Ne bojim se ja ljudi, mene je uvijek bilo strah – neljudi. A život i brojna putovanja naučili su me da su ljudi ipak daleko brojniji. Neljudi… ma njih vam ima jednako u Mongoliji, Gruziji, Turkmenistanu koliko i – pul mojeh Matuji! Svojom karakterističnom životnom filozofijom još nas je jednom  dočekao Dario Saletnik, poseban čovjek iz Matulja. Dvojili smo koji mu pridjev dodati. Avanturist? Putnik u nepoznato, pa onda hrabri Matuljac…. ili možda – ludi?

Što god vrtjeli, uvijek je nešto nedostajalo. Jer Dario je jednostavno – drukčiji, poseban, jedinstven. Malo je takvih, ne samo u Hrvatskoj. Znaju se istina svako malo pojavljivati medijski »avanturisti«. Ljudi koji skupe silna sponzorska sredstva i pratnju pa krenu u »avanturu«. A imaju potporu poput engleske kraljice. A Dario, Dario  se prije dva mjeseca, potpuno sam, dakako u društvu Bele štrigi, kako je nazvao svoj toyota land cruiser, i za svoj novac, otisnuo na putovanje života.

Cilj je bila Mongolija, putovanje je trajalo 55 dana za vrijeme kojih je prešao 22.993 kilometra. Koliki su u svemu tome njegova veličina i hrabrost, ukazuje i zdravstveni karton koji posjeduje: 12 srčanih »stentova« i dijabetes zbog kojeg četiri puta na dan uzima – inzulin. K tome, ma koliko se osjećao jakim poput bika, Dario je ipak 1955. godište.

– Se ti je va šufite. Va glave. Ako si nutar čist, moreš se, pojašnjava Dario svojom već poslovičnom mirnoćom. Skoro poput nekog indijanskog mudraca. Bik koji putuje.

Čokolada i kola

– Prije nego što sam krenuo, bio sam uvjeren kako se radi o kruni mojih putovanja, o putovanju života. Danas baš u to i nisam siguran. Nekako mi se u mislima stalno pojavljuje – Južna Amerika. Na istok, na tako dugo putovanje preko cijele Azije neću, ali neka druga kombinacija je svakako u planu. Ja bez takvog načina života naprosto ne mogu. Evo, ovih sam dana u Fužinama jer je tamo moj klub, Avantura 4X4, a u drugoj polovici rujna idem na tjedan dana u Makedoniju. Da, što se tiče Azije, Pamira, Sibira… Tu sam ostvario većinu željenog, ali veći dio svijeta ja i moj prije UAZ, danas Bela štriga, još nismo videli – zagonetan je Dario.

A koliko je ovisan o putovanjima, na najbolji način pokazuje činjenica da je tijekom ovog zadnjeg, dugog 55 dana, pojeo desetak čokolada i popio pet litara kole. Namirnica koje zbog »cukara« ne smije koristiti ni u primisli.

– Ja sam na inzulinu. Ali kad sam na putovanju, s mojim se tijelom dešava nešto čudesno. Razina šećera u krvi se kretala između 3 i 5, tako da sam unosom inače zabranjenih namirnica popravljao razinu, dovodio je na optimalne brojke – stručno nam pojašnjava Dario.

Duže i brže

S obzirom na to da mu se put preko Ukrajine, što zbog rata, što zbog, kako ističe, enormno korumpirane policije, zamjerio prije nekoliko godina kad je putovao Kazahstanom, Uzbekistanom i Turkmenistanom, odlučio se za rutu preko Poljske, Litve i Latvije. Putovanje je zbog toga bilo tisuću kilometara dulje, ali vjerojatno – brže.

– Da, tako je Ukrajina zadnjih godina nepredvidljiva. Ovo gore je EU, ali i Schengen, tako da prelazak latvijsko-ruske granice zna potrajati. Nastavio sam kasnije ispod Moskve, Samara, pa konačno put iza Urala, prema Novosibirsku. Uhvatio sam dobar ritam tako da sam u planirano vrijeme stigao nadomak zapadnog ulaska u Mongoliju. Ta zemlja, ma koliko golema bila, ima zapravo samo tri ulaska s ruske strane. Moj je dakle bio zapadni preko Gornjealtajskog gorja, nakon čega je uslijedilo 18 prekrasnih dana Mongolije – sretan je i danas Dario dok  se sjeća »putovanja života«.

