko Gracin



– Masline su tu tek dva mjeseca, a kamo ćemo s njima kad ih budemo morali izvaditi iz posuda, tek ćemo vidjeti. Možda najprije u veće vaze, govori Marijana osvrćući se po već sada gusto zasađenim gredicama. Odakle ta ljubav prema vrtlarenju, pitamo je.



– Moji su s otoka Prvića, a u Ogulinu smo imali vikendicu i prekrasnu prirodu, pa sam sada dobila osjećaj da je ovaj mali vrt moj i da mogu tu nešto stvarati, otkriva nama Marijana. A Ramo dodaje kako mu je ponos do neba kada vidi da prolaznici s ulice zastanu i dive se njihovu vrtu.



Čim jedno cvijeće prođe, procvjeta drugo.


Nešto je uvijek na čekanju u vazama sa strane i već je pripremljeno za presadnju na oslobođen prostor. A slobodnog prostora baš i nema, pa će kažu, dobiju li nagradu za najljepše uređenu komunalnu površinu, uložiti novac u još zemlje i otimanje od betonizacije još jednog dijela prostora oko zgrade.


Jedna od biljaka na čekanju je i prekrasna bugenvilija, za koju Ramo kaže da je ne bi dao ni za sve pare ovog svijeta.


Foto Marko Gracin