Stvari su se, jednostavno, promijenile i to u malo vremena. Nekad je bilo dovoljno imati mrvicu trbuha i masnu bradu pa da se povede priča o rumenoj janjećoj kožici kao jedinom, priče vrijednom, prehrambenom čudu, ali se pod miškom nije pritom nosio mondeni gastro časopis, već Sportske novosti. Nekad je muškarac o svojim kuhinjskim dosezima mudro šutio vjerujući da mu to i nije neka reklama, a žene su šutjele uvjerene kako im je kuhanje zadano, baš kao što je zadano da ga zbog te zadanosti ne vole. 

   Danas o kužinavanju pričaju svi, pod miškom se nose gastro štampa, nogomet je skoro pa out, a žene ne stignu pričati o najnovijem receptu koji im je savršeno uspio jer im muškarci ne daju doći do riječi od svojih iskustava sa začinskim biljem što im je na balkonu baš krasno podivljalo. Na jednog štovatelja golova Messija dođu makar dvojica štovatelja kakvog kulinarskog genija, recimo Masima Boture, barem se tako čini kad se osvrne čovjek oko sebe, suoči s tiskom na kioscima, knjigama što vrebaju iz knjižara, da mali ekran i ne spominjemo. Zadrti tradicionalisti će spremno reći kako je sve otišlo dođavola. Predani modernisti će reći kako smo tek sad došli do kakve takve civilizacijske razine. A istina o svekolikom štovanju hrane u Hrvata, o činjenici da nas recepti, savjeti, proizvodi vrebaju sa svih strana, jest – kako to s istinom najčešće biva – negdje u sredini. Pojednostavljeno rečeno, bitka za zdrav gurmanluk kojem će u temelju biti istinska ljubav naspram hrane kao takve, tek je počela. I ratuje se na svim frontovim, a barijere padaju tamo gdje su se utvrde činile neosvojivima. 

   – Đumbir!? Skoro me ubilo! 

   – Ali, majko, kako te đumbir može ubit!? 

   – Prvo sam ga jedva našla. Kažu ljudi na tržnici da su ga pokušavali nuditi, ali je interes bio nikakav. E onda sam ga jedva našla u trgovačkom centru. A onda sam mu ogulila koru i zagrizla. Hren je mila majka! 

   – Pa zašto si ga zagrizla k’o mrkvu, jadna ne bila!? To se malo nariba. 

   – Sada mi to kažeš. Đumbir!? Dobar je meni i limun! Nego, koliko ga se to nariba!? 

   S jedne strane tvrda navika, a s druge zagledanost u budućnost pa makar da je samo plova radi niz dominantnu struju. No, bit ove zgode jest da ni on ni ona nisu ostali imuni na trend. Zdrave namirnice, drugačija obrada, drugačije promišljanje, sve je to in, ako već nije dizanje bijele zastave pred brutalnom eksploatacijom gastronomije kao takve. 

  »Mrvica« iz potrebe

Željka Klemenčić desetak je godina radila kao novinarka i urednica. U Jutarnjem listu radila je na pokretanju priloga Dobra hrana, ali je brzo shvatila da je, kako je kazala u jednom intervju, beskonačna količina teoretiziranja o hrani ne vodi nikamo. Kako reče, naslikavanje restoranske hrane, elitistički snoberaj, populističko pretiskavanje istih recepata unedogled, kiosci i internet zatrpani lošim receptima jasno su joj davali do znanja da se ozbiljna tema vezana za hranu ne može ni potražiti, ni načeti zapravo nigdje. To ju je nagnalo da se s grupicom istomišljenika upusti u izazov stvaranja nezavisnog gastro magazina »Mrvica«. Prvo samo web izdanje, a onda i tiskano, svemu usprkos i na radost sve veće sljedbe. 

   – »Mrvica« je nastala iz čiste potrebe. Jer mi se činilo da unatoč hiperprodukciji gastronomskih sadržaja nema ničega za mene – kazuje. 

   A ono što je nastalo iz čiste potrebe danas je magazin iz kojeg kulja ponajprije nepatvorena iskrenost. Željka se čini onom koja bi iz prve ruke mogla dati odgovor na pitanje jesmo li žrtve trenda, ili smo čvrsto odlučili učiniti korak naprijed. 

