Trideset i tri postotna boda razlike. 65:32 posto. Valja na tren stati i razmisliti o ovoj golemoj razlici ostvarenoj na izborima. Čovjek koji je izgubio mora da je nešto jako gadno i krivo napravio kad je tako uvjerljivo potučen. Kako bi bilo pametno učiti iz vlastitog poraza, za očekivati je da njegove političke kolege ne ponavljaju iste greške. Ipak, međutim, solidna se medijska kuka i motika digla baš u tom smjeru – da Ivo Josipović ponovi potpuno iste pogrešne korake koje je lani napravio Rajko Ostojić, SDP-ov kandidat za zagrebačkog gradonačelnika, kojeg je na lokalnim izborima slistio danas suspendirani gradonačelnik Milan Bandić. 

   U kampanji je, podsjetimo, Zoran Milanović od Ostojića očekivao da se »baci pod tramvaj«, ako je to potrebno za pobjedu. Ovaj, međutim, ne samo da nije legao na tračnice, nego je na sačekao tramvaj na stanici, pustio sve putnike da uđu prije njega, pozdravio vozača i platio kartu. 

No, nije to jedini zanimljivi, bizarni detalj »krivog čitanja« svega onog što se dogodilo u iznimno zanimljivom prvom krugu predsjedničkih izbora. 

   Prvo treba reći da su, doista, svo četvero kandidata imali razloga da se osjećaju pobjednicima. To nije puka politička fraza – svatko od njih je zaradio solidan politički kredit, a na njima je kako će ga trošiti u narednim danima, mjesecima i godinama. Iako se uglavnom ističe da je Milan Kujundžić gubitnik, to nije baš potpuno točno. Njegovih 6,3 posto glasova i četvrto mjesto nisu baš »kraj svijeta«, ali je njegova kampanja izrazito podigla prepoznatljivost i Milana Kujundžića i njegove Hrvatske zore koja je (anketno) postala četvrta politička snaga u zemlji. Rezultat Ivana Vilibora Sinčića najveće je iznenađenje izbora, a odmah do njega odličan rezultat Grabar Kitarović koja ima solidne šanse da mali poraz u prvom, pretvori u pobjedu u drugom krugu. Ivo Josipović, pak, je jedini, doista – pobjednik. Dobio je najviše glasova i u »drugo poluvrijeme« ipak ulazi s prednošću. 

   Pokušaj da se, bilo koga, dakle, prikaže ultimativnim gubitnikom, je potpuni promašaj. Ili manipulacija. 

   Kao što je, primjerice, manipulacija performans koji svake četiri godine izvodi HDZ nakon lokalnih izbora. Naime, u stožeru »stožerne stranke svih Hrvata« tada paradiraju s kartama i tortama Hrvatske obojene u plavo, a slične karte, s nekoliko crvenih »džepova« na sjeveru i zapadu preplave TV ekrane i novinske stranice. Što je okej, ako pokazuje samo jedan detalj rezultata lokalnih izbora – a to je prevlast u županijama. No, u priči o ukupnom pobjedniku na lokalnim izborima, međutim, te karte su prilično beskorisne. Naime, tako je izgledala i karta glasova po županijama 28. prosinca. Hrvatska se skoro cijela zaplavila – osim nekoliko sjevernih i zapadnih županija. Da su u pitanju lokalni izbori, HDZ bi proglasio fenomenalnu pobjedu, uostalom, njihova kandidatkinja dobila je većinu u 13, a Josipović tek u sedam županija (plus Grad Zagreb). No, vidi vraga, u ukupnom zbroju više je dobio kandidat »manjinske boje«. 

Velika pobjeda SDP-a i HDZ-a

Još se jedna nevjerojatna, bizarna teza provlači većinom analiza izbornih rezultata – ta da su birači glasovima za Sinčića pokazali da im je dosta politike najvećih hrvatskih stranaka, duopola SDP-a i HDZ-a. Pa se onda navode uzroci poput krize, korupcije, »uhljeba«, bahatosti… Ovdje se valja vratiti malo u prošlost. Ne puno, deset godina. Tad je isto na predsjedničkim izborima bio jedan »Vilibor«, samo je njegovo ime bilo Boris Mikšić. Čovjek bez ikakve stranačke pozadine, uspješan biznismen iz SAD-a nakupio je 17,76 posto glasova, čak i više od Sinčića prošlog vikenda. I tada su to bili protestni glasovi, čak i u većoj količini od ovih danas. Ukratko – ništa se nije promijenilo, bar ne značajno. SDP i HDZ su i dalje uvjerljivo najjače hrvatske stranke i političke opcije koju oni zastupaju unatoč »vječitoj« krizi stoje jako dobro. U Hrvatskoj nema dovoljno jake snage koja bi mogla uzdrmati institucije sustava, poput recimo, onih u Grčkoj ili Španjolskoj. Što i ne čudi – unatoč svemu, kriza u Hrvatskoj je za španjolsko i grčko iskustvo bila »kamilica«. 

Političke igrarije ne dolaze u obzir

Naposlijetku, u jurišu prema najneizvjesnijem drugom krugu izbora u hrvatskoj političkoj povijesti, jedno od ključnih pitanja je politička strategija koju će kandidati preuzeti. