»Mala montažna kuća u prirodi«

Pogledajte kućicu kojom su riječke arhitektice Mateja, Ivana i Mara pobijedile na natječaju

Aneli Dragojević Mijatović

Foto: Marko GRACIN

Foto: Marko GRACIN

Primorski krajolik, okupan suncem, i more koje se ljeska, grle kućicu koja kao da je izvučena iz nekog supermodernog konteksta



Malo, mobilno, minimalistički, povezano s prirodom, a opet moderno, te po mogućnosti energetski neovisno – gotovo da bi se moglo reći da su ovo odrednice stila gradnje koji se profilira u ovoj pandemiji, u kojoj ljudi sve više rade online, žive pomalo izolirano, a opet u vezi s cijelim svijetom, gotovo nomadski i vraćajući se prirodi. Jesu li to bile niti vodilje i trima mladim riječkim arhitekticama Mateji Bonifačić, Ivani Slavnić i Mari Uroda koje su nedavno pobijedile na natječaju Mala montažna kuća u prirodi.



Natječaj je raspisao portal gradnja.rs, pri čemu je od 130 pristiglih radova prvu nagradu osvojio njihov projekt »Kuće na Krku«. Kada se pogledaju slike, a u biti je riječ tek o idejnim rješenjima, jer kuća još uvijek živi samo »na papiru« – oduzimaju dah. Primorski krajolik, okupan suncem, i more koje se ljeska, grle kućicu koja kao da je izvučena iz nekog supermodernog konteksta, a opet tamo paše kao da je sama dio kamenog pejzaža.


Ravne linije, minimalizam, materijali i stil koji djeluju futuristički, a »rastu« na gromačama. Moguće je i da je upravo taj jadranski, mediteranski štih, u koji je dakle ukomponirana njihova montažna kuća, dorađena funkcionalno i stilski (ili pak obratno: kuća određuje sam krajolik?) istu vrstu fascinacije proizveo i kod žirija, koji je tom radu dao prvenstvo, nad brojnim radovima mladih arhitekata iz regije.


Custom made prostor



U priopćenju o projektu koji je osvojio prvu nagradu navodi se da se planirani objekt nalazi na otoku Krku, 60 kilometara od Rijeke.
– Karakteristike života na otoku pretočene su u jednostavan koncept montažne kuće u kojem sunce, more, nebo i lokalni krajolik igraju glavnu ulogu. Kod projektiranja objekta korištena je kombinacija tradicionalnih i novih materijala. Temelji od gabionskih zidova evociraju krčke »gromače« koje su već stoljećima neizbježni otočki građevinski element. Konstrukcija od lameliranog drva predstavlja modernu primjenu tradicionalnog materijala – drva te doprinosi ekološkoj komponenti projekta. Za završne obloge interijera također su korišteni lokalni materijali – sloj furnira od masline te ovčja vuna za modularne jastuke. Vanjski gabariti građevine iznose 10 x 4 m. Objekt se sastoji od četiri modula ukupnih dimenzija 4 x 2,5 m. Svaki modul se kamionom doprema na lokaciju te se ondje postavlja i dovršava. Ukupna neto površina objekta iznosi 32 m2, dok površina vanjske terase iznosi 10 m2. Iz koncepta čitamo dva puna modula u kojem su smješteni glavni funkcionalni prostori i noćni dio te dva prazna modula koji tvore središnji dnevni prostor namijenjen provođenju većeg dijela vremena budućih korisnika objekta. Upravo taj fleksibilni centralni dio omogućuje korisnicima da organiziraju custom made prostor prilagođen njihovim trenutnim potrebama, na način da se npr. radni prostor izmicanjem modularnih elemenata namještaja u par sekundi pretvara u kućno kino, prostor za zabavu, druženje, blagovanje ili pak terasu. U prostorima objekta predviđeno je podno grijanje, dok je priprema potrošne tople vode putem solarnih kolektora i odgovarajućeg spremnika. U kuhinji se još nalazi i peć na drva. Kupaonica je opremljena kadom, wc školjkom, umivaonikom, veš mašinom i bojlerom (smješten u spuštenom stropu). Kuhinja ima frižider, sudoper i štednjak s dvije ploče, a kuhati se može i na drva. Svi ostali elementi u prostoru su custom made, dizajnirani kao integrirani dio kuće, opisuje se u priopćenju gradnje.rs.


Digitalni nomadi


S Matejom i Marom smo popili kavu u Starom gradu. Ivana je trenutačno u Njemačkoj.



– Kuća je zapravo zamišljena za digitalne nomade, a zamislile smo je kao kuću za par, dakle za dvoje ljudi, uz mogućnost da mogu ugostiti prijatelje, koji će povremeno navratiti i prespavati, tumače Mara i Mateja. Obje rade u poznatim riječkim arhitektonskim uredima, dok kolegica Ivana radi u Hamburgu.


Druže se i privatno, pri čemu se Mateja i Mara znaju s preddiplomskog studija u Veneciji, nakon čega su im se putevi privremeno razdvojili. Mateja je naime arhitekturu završila u Milanu, gdje je nakon diplome i radila dvije godine, a Mara u Zagrebu. Ivana je fakultet završila u Zagrebu, nakon čega je tri godine radila u Rijeci, a trenutno u Hamburgu. Zajednički projekt za njih je bio svojevrsni eksperiment i avantura. Htjele su nešto napraviti skupa, no priznaju da nisu očekivale da ovakav uspjeh.


Mara Uroda i Mateja Bonifačić, Foto: Marko Gracin



Zahtjev na natječaju bio je da kućica bude do 48 kvadrata.



– Sav životni prostor, radni i stambeni dio, trebao je stati u tu kvadraturu. Trebalo je također zadovoljiti uvjet da se kuća može izgraditi u 30 dana, što znači da je praktički morala biti montažna. Vodile smo se time da to bude prostor u kojem bismo se mi dobro osjećale, ističu naše sugovornice.



Inače, Mateja je s Krka i lokacija koju je odabrala nije slučajna.



– Vezana sam za to mjesto. Uvijek kada bih došla na njega, izazvalo bi mi »wow efekt«. Pogled je prekrasan i uvijek mi je bilo na pameti kako je super tamo, kaže Mateja.



Mara dodaje da je lokacija uistinu inspirativna već sama po sebi.



– Htjele smo da se ta kućica i naš koncept maksimalno povežu s okolnim krajolikom. I onda nam je krajolik, i sunce i more, oblikovao koncept i sam oblik građevine. Usmjerile smo kućicu direktno prema pogledu, htjele smo što jednostavniji oblik, da bude minimalistički, pojednostavile maksimalno unutarnje obloge (drvo), a ujedno smo htjele ostaviti fleksibilan središnji prostor da ga korisnik može prilagoditi sebi. Nije definirano gdje stoji koji komad namještaja, čovjek prema svojoj potrebi slaže prostor kako bi najbolje iskoristio njegove prednosti, tumači Mateja.


Ivana Slavnić


​Krčki pejzaž


Otkriva da je riječ o jednoj lokaciji iznad Punta, odnosno između Punta i Stare Baške.



– Ideja je bila da maksimalno prilagodimo kućicu krajoliku jer je lokacija bila jedan od kriterija ocjenjivanja. Stoga smo to zaista ozbiljno shvatile, a žiri nam je onda kod ocjenjivanja ukazao na fleksibilnost rješenja, jer samom promjenom materijala, obloga, vanjskih i unutarnjih, kućica se može prilagoditi za šumu ili neku drugu lokaciju, pojašnjava Mara. Digitalni nomadi su dakle »ciljana skupina«. Oni su sada »in«.


Primjećujem da kućica, a onda i život u njoj, izgleda jako jednostavno, no recimo ima podno grijanje usred prirode. Gdje su priključci, nameće mi se ovo dosadno pitanje, jer navikli smo valjda na kopanja, žice, kablove…



– Infrastruktura ipak zahtijeva kopanje, jer ukoliko nema nikakvih priključaka na javnu komunalnu mrežu, treba napraviti vlastitu energetsku stanicu. Idealni scenarij bio bi da solarni paneli na krovu proizvode struju, a time je riješeno i pitanje tople vode. No, da bi uopće kuća imala vodu, trebala bi postojati cisterna, šterna, koja bi onda skupljala kišnicu s krova. Osim klasičnih šterni postoje i spremnici koji se ukopaju ispod kuće. Sanitarije su pak riješene kao biološka jama, tumači Mara.


Ima li interesa investitora da se ova zamišljena kuća počne i proizvoditi, pitamo.



– Dosta nas je ljudi zvalo, a puno ih je mislilo da je kuća već napravljena, pa su je htjeli naručiti… Onda smo im objašnjavali da je to tek idejno rješenje i da smo sada u fazi detaljnije razrade troškovnika, jer je to je ono što sve zanima. Interes postoji, no sve aktualno odnedavno, pa sad tek treba na tome poraditi, napominju Mateja i Mara. Uglavnom, cilj im je napraviti tipski projekt kućice, koja bi bila idealna za turiste, kao vikendica, ili za već spomenute digitalne nomade. Vjerojatno će, kažu, napraviti i vezanu web stranicu.



Povratak moru


Mladi riječki arhitekti, primjećujemo, očito diplomiraju, ili u Italiji, ili u Zagrebu, a tu je i Ljubljana, podsjeća Mara.



– Meni je bio šok vratiti se u Rijeku jer je Milano puno veći, ali sviđa mi se taj miks ovdje: po tome koliko ljudi znaš, Rijeka gotovo da je kao neko već selo, a ima naravno sve elemente grada. Rijeka ima dobru vibru, a mislim i da ima jako puno neiskorištenog potencijala, misli Mateja.



Mara kaže da je Rijeka grad po mjeri čovjeka.



– Sve možeš obaviti unutar centra, sve ti je na pol sata, od jednog do drugog kraja, za razliku od Zagreba gdje potrošiš cijeli dan dok nešto obaviš. Ovaj grad dobro diše. Okruženje je vrlo bitno. Ako nisi srastao s mjestom i ideš samo s posla doma i obratno, to nije to. Trebaš biti okružen krajolikom i ljudima koji te vesele, da ti je život ljepši, opisuje Mara. Mateja spominje more… U razgovoru još jednom potvrđujemo onaj stereotip da Riječani odlaze, ali se većinom i vraćaju. »Možda bi tu trebala neka psihoanaliza«, kaže Mateja u šali.



Ekološka osviještenost

Pitamo naše sugovornice što inače rade, što se trenutno gradi, kakvi su trendovi u »lokalnoj arhitekturi«?
– Uglavnom se radi o građevinama za iznajmljivanje ili prodaju. Investitori obično žele iskoristiti parcelu maksimalno, cilj im je izvući što više kvadrata i teško ih je uvjeriti da je manje više. Pokušavamo ih uvjeriti, nekad uspijemo, nekad ne, kaže Mara. Mateja veli da je ured u kojem radi u zadnje vrijeme dobio neke veće projekte, dakle totalno »kontra« od ove njihove kućice, no primjećuje i da se ipak, što se tiče i tržišta i investitora, sve više teži održivosti. Ekološka osviještenost, koliko god se čini da nije tako, ipak polagano raste. No, vani su, opisuje, ti trendovi otišli puno dalje, od kuća u blatu i slično. Kod nas, kažu, još nema ni zakonskih pretpostavki da se ide u tako nekom avangardnom pravcu.