Civilizacijski šok

A Mongolija je, ma koliko se Dario nećkao tako definirati stvari na ovom našem planetu, civilizacijski šok. U njoj je, kako nam je pričao za razgovora koji smo vodili u Matuljima, sve drugačije. Ponajprije činjenica da je najniža kota na kojoj se nalazio bila smještena na 560 metara nad morem, dok se ostatak njegova puta odvijao na oko dvije tisuće metara. Drugo čudo je organizacija gospodarstva, treće svakako jezik koji se ni na koji način ne može razumjeti.

– Mongolija ti je jedno prekrasno čudo. Najnenaseljenija je država na svijetu, ima samo 3,5 milijuna stanovnika, od kojih čak 1,5 milijuna živi u glavnom gradu Ulan Batoru. Ima na milijune konja, krava, ovaca i koza, a sir je praktično – nemoguće kupiti. Očekivao sam prave gozbe, neobične sireve koje ću kupovati kod seljaka – ništa. Meso? Nema ga ni u tragovima. Ulazio sam u desetke seoskih, ali i klasičnijih trgovina u potrazi za mesom – ništa! Ma ni smrznutog. S obzirom na komunikacijske probleme, nisam uspio saznati gdje nestaje sva ta sila životinja i njihovih proizvoda, jer baš s nekim značajnijim izvozom iz Mongolije nisam upoznat.

Mongoli žive iznad svega skromno, jednostavno, a ono gdje potpuno gube kompas je – votka. Nisam ljubitelj žestokih pića, ali njihova votka je nešto najbolje što sam probao! Piju u enormnim količinama, alkoholizam je veliki državni problem, tako da se ponedjeljkom provodi totalna, službena  prohibicija. Dok se vozite Mongolijom, a cesta zapravo nema već su to, osim u rijetkim gradovima, utabani putevi, teško ćete naići na čovjeka. Ali će zato oko vas biti na stotine i stotine boca votke, sjeća se Dario svoje mongolske štorije.

Ulan Bator

A iako mu sam Ulan Bator nije bio na planu puta, zbog defekta s gumom skrenuo je i do njega.

– Zanimljiv grad, čak i s monumentalnim središtem, no samo kilometar od centra opet ona tipična Mongolija. Tamo sam shvatio da ta zemlja nije privlačna samo meni, već i drugim posjetiteljima. Teško ih možemo nazvati turistima, ali tako nekako. Ulan Bator je povezan s Frankfurtom i Istanbulom tako da je gostiju nemali broj. Upoznao sam  primjerice biciklista iz Nizozemske. Doletio je avionom pa će dva mjeseca biciklom obilaziti ta prostranstva. Ma bilo je niz zanimljivih susreta jer Mongolija je privlačna ljudima poput mene, »overlanderima«.

Naletio sam i na skupinu motorista iz Šapca, dobro ekipiranih, ali i na jednog bikera iz Njemačke koji je potpuno sam na svom motoru jezdio Mongolijom. Kad mi je vidio registraciju, posebno se oduševio jer bila je riječ o Asmiru, Bosancu rođenom u Koelnu. Ma kad vidim te bicikliste i motoriste, zapravo shvatim da smo mi overlanderi zapravo komotni turisti. Makar, nije bilo ljudi na koje sam nailazio koji se nisu mogli načuditi tome da sam potpuno sam na putu – dodaje Dario.

Frižider i tuš

Sam, ali s nevjerojatno pedantno posloženim vozilom. U njemu se nalazio po prilici tisuću predmeta koje je Saletnik brižljivo slagao danima. Na samom automobilu je pak najviše radio njegov otac Luciano Saletnik, legenda matuljskog i hrvatskog motociklizma, prvak Jugoslavije nakon II. svjetskog rata. A valjda su slični – Dariovom je ocu naime 85 godina, a funkcionira k’o mladić.

– Imao sam sve u mojoj Beloj štrige. Frižider je morao raditi besprijekorno. Ne zbog hrane koju sam uvijek imao u zalihama za desetak dana, nego zbog – inzulina. Složio sam i tuš s toplom vodom, ma sve što bi mi moglo zatrebati. A koristio sam samo deset posto te svoje putne riznice. I naravno – unatoč svemu, zaboravio sam neke bitne stvari. Ali, ne mari, kad se krene na put, sve se nedaće uvijek savladaju – tvrdi Saletnik.

Kilometri pustoši

Ono što je iznenadilo mnoge, osim činjenice da putuje sam, bila je odluka da nakon Ulan Batora, Mongoliju napusti kroz njezin – istočni ruski izlaz.

– Na taj način Mongoliju napušta samo 3 posto posjetitelja. Kad sam krenuo, mogao sam se uvjeriti i zašto. Ako je zapadni dio Mongolije za naše pojmove tek uvjetno prohodan, istočni je dio uistinu pravo nenastanjeno bespuće. Znao sam voziti stotinu i više kilometara, a to znači nekoliko sati da nisam naišao ni na koga i ni na što. Na kraju zanimljivo iskustvo, ali ipak nekako manje potrebno, ako me pitaju oni koji se eventualno misle otputiti do Mongolije. Izašao sam u Rusiju, Borza, Čita te na kraju Irkutsk gdje samo otišao i u jedan zanimljiv posjet – tajnovit je poput Mongolije Dario.

A posjet se odnosio na obitelj Tolstikov. U Mihotiće je naime prije nekoliko godina doselila obitelj Tolstikov – farmaceutkinja Natalija, inženjer Ivan i njihov sin Andrej. On je iz Irkutska, ona iz još udaljenijeg Ustilimska.

– Posjetio sam Ivanove roditelje koji su mi pomogli doći do privremene registracijske pločice jer sam prednju otrgnuo negdje u bespućima Mongolije, sjeća se Dario. Nakon svega – povratak. No to je našem Dariju Saletniku – poznata štorija. Njemu je Transsibirska željeznica k’o nama A6.

Novi nemir

– Sretan sam, ali znaš kakav sam – već me lovi novi nemir. Ja to teško mogu opisati. Obožavam voziti. Nepoznati su mi predjeli jači od magneta. Uživam u susretima s ljudima, ma koliko je sporazumijevanje, ono klasično kako to nas dvojica činimo, nemoguće. Ali se osjeti ta snaga čovječanstva. Ta naša nevjerojatna povezanost. To prisnost kad u predvečerje dođeš do neke mongolske jurte, zamoliš za noćenje u njihovom dvorištu, dakako sporazumijevajući se rukama, a oni vam s osmijehom širom otvaraju vrata… ma nema tog osjećaja koji se bilo sa čime može nadomjestiti – sretan je Dario.

Baš kao što mu veliku sreću pričinjava još jedan putni ritual.

– Doručak je u pravilu obilan. Dok vozim, a to dnevno traje od 8 do 12 sati, samo voda i lagani, suhi ručak. Ali kad u predvečerje stignem do mjesta gdje ću razapeti šator, večera mora biti kuhana. Može i samo pašta i salsa, obavezno i bočica vina. I  guštanje u sređivanju impresija i bilješki. Pa se oko 22 sata izvrneš u šator i k’o mrtav spavaš do 6 sati. Milina – završio je ovaj dio razgovora Dario Saletnik. Poseban čovjek u svakom smislu.

A ni mi nećemo na ovom stati. O, ne. Pustit ćemo ga da sredi misli i golemu količinu bilješki i fotografija. Pa zajedno s njim krećemo u feljton »Moja Mongolija«. U nastavaka – koliko bude »pitalo«. Ovakve se štorije naime ne susreću svakog dana. Kad je dakle u pitanju kombinacija Dario Saletnik i Novi list, do čitanja u rujnu.

– Ma pusti, moram još u Makedoniju, ne varaj čitatelje. Prije u listopadu, završio je ovaj dio priče opomenom Dario.