Foto Davor Kovačević, Pixsell, Reuters
Teško da se i u jednoj uređenoj zemlji mogu pohvaliti time da su od pravosudnih tijela iz inozemstva morali tražiti izručenje dvojice tako važnih ljudi, kakvi su Ivo Sanader i Ivica Todorić koji su u dva i pol desetljeća hrvatske samostalnosti nemjerljivo utjecali na to kakva će biti hrvatska država
ZAGREB – Trudili su se hrvatski mediji, posebice oni elektronički, u protekla dva dana izvještavati iz minute u minutu o svakom detalju izručenja Ivice Todorića Hrvatskoj, pa je na trenutak sva ta gungula podsjećala na onu koja se događala prije malo više od sedam godina kad je Hrvatskoj izručen bivši premijer Ivo Sanader. No, ni zanimanje, ni važnost ni na trenutak se nisu mogli usporediti s onim što se događalo kad je 18. srpnja malo prije 22 sata u Remetinec, nakon 222 dana provedena u Austriji, stigao Ivo Sanader.
Zanimljivo, i Todorić je u Remetinac dovezen oko 22 sata. Logično je naravno da izručenje Todorića ne može imati isti odjek kakav je polučilo izručenje premijera koji je Hrvatskom vladao šest godina i koji je sam otišao s te dužnosti. Nije ga moguće tretirati ni kao tek još jedan pravni posao, kao bilo koje drugo izručenje u kojem pravosuđe traži nekoga za koga sumnja da se ogriješio o zakon.
Todorićevo i Sanaderovo izručenje zapravo bi mogli poslužiti da se nekom strancu najbolje objasni kakva je to hrvatska država. U tih sedam godina morala je Hrvatska, koja je od kandidata postala članica Europske unije, od drugih članica zatražiti izručenje svog vjerojatno najpopularnijeg premijera, koji se na toj dužnosti najviše zadržao i jedini koji je na nju biran u dva mandata i poduzetnika koji je u svom vlasništvu držao 15 posto gospodarstva i uživao kod najvećeg dijela medija poziciju u kojoj se propitivalo malo toga što je radio.
Teško da se i u jednoj uređenoj zemlji mogu pohvaliti time da su od pravosudnih tijela iz inozemstva morali tražiti izručenje tako važnih ljudi koji su u dva i pol desetljeća hrvatske samostalnosti gotovo nemjerljivo utjecali na to kakvo će biti hrvatsko društvo i država. Iako su se i jedan i drugi godinama pozivali na domoljublje i hrvatsku dobrobit kad je trebalo pokazati da vjeruju u to kakvo su društvo stvarali, obojica su odlučila da je ipak bolje u inozemstvu, u Austriji i Engleskoj.
Izgubljena moć
No, čini se da im to nije puno pomoglo, pravosuđa obje te države, o hrvatskom društvu po svemu sudeći misle malo bolje nego dvojica njegovih kreatora, dvojica čijim se odlukama na političkom i gospodarskom polju rijetko tko suprotstavljao dok su bili na vrhuncu moći. I to je slika ne samo njih dvojice nego Hrvatske.
Kod Sanadera je ta moć nestala onog trenutka kad je odstupio s mjesta premijera i tu dužnost i svoju stranku HDZ prepustio Jadranki Kosor. Samo nekoliko mjeseci nakon ostavke izbačen je iz stranke, a godinu i pet mjeseci kasnije već se našao u situaciji da bježi u Austriju i da se za njim raspisuje tjeralica.
Foto Pixsell
U prosincu 2010. godine bili su to prilično šokantni događaji za hrvatsku javnost. Nakon šest mjeseci pravnih natezanja, opetovanih odluka suda o izručenju i žalbi Sanaderovog odvjetničkog tima, on je u lipnju odlučio da se neće protiviti izručenju i zatražio je hitno izručenje koje se i dogodilo mjesec dana kasnije.
Ono što se događalo sljedećih sedam godina u nekoliko sudskih procesa u kojima je teško pamtiti i pobrojiti odluke koje su se donosile i padale, predmete od kojih je odvjetništvo odustajalo ili predmete koje je spajalo, ne služi na čast hrvatskom pravosuđu bez obzira na to je li Sanader za nešto kriv ili nije.
Zatekao se u Londonu
Iskoristili su naravno tu situaciju Todorićevi odvjetnici kad su objašnjavali zašto londonski sud ne bi trebao izručiti njihova klijenta, za kojeg zapravo tvrde da i nije bio u bijegu, nego da se zatekao u Londonu. Zatekao se tamo prije godinu dana, pa slučajno tamo iznajmio stan i nije ni u jednom trenutku pomislio postupiti kao njegovi sinovi, Ivan i Ante, koji su također bili izvan Hrvatske, ali su se odazvali pozivu dvjetništva.
Todorić se pak cijelu godinu svim mogućim pravnim sredstvima odupirao tome da dođe u Hrvatsku i tu se brani od onoga što mu se stavlja na teret.
Iako nije izručen Hrvatskoj, nego Haškom sudu, uhićenje generala Ante Gotovine u prosincu 2005. nakon godina skrivanja, javnost je pratila s posebnim interesom i napetošću. Gotovina je 2000. godine odbio primiti optužnicu suda u Haagu i od tada je bio u bijegu. Hrvatske vlasti su tvrdile da se ne nalazi na njihovu teritoriju, pozivale Gotovinu da se pojavi na sudu, a pitanje je bi li se Gotovina našao u takvoj situaciji da su mu vlasti 1998. godine dopustile razgovor s haškim istražiteljima. Uhitila ga je španjolska policija 7. prosinca 2005. godine kad je stigao na Tenerife. Haagu je izručen dva dana kasnije, u pritvoru je proveo punih sedam godina, da bi krajem 2012. godine bio pravomoćno oslobođen svih optužbi. Sada je poduzetnik i savjetnik ministra obrane Damira Krstičevića.
Iako se s ova dva slučaja izručenja ne može mjeriti nijedno ranije izručenje, nisu beznačajni ni slučajevi u kojima je Hrvatska od Austrije tražila generala Vladimira Zagorca, a od Grčke Hrvoja Petrača. Njihovi su slučajevi zapravo i povezani, jer je Hrvatska izručenje Petrača tražila zbog otmice Zagorčevog maloljetnog sina.
Hrvatska je za Petračem raspisala tjeralicu u veljači 2004. godine, uhićen je u kolovozu 2005. godine u Grčkoj, odakle je trajektom pokušao otići u Italiju, a ta ga je zemlja Hrvatskoj izručila godinu dana kasnije. I prije nego što je stigao u Hrvatsku Petrač je u odsustvu osuđen na šest godina zatvora, što je potvrđeno i na obnovljenom suđenju. Pamtit će se da je pri uhićenju u Grčkoj Petrač, kako su prenijeli mediji, »čestitao premijeru Smradaneru na političkom samoubojstvu«, a na po ponovljenom suđenju mu se ispričao, napominjući da se isprika odnosi samo na tu riječ »Smradaner«.
Pali u zaborav
No, na tom ponovljenom suđenju udareni su temelji slučaju zbog kojeg će Hrvatska kasnije tražiti izručenje generala Zagorca od Austrije. Petrač je na Županijskom sudu tvrdio da je general Zagorec iz sefa Ministarstva obrane uzeo dijamante, a to je potvrdila još jedna osoba, u to vrijeme zaposlena u istom Ministarstvu. Istraga koju je provela policija pokazala je osnovanost takvih sumnji.
