Zahvaljujući reformama koje je pokrenuo krajem 1989. godine i kojima je zaustavio galopirajuću inflaciju i podigao standard života, bio je jedan od najpopularnijih političara bivše države
Ante Marković, posljednji premijer SFRJ, premijer i predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske te dugogodišnji generalni direktor zagrebačkog Rade Končara, preminuo je u noći s nedjelje na ponedjeljak, samo dan nakon 87. rođendana, objavljeno je iz obiteljskih krugova. Premda je Markovićevo ime u hrvatskoj javnosti tijekom posljednjih dvadesetak godina gotovo prezreno, nije prijeporno da je taj gospodarstvenik i političar imao mnogo gospodarskih uspjeha i dobrih političkih namjera, ali na kraju ipak neuspješnu ulogu u novijoj političkoj povijesti Hrvatske i jugoistočne Europe.
Ante Marković proteklih dvadesetak godina bio je i povremeni stanovnik Njivica na otoku Krku. U slikovitom, reklo bi se »elitnom« dijelu tog poznatog otočnog turističkog središta Marković je s obitelji nerijetko boravio u dvoetažnoj vikendici smješetnoj u Ulici Luke Turata, objektu izgrađenom u prvom redu do mora kojeg od njivičkog lungomarea dijeli tek gusta šumica. Markovića se u tom, u ovo doba godine poprilično pustom vikendaškom kvartu Njivica oni malobrojni stalni stanovnici sjećaju rado i s neskrivenim simpatijama. Gospođa srednjih godina koju smo zatekli u održavanju okućnice rekla je kako pokojni jugoslavnski premijer nikad ni po čemu nije odavao da je bio političar velikog formata.
– Ma bio je jednostavan, običan susjed, uvijek ljubazan, miran i tih čovjek iz čije niti jedne geste niste mogli razabrati da je, ili da želi biti po ičemu poseban. Doznali smo i kako je kuću izgradio na terenu koji je kupio tek nakon što se potpuno povukao iz politike.
Rođen je 25. studenog 1942. u Konjicu u BiH. Diplomirao je 1954. na zagrebačkom Elektrotehničkom fakultetu, nakon čega je trideset godina radio u zagrebačkome Radi Končaru, golemoj i utjecajnoj tvrtki koju je vodio duže od dvadeset godina. U njegovu mandatu, Končar se razvio u jedan od ključnih gospodarskih giganata bivše Jugoslavije, u kojemu je radilo 25 tisuća ljudi. »U Hrvatskoj će svakako biti zapamćen kao vrhunski gospodarstvenik i dobar organizator«, ocijenio je u povodu smrti Ante Markovića njegov »suradnik i prijatelj« Stjepan Mesić.
Mesić i Marković najintenzivnije su surađivali u vremenu po kojemu će Marković zasigurno ostati ponajbolje zapamćen: na prijelomu osamdesetih u devedesete, kada je Marković bio predsjednik vlade SFRJ, koja se tada zvala Savezno izvršno vijeće, a Mesić bio HDZ-ov predsjednik Predsjedništva SFRJ.
Predsjednikom SIV-a Marković je postao 16. ožujka 1989., došavši na to mjesto s položaja predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske i s ugledom uspješnoga gospodarstvenika. Zanimljiv je detalj da je Marković prvi i jedini premijer SFRJ izabran u konkurentskome natjecanju s protukandidatom, srpskim nacionalistom Borisavom Jovićem, i to tako da su obojica javno branili svoje programe. Čim je izabran, osobno je osmislio program ekonomske stabilizacije utemeljen na tržišnom modelu konvertibilizacije dinara i privatizacije društvenih poduzeća podjelom dionica radnicima. Program je u samo nekoliko mjeseci polučio izvanredne rezultate, zaustavivši inflaciju, učvrstivši tadašnju valutu, dinar, povisivši plaće radnicima i započevši uspješan proces privatizacije. Ali snage razdora bile su snažnije, što se vidjelo već kada je Marković predstavio svoj program u skupštini u Beogradu: samo desetak minuta nakon što je završio izlaganje, tadašnja Televizija Beograd objavila je snažan napad na Markovića i njegovu gospodarsku i političku viziju.
Markovićev suradnik i ministar vanjskih poslova u njegovo vladi Budimir Lončar za Novi list se prisjetio toga doba: »Ante je bio svjestan da treba napraviti zaokret u cijelome političkom, ekonomskom i društvenome kretanju. Sa suradnicima u reformskoj vladi, kojima sam pripadao, pokušao je pokrenuti reforme, zaustaviti inflaciju, stabilizirati valutu. Vrlo brzo smo dinar učinili konvertibilnim, u rezerve prikupili 12 milijardi, te započeli privatizaciju. Markovićev vlada energično se okrenula tržišnoj privredi«, kazao nam je Lončar.
Ali bilo je kasno. »Markovićeve su reforme mogle imati daleko veći i bolji rezultat da je bilo više podrške. Svakako će ostati zapamćen kao čovjek koji je političke probleme Jugoslavije želio riješiti političkim putem, bez rata. Želio je provesti privrednu reformu, izbjeći sukob i na temelju zdravoga gospodarstva pronaći novi dogovor u SFRJ. Ali oni kojima je rat bio jedino rješenje, na čelu sa Slobodanom Miloševićem, nisu htjeli nikakav dogovor«, sjeća se Mesić.
Već 1990. postajalo je sve očitije da Markovićeve reforme, premda gospodarski uspješne, ne uspijevaju zaustaviti zloslutan politički razvoj u Jugoslaviji, u kojoj je javnost bivala sve zagušenija govorom mržnje i prijetnjama oružjem. Marković, međutim, nije odustajao, ostavši saveznim premijerom apsolutno predugo, još mjesec dana nakon što je pao Vukovar. Ostavku je podnio 20. prosinca 1991., mjesec dana nakon što je počinjen zločin na Ovčari.
Hrvatska javnost, ogorčena agresijom, to mu je jako zamjerila, pa ovdašnjim kolektivnim pamćenjem dominira uvjerenje da je Marković stao na Miloševićevu stranu. Mesić, međutim, tvrdi da je to pogrešno uvjerenje. Budimir Lončar objašnjava da je Marković »vjerovao da se nešto može učiniti i kada je bilo jasno da projekt propada«. »Kada je već sve gorjelo, tvrdio je da možemo još nešto učiniti. Bio je čovjek velikoga optimizma, do stupnja da je katkad djelovao naivno, ali njegovi motivi uvijek su bili plemeniti i pozitivni«, tvrdi Lončar.
»Odupirali smo se, svatko na svojemu području, sve agresivnijim nasrtajima politike koja je nametala rat. Svi oni krugovi koji su ratnu opciju preferirali pregovorima nisu ga voljeli, dok ga je najšira javnost cijenila i doživljavala kao čovjeka mira i napretka. Samostalna Hrvatska, na žalost, osobito u prvome desetljeću svojega postojanja nije pokazivala volju da koristi njegovo zamjetno znanje i iskustvo, prije svega na gospodarskom polju«, kazao je Stjepan Mesić.
