Luka Oman

Neki su se psi rodili i umrli na lancu čekajući novi Zakon o zaštiti životinja: Hrvatska sada može sve poboljšati

Siniša Pavić

Prijatelji životinja lani su proslavili 20 godina djelovanja, Foto: TOMISLAV MILETIC/PIXSELL

Prijatelji životinja lani su proslavili 20 godina djelovanja, Foto: TOMISLAV MILETIC/PIXSELL

Izmjene Zakona moraju rezultirati konkretnim pomacima, a ne samo kozmetičkim dotjerivanjima

Udruga Prijatelji životinja 2021. godine pokrenula je inicijativu za izmjene Zakona o zaštiti životinja. Danas je 2023. i čini se da smo pred samim početkom finalizacije spomenutih zakonskih izmjena. U Udruzi očekuju da će zakon pred zastupnike dogodine.


Što bi te izmjene trebale donijeti, kazuje nam Luka Oman, predsjednik udruge Prijatelji životinja.


Štono bi se reklo, vratimo se malo na tu 2019. prije nego što se uhvatimo konkretnih željenih promjena. Pandemija i potres učinili su svoje. Što je bio okidač da krenete s tom inicijativom? Jesu li »krivci«, uvjetno rečeno, oni psi na lancima po Banovini ili se potreba nametala i ranije?


– Potreba se nametnula i ranije. Jednostavno, treba dosta stvari nadograditi, neke i ispraviti, no svakako je potres pokazao situaciju koja zahtijeva konkretne i brze zakonodavne promjene kako bi se životinje dodatno i vrlo opravdano zaštitile.


Kada govorimo o primjeru držanja pasa na lancu, takvu odredbu građani su očekivali 2017. godine, no jedna pogrešna riječ uzrokovala je neprovedbu, odnosno da se ništa ne dogodi na terenu – psi su, nažalost, ostali patiti na lancu na sramotu cijele Hrvatske.


U međuvremenu su i lokalne zajednice prepoznale da jasne zabrane lošeg držanja životinja na razini države mogu pomoći i njima da se lakše nose s neodgovornošću svojih građana.


Često su psi na lancu zanemareni i u drugim pogledima pa tako nisu niti označeni mikročipom, cijepljeni, kastrirani i uglavnom kad-tad postaju i napuštene životinje.



Izbor i odgovornost


Potpuna zabrana držanja pasa na lancu je ono prvo što izmjenama tražite. Na Baniji i u sličnim takvim hrvatskim krajevima će vam garant kazati da se tu radi o svojevrsnom »narodnom običaju«, da drugačiji tretman pasa i nije moguć. Kako se borite s takvim mišljenjima? Odnosno, ima li i može li biti razlike od lanca do lanca, da je, uvjetno rečeno, jedan podnošljiv, a drugi ne? Može li ga biti? I zašto država, po vašem mišljenju, tu odavno nije rigoroznija i rezolutnija?


– Običaj ne može biti opravdanje za zlostavljanje, niti se ta riječ treba zloupotrebljavati za psihičko i fizičko zlostavljanje živog bića, u ovom slučaju psa. Itekako je moguće i ostvarivo dobro držanje životinja na način da pas ne pati niti je prijetnja drugima. Nitko ne mora danas imati psa, to je izbor, ali uz izbor dolazi i odgovornost.


Tko ne može pružiti dobre uvjete držanja, neka radije nema psa na svojoj skrbi – učinit će uslugu sebi, psu i cijeloj zajednici. Ne smije se ponoviti pogreška iz 2017. i opet raditi izuzeci.


Nema razloga da se dopusti bilo kakvo držanje psa na lancu, bez obzira na dužinu lanca ili provedeno vrijeme na njemu. Ovaj put država treba pokazati svoj već izneseni stav da je držanje pasa na lancu nedopustivo, ali i poslušati veliku većinu građana koji ne žele opet izuzetke ili polovičnost, već jasnu odredbu koja će u praksi prekinuti lanac zlostavljanja.


Psi ne mogu više čekati. Neki su dosad čekajući i rodili se i umrli na lancu, koji im se urezao u vrat. Takve fotografije stranci šalju u svijet kada posjete Hrvatsku i to mora što prije postati prošlost!


Tražite Pozitivnu listu životinja koje se mogu držati kao kućni ljubimci. Što je Pozitivna lista, tko je i kako kreira, koje su životinje na njoj i po kojim kriterijima?


– U Hrvatskoj ne postoji gotovo nikakva regulativa držanja divljih životinja u privatnom zatočeništvu i to nam se može obiti u glavu ne samo kroz patnju životinja već i kroz velika financijska izdvajanja zbog onih koji napuste egzotične kućne ljubimce.


Pita li se itko, primjerice, pod kojim uvjetima netko drži zmiju otrovnicu i bi li to uopće trebalo biti dopušteno? Što kada dođe do potresa pa takvi ljubimci prestrašeno bježe po susjedstvu?


Tko je kriv – samo neodgovorni skrbnik ili i država koja nije napravila nikakve restrikcije i zabrane? Netko kupi majmuna pa shvati da je to životinja koja može otključati i otvoriti sva vrata u stanu te traži pažnju i brigu o kojoj se nije razmišljalo prije nabavke, i onda se želi te brige riješiti.


Tada je kasno razmišljati, no trebamo se zapitati zašto netko nije regulirao nabavku i uvjete držanja takvih životinja, zašto neke nije i zabranio da budu kućni ljubimci.


Slična situacija je i kada se egzotične kornjače nabavljaju pa puštaju u naša jezera i naprave katastrofu u ekosustavu tog područja.


Zar neke stvari nije bolje spriječiti nego liječiti, i zbog životinja i cijele zajednice, a na kraju i novaca koji se mogu iskoristiti u bolje svrhe nego u financiranje posljedica ljudskih nezrelih prohtjeva i neodgovornosti?


Neke države, poput Italije, potpuno su zabranile uvoz i trgovinu divljim i egzotičnim životinjama, dok neke imaju tzv. Negativne liste, dakle, popis zabranjenih vrsta za kućne ljubimce.


Tzv. Pozitivna lista, popis vrsta koje se mogu držati kao kućni ljubimci, pokazala se najboljim rješenjem jer se onda za dopuštene vrste propisuju i uvjeti držanja, a sve koje nisu na listi su zabranjene.


Praksa u drugim državama pokazala je da Pozitivna lista preventivna, temelji se na znanstvenim istraživanjima i omogućava bolju kontrolu trgovine životinjama i veću zaštitu ljudi i okoliša. Neke države već imaju Pozitivnu liste za sisavce, a u pripremi su i Pozitivne liste za ribe, ptice i gmazove.


Vrijeme je da i Hrvatska uvođenjem Pozitivne liste kućnih ljubimaca počne uvoditi red jer sada životinje plaćaju svojim životom, a ljudi novcem.


Europska komisija procjenjuje troškove kontrole i štete od invazivnih vrsta u EU-u na najmanje 12 milijardi eura godišnje, dok dodatni troškovi proizlaze iz protuzakonite trgovine i liječenja bolesti koje uzrokuju divlje životinje.



Patnja u zatočeništvu


Posve logično zvuči traženje zabrane držanja divljih životinja u privatnom zatočeništvu, no meni se uvijek naivno činilo da takvih primjera i nema puno. Griješim li? Koliko je među nama tigrova, puma? Kakvih se sve životinja tu nađe?


– Često se misli da u Hrvatskoj nema, primjerice, tigrova jer ih zaista ne bi niti trebalo biti. No onda se pojavi jedan na trajektu pa se utvrdi da to nije zabranjeno niti regulirano, kao i da nije jedini, da mnogi u Hrvatskoj glume zoo-vrtove ili imaju svoje kolekcije zatočenika. Taj tigar na trajektu mogao je, da je htio, bez problema izaći iz prikolice u kojoj je prevožen i ubiti nekoga.


Zar nam to nije dovoljno upozorenje, uz činjenicu da te divlje životinje pate u zatočeništvu, daleko od svojeg prirodnog staništa?


Zašto bi država uopće dopustila da netko drži tigrove ili druge divlje zvijeri u privatnom zatočeništvu, podržavala njihovu patnju i kasnije financirala njihovo skupo zbrinjavanje kada takve stvari može spriječiti jasnim zakonskim odredbama koje štite i životinje i ljude?


Obavezna kastracija pasa i mačaka, uz opravdane izuzetke. Tu se pozivate na primjer Grčke. Što su to Grci učinili? Zapravo, kako je Europa generalno riješila zaštitu životinja?


– Jasno je da se ne može toliko životinja zbrinuti i udomiti koliko ih ljudi mogu namnožiti i napustiti. Zato je kastracija važna i nužna!


To je uvidjela Grčka koja je 2021. propisala da je kastracija pasa i mačaka obavezna za sve, uz neke medicinske iznimke, osim za licencirane uzgajivače, ali i mnoge druge države koje su svjesne da je upravo kastracija učinkovita i humana metoda regulacije populacije pasa i mačaka.


To su uvidjeli sada već i mnogi gradovi u Hrvatskoj i vrijeme je da to uvidi i država.


Neželjene trudne kuje i mačke te štenci i mačići odbačeni po parkovima koje polužive jedu crvi trebaju postati prošlost, a to se neće dogoditi ako se ne propiše način obavezne kontrole razmnožavanja pasa i mačaka, uz evidentirane izuzetke.



Golem posao


Je li Hrvatska u ičemu prethodnik ili samo kaska za drugim državama po pitanju zaštite životinja?


– Hrvatska je npr. još 2006. donijela zabranu uzgoja životinja radi krzna, uz podršku velike većine svojih građana, a nakon deset godina prijelaznog razdoblja, ova hvalevrijedna odredba stupila je na snagu.


Sada je pokrenuta uspješna europska građanska inicijativa kako bi se takva zabrana donijela za područje cijele Europske unije.


Iako je odredba u Hrvatskoj donesena kako bi se spriječila patnja životinja u našoj državi, pokazalo se da je i prepoznala smjer kretanja zaštite životinja u Europi i svijetu.


Koliko su daleko odmakli razgovori s Ministarstvom poljoprivrede na ovu temu? Što radi osnovano Povjerenstvo Ministarstva za ovu tematiku, što je donijela javna rasprava i koliko smo daleko od izmijenjenog Zakona?


– Da, napokon su finalizirani dogovori o pokretanju procesa izrade izmjene Zakona i zaista će se vrlo brzo, a pod time mislim na idući mjesec, početi s radom.


Nas, Povjerenstvo i Ministarstvo čeka mnogo posla i velika su očekivanja. Izmjene Zakona moraju rezultirati konkretnim pomacima, a ne samo kozmetičkim dotjerivanjima.


Životinje moraju osjetiti da se Zakon promijenio, građani biti ponosni i zadovoljni, a političari se imati čime pohvaliti.


Država treba pokazati odlučnost da napravi novi povijesni korak naprijed. Saborski zastupnici trebali bi vidjeti konačni prijedlog novog Zakona na proljeće 2024. godine.


To je zaista dugo za one kojih se Zakon najviše tiče, a to su životinje. Dobijemo li bolji Zakon, što će biti slijedeći cilj djelovanja vaše udruge?


Poticanje provedbe, kao i sada, to je golem posao. Primjerice, kada bi sve lokalne zajednice jednako provodile svoje zakonske obaveze, problema gotovo ne bi niti bilo.


Trenutačno neke lokalne zajednice uredno zbrinjavaju napuštene i ranjene životinje, provele su kontrolu mikročipiranja pasa, odnosno obišle su sva kućanstva kako bi se uvjerile da su svi psi označeni mikročipom, financiraju kastracije skrbničkih psa i mačaka, kao i slobodnoživućih mačaka, educiraju stanovništvo, dok neke nisu ni svjesne svojih zakonskih obaveza i nužnosti preventivnog djelovanja.


Godinama ste na čelu udruge za zaštitu životinja, taman da vas pitam – kada se okrenete iza sebe, je li se isplatilo? Jer, ovo je zemlja gdje ni zaštita ljudi nije uvijek na nivou, taman da bude onih koji ne razumiju, čemu onda briga za životinje? Je li se makar takvo mišljenje kroz sve ove godine promijenilo?


– Sve se isplatilo i sve je povezano. To ljudi sve više počinju razumjeti i podržavati. Nije zaštita životinja nauštrb zaštite ljudi, nego upravo to može pomoći da i ljudima bude bolje, da svi zajedno postanemo bolji ljudi, bolje društvo.


Nije uzalud Mahatma Gandhi rekao: »Veličina i moralni napredak naroda moći će se mjeriti po tome kako postupaju sa životinjama.«



Nisu problem cirkusi, već životinje u cirkusima


Tražite i potpunu zabranu držanja i nastupa životinje u cirkusima. Koliko shvaćam, pritom tražite isti tretman i za divlje i domaće životinje? Tu bi se, bojim se, i opet mogli sudariti s uvriježenim mišljenjima da nema cirkusa bez životinje, da udarate na cijelu jednu artističku profesiju.


– Cirkusi s divljim životinjama već su zabranjeni u Hrvatskoj, i to uz veliku podršku građana koji su očekivali zabranu svih životinja u cirkusu, pa su se iznenadili kad su vidjeli kozu na kravi i psa na kozi kako na parkiralištima u cirkuskim šatorima nekome zarađuju novce.


Danas je itekako jasno da je pravi cirkus onaj s artistima, odnosno ljudima koji su sami izabrali svoj poziv i pokazuju svoje umijeće, a da sve životinje jednako zaslužuju zaštitu od mrcvarenja i ismijavanja, iskorištavanja zbog profita i jeftine zabave.


Hrvatska tom zabranom ne samo da će zaštititi životinje nego će i privući prave vrhunske cirkuse koji nikada niti nisu iskorištavali životinje ili su evoluirali u istinske eksperte u cirkuskim vještinama. Nisu problem cirkusi, već životinje u cirkusima, a to se treba i može riješiti.


Kad egzotika postane problem

Neki dan, za obilaska gradilišta Oporavilišta za divlje životinje mogli smo čuti i podatak da je u Ustanovi ZOO grada Zagreba tijekom 2019. godine zbrinuto 305 strogo zaštićenih životinja, 628 divljih, ali i oduzeta jedan puma (!?) i 252.000 jegulja!? Kome treba 252.000 jegulja!? Jesu li ove brojke posljedica i činjenice da Hrvatska nema zakonsku regulativu trgovine egzotičnim životinjama? I što bi se od egzotičnih životinja našlo na onoj Pozitivnoj listi?


– Brojke govore same za sebe. U oglasnicima su sve češći oglasi o prodaji raznih egzotičnih i divljih životinja. Dakle, problem je tek u nastajanju, a nema nikakve preventive.


Zato požurujemo i vrlo opravdano upozoravamo na nužnost zabrane i regulacije trgovine i držanja egzotičnih i divljih životinja.