Prije nego počne razmišljati o eutanaziji, Hrvatska bi se konačno morala pobrinuti za skrb o teško bolesnoj djeci, jer djeca kod nas umiru u krajnje nehumanim uvjetima, kaže Zoran Cipek predsjednik Udruge »Krijesnica«
Treba li umirućoj osobi koja trpi neizdržive bolove omogućiti prijevremeni odlazak, pitanje je oko kojeg se već godinama lome koplja etičara, obitelji, medicinske struke i političara.
Dok je Belgija odlučila ukinuti dobnu granicu za eutanaziju, i dozvoliti je za sve terminalno bolesne pa i djecu čiji roditelji donesu takvu odluku, u Hrvatskoj se o toj temi danas i ne razmišlja. Aktualna zdravstvena vlast izjasnila se protiv zakona kojim bi se dopustila eutanazija, jer je to protivno temeljnim ustavnim vrednotama. Nevladine udruge s druge strane upozoravaju da je palijativna skrb o terminalno bolesnoj djeci na tako niskim granama da je iluzorno govoriti o eutanaziji dok djeca u Hrvatskoj nemaju pravo na dostojanstvenu smrt.
Stav protiv eutanazije Ministarstvo zdravlja brani pozivajući se na sljedeće stavke Ustava RH:
Članak 17 – Niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi Ustava o pravu na život, zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, o pravnoj određenosti kažnjivih djela i kazni te o slobodi misli, savjesti i vjeroispovijedi
Članak 20 – Tko se ogriješi o odredbe Ustava o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, osobno je odgovoran i ne može se opravdati višim nalogom
Članak 21 – Svako ljudsko biće ima pravo na život
Ne poštuju preporuku
Belgijski je parlament ovih dana unatoč takvoj preporuci izglasao zakon kojim dopušta eutanaziju za terminalno bolesnu djecu neovisno o dobi, a ako na taj zakon dobije potpis kralja, Belgija će postati prva država svijeta koja je ukinula dobnu granicu eutanazije. Uvjet za razmatranje mogućnosti eutanazije bit će pristanak roditelja te da se radi o terminalno bolesnom djetetu koje trpi veliku bol.
Eutanaziju u dječjoj dobi dozvoljava i Nizozemska, ali samo za djecu stariju od 12 godina. Uvjet je također roditeljski pristanak te stanje nepodnošljivih patnji koje se izvjesno ne može popraviti.
Dio belgijske javnosti, koja je pretežno katolička, digao se protiv novog zakona kao opasnog i nemoralnog rješenja. Kako su poručili predstavnici Katoličke crkve u Belgiji, novi zakon adolescentima omogućuje da, iako ne mogu donositi važne odluke o ekonomskim ili emotivnim pitanjima, najednom dobivaju pravo odlučiti o tome da ih netko usmrti. Je li dijete sposobno donositi takve teške odluke, pitaju se i belgijski pedijatri, a njih 160 potpisalo je otvoreno pismo protiv novog zakona, u kojem tvrde kako nema potrebe za takvim zakonom, jer je moderna medicina sposobna reducirati bol.
Belgijski zakon vrlo je etički dvojben po sudu neurologinje Julijane Franinović Marković.
– Radi se o djeci koja se u ime samilosti i humanosti zakonski ubijaju vrlo »humano«, uz prisustvo liječnika! Za vrijeme Drugog svjetskog rata djeca su ubijana iz eugeničnih razloga, što se proširilo na duševne bolesnike, pa na rasne, političke i druge nevrijedne živote. Provoditelji takvih zločina s pravom su osuđeni kao zločinci. Ima li ubojstvo u lijepim i udobnim prostorijama, uz prisustvo liječnika, manju težinu od smrti u plinskim komorama? – pita se ova liječnica angažirana u palijativnoj skrbi o djeci. Eutanazija je, smatra ona, protuljudski čin bez obzira na dob, a kad se radi o djeci još je jasnija degradacija čovjeka na biološki materijal. Uvjeti ili legalnost takvog čina, smatra ona, ne može opravdati niti umanjiti činjenicu da se radi o nasilnoj smrti.
S druge strane, ističe dr. Franinović Marković, roditelji često ne mogu prihvatiti bolest djeteta pa u nastojanju da »sve poduzmu« ne vide što dijete može podnijeti. Sjećam se majke koja je teško pokretno dijete vodila na medicinski upitno i skupo liječenje u inozemstvo, bez ikakvog rezultata. Bilo je vidljivo da je dijete iscrpljeno i da ne želi daljnje liječenje, ali majka nije mogla prihvatiti činjenicu da ono umire. Naš je cilj zastupati interes bolesnika i pomoći roditelju nositi težinu bolesti djeteta, što je uvijek iscrpljujuć i ponekad dugotrajni proces, zaključuje ova liječnica.
Zvjezdano nebo
Prije nego počne razmišljati o eutanaziji, hrvatska država bi se konačno morala pobrinuti za skrb o terminalno bolesnoj djeci, upozoravaju u Udruzi za pomoć djeci i obiteljima suočenim s malignim bolestima »Krijesnica«.
– Djeca kod nas umiru u krajnje nehumanim uvjetima, odvojena od svojih bližnjih, od doma, od svega što im je znano, toplo i blisko, pogleda uprtih u hladne neonke. Već bi uređaj koji na strop projecira zvjezdano nebo, a košta samo 70 kuna, bio dovoljan za mrvicu humanosti u trenutku kad dijete napušta svijet – navodi Zoran Cipek, predsjednik udruge. »Humana načela umiranja djece kod nas nisu nikad zaživjela, a djeci se uporno krši zajamčeno pravo na dostojanstvenu smrt. Filozofska promišljanja o tome što je život i da li nekome isključiti aparate i pustiti ga da umre mogu si dozvoliti zemlje poput Belgije, ali ne i Hrvatska«, smatra Cipek.
Tri opcije
– Sva djeca za koju znamo zadnje su dane života provela u nehumanim bolničkim uvjetima jer njihovi roditelji nemaju koga nazvati da dijete dobije dozu morfija u kući.
Dok se vani debatira o eutanaziji, kod nas je, izgleda, ključna dilema je li pacijent na umoru vrijedan troška, ili incident pred kojim treba zatvarati oči – konstatira predsjednik »Krijesnice«.
Prema napucima Europske unije, obitelji s terminalnim pacijentom dječje dobi trebalo bi ponuditi izbor između tri opcije – da dijete dočeka zadnje dane u vlastitom domu, u specijalnoj ustanovi za palijativnu skrb dječje dobi ili na jedinici intenzivne njege u bolnici.
Protiv eutanazije izjasnilo se nedavno i Društvo za palijativnu medicinu Australije i Novog Zelanda, tvrdeći da eutanazija i potpomognuto samoubojstvo nisu rješenje za patnje bolesnika te da legalizacija tih postupaka može odvući pozornost od pravog problema, nedostupnosti palijativne skrbi. Umjesto sudjelovanja u postupcima eutanazije ili potpomognutog samoubojstva, liječnici bi trebali pokušati olakšati simptome, jer su simptomi koje se najčešće može povezati sa željom za smrću upravo depresivni poremećaji i slabo kontrolirana bol«, upozoravaju australski palijativci.
U Hrvatskoj takvog izbora nema, a na raspolaganju je samo treća opcija, dok je odlazak kući krajnje rijetka opcija zbog koje, vele u »Krijesnici«, roditelji na kraju požale.
– Posao palijativne skrbi mora biti da u terminalnoj fazi bolesti doda život danima, jer je medicina već dodala dane životu koliko je znala. Stav da toj djeci ne treba ništa posve je kriv i nehuman, jer su mene umiruća djeca zvala da održimo još jedan sat – navodi Cipek. Jedan od velikih propusta Ministarstva zdravlja, smatraju u udruzi, nepostojanje je protokola o postupanju, komunikaciji i priopćavanju teških vijesti. »Dok Ostojić i Varga smatraju da bi se takvim protokolom poništila spontanost u komunikaciji liječnika s roditeljima i djetetom, liječnici će na hodniku i dalje roditeljima dobacivati da nemaju vremena za njihovo dijete, jer se moraju baviti onima koji imaju šanse za život«, zaključuje Cipek.
U Kanadi se vodi polemika oko usvajanja zakona prema belgijskom modelu, a protivnici takvog zakona tvrde da će roditelji u tom slučaju prerano odustati od borbe za svoje dijete.
– Puno će roditelja s bolesnom djecom, ako im bude dopuštena mogućnost eutanazije, prerano odustati od borbe za svoje dijete, iako ta borba ne mora biti izgubljena – poručila je Marisa Saba, majka četverogodišnje kanadske djevojčice Jessice koja je rođena s deformacijom srca i liječnici joj nisu prognozirali oporavak. Uz intenzivnu njegu i nekoliko operativnih zahvata uspjela je preživjeti, a njen se primjer navodi kao dokaz da niti jednog pacijenta ne treba proglasiti izgubljenim slučajem.