   – Otkad sam napravila »Mrvicu«, postala sam dežurna za raznorazna pitanja iz područja od nutricionizma do gurmanluka, i uokolo. Gdje da nađem kuhara za sezonu? Gdje su najbolji ćevapi u gradu? Gdje kupiti pravo trčeće pile, a gdje pirov griz? Kome prodati rabarbaru? Kako konzervirati pirke? Tko prodaje motar? Treba li se bojati nepasteriziranog mlijeka? I što je točno jari graj? Poznati i nepoznati, ljudi na cesti i oni što se javljaju putem fejsbuka, svi me pitaju samo o hrani. Pa mi se učini da više ni o čemu drugome i ne pričam. Lijepa književnost, danske serije i indie muzika pale su u drugi plan. Definitivno i nepovratno. Danas svi samo kuhamo i jedemo, fotkamo pa postamo, lajkamo pa šeramo, i tako unedogled, tri obroka dnevno sedam dana u tjednu, instagramirani doručci, stvarnost nafrljena do maksimuma. Svi su poludjeli za kuhanjem, nema drugog objašnjenja – kazuje Željka. 

   Ali, dakako da ima ali. 

   – I smuči se lagano čovjeku od sveg tog stalnog, perpetuiranog uživanja i ljepote. Ili se barem meni smuči. Jer jednom kad se ištekaš s fejsbuka i pogledaš ljude oko sebe, situacija nije tako glamurozna – veli. 

   Željka smatra kako mit o Hrvatima koji su poludjeli za kuhanjem mediji dramatično eksploatiraju jer prehrambena industrija i dalje ima brdo love za oglašavanje. 

   – Zbog toga sve te silne emisije i tiskovine u kojima se u svakom kadru pojavljuje bočica brendirane vode, na policama u pozadini stoje konzerve tunjevine i rafiniranog biljnog ulja, a proizvođač juha iz vrećice vam preporučuje što da sutra zdravo i domaće skuhate za ručak. Ozbiljan atak na mozak, ali nikoga nije briga. Takozvani vrhunski kuhari svojim imenom i prezimenom garantiraju da nema života bez vrhnja za kuhanje. Novac je jedini kriterij – kaže. 

   

Jede se sve lošije

Na žalost, dok nas obasiplje blještavilo, prosječan Hrvat jede sve lošije. 

   – Kupuje sve jeftiniju uvoznu robu na akcijama, sve manje toga proizvodi, ima sve manje vremena za obiteljski ručak. Sve se dulje ostaje na poslu, pa su instanti i polugotova hrana sve češća rješenja. Ne volim generaliziranje, ali bojim se da je prosjek daleko od dobre i zdrave domaće spize – veli. 

   I istina je, pojele su nas pekare koje su na svakom kantunu, dotukli nas prosječni ugostiteljski objekti i starinsko vjerovanje da je obilata porcija zalog kvalitetete. Nemamo ni para, a nemamo ni volje boriti se s lošim školskim obrocima i odgajati djecu da makar probaju sve umjesto da u leksikonima u rubrici »najmrže jelo« upisuju – riba. A opet, priznat će i Željka, pomaka ipak ima. 

   – Postoji scena osviještenih mladih ljudi koji drugačije razmišljaju o hrani. Nije velika, ali raste. To su ljudi kojima se obraća »Mrvica« – zovem ih ljudima kojima je hrana više od hrane. To su ljudi kojima je hrana svjesni odabir, dio životnog stila, statement. Njih zanima prirodni uzgoj i održivi razvoj, oni kupuju kod malih proizvođača, sami svakodnevno kuhaju, a kada jedu vani ne biraju mjesto za ručak prema načelu najveće porcije. Izbirljivi su konzumenti. Oni naprosto razumiju da kvaliteta svakodnevnog obroka utječe na kvalitetu tvog života, i razumiju da je čin kupnje uvijek politička stvar. U toj se grupi onda miješaju najrazličitije skupine osviještenih jedača, manje ili više slobodoumnih – ističe Željka. 

   To nas uredno vodi do lažnjaka, pozera, onih koji su se opasali pregačom samo trenda radi. Čini se, zbog njih se običnom puku i ne da u tu pomodnu priču ulaziti, već se radije drži bečke šnicle. 

   – Ima i pozera, dakako. Ali i mnogo ljudi koji su iskreno zainteresirani, i kojima se gade spomenuti sponzorirani trash sadržaji s početka priče. Ponavljam, ta je grupa i dalje u manjini, ali nije zanemariva. Često se radi o mladim ljudima pristojne platežne moći, koji vole dobar dizajn i priču koja stoji iza proizvoda. Dakle, radi se o cijeloj jednoj supkulturi drugačijih vizualnih i estetskih kriterija od ovih koje nude masovni mediji. Kad smo pokrenuli »Mrvicu« ljudi su nam se počeli javljati praktički drugi dan. Svaki koji se javio bio je dizajner ili IT-jevac koji u slobodno vrijeme mijesi svoj kruh. Bilo je to vrlo ugodno iznenađenje – kaže Klemenčić. 

  Novi pristup hrani

Višnja Arambašić mlada je, uspješna poduzetnica, ona zbog koje svaki vodič In Your Pocket s hrvatskim gradovima izgleda dobro. Ona je uz to, štono bi kazao Zlatko Gall, pravi foodie. Kuhati, eto, voli. Učiti kako u tom biti čim bolja, nije joj teško. Pače, gušt joj je. A da sve bude čim bolje, priča počinje posve kasno. 

   – Priča počinje u mojoj 25-oj – priznaje. 

   Svog je muškraca najprije jedno dva mjeseca hranila isključivo sendvičima, sve dok se on nije usudio kazati: »A možda bi mogli što i skuhati?« Onda je nazvala majku, pitala je kako se radi šalša, pa ga jedno dva mjeseca hranila šalšom, sve dok nije skupio hrabrosti reći: »Ako se ovako nastavim, svi su izgledi da ću se pretvoriti u pomidor.« No, recept po recept i stvar je krenula. 

   – Shvatila sam da ja to mogu i da je ukusno – veli danas Višnja. 

   Odlazak na tečajeve kulinarstva, koji prije par godina ni blizu nisu bili razvikani kao danas, otvara joj neke nove načine razmišljanja i pristupa hrani. No, ono još bitnije jest da tečajeve pohađa s nekim dragim ljudima koje je hrana spojila, pa su se zbog hrane i uz hranu družili i druže. Stoga ne čudi njena definicija kuhanja koja kaže: »Kuhanje je za mene ljubav, način na koji iskazujem ljubav dragim ljudima, ljudima koje volim!« A kad je tako onda priča o cijeni i skupim namirnicama pada, smatra ona, u vodu. Jer, taj trenutak zajedničkog blagovanja vrijedi uvijek više. 

   Višnja priznaje da pomodnog svijeta ima. Nije to, kaže, ništa drugačije od drugih sfera života. Samo, lako se lažnjak prepozna. A budućnost cijele te priče? Što se osobnog tiče ona će jamačno nastaviti učiti, eksperimentirati, s putovanja donositi začine ili sitna kuhinjska pomagala. Globalno? 

   – Priča ide naprijed. Mora. Mora jer je Hrvatska bogomdana što se namirnica tiče, jer je naš organizam onoliko kvalitetan koliko je kvalitetna namirnica što je u organizam unosimo, jer se ljudi vraćaju zemlji, moru, starini, a opet na jedan nov način – smatra Višnja. 

   I s tim se lako složiti, baš kao što je na koncu lako zaključiti da se sve i opet svodi na ljude. Priča o Hrvatima i hrani čiji nas glamur u isti mah i odbija i privlači, zapravo nas, kad se sve ogoli, vodi do ljudi i do stola koji spaja a ne razdvaja, do druženja, do razgovora, do novih iskustava, do dobre volje umjesto zadane nam zlovolje, a sve bez fige u džepu i dociranja. Hrana, ona dobra i od srca spravljena, to zna i može i bez da gutate mondene liste ponajboljih nam restorana. Reklo bi se, nek je i puka pomodnost i neka nas na dječjim rođendanima i dalje trenda radi maltretiraju s cheesecake tortom, ako će to iznjedriti štogod dobra. A moglo bi. Mogli bi se u konačnici sresti konoba i blještavi restorani, baš kao što bi kuhanje i kuhinjsko zajedništvo mogle postati centar svake pristojne bračne zajednice, bude li, pameti i strpljenja. Uostalom, ako je ona mati s početka priče mogla zagristi đumbir i ostati živa, onda su sva čuda moguća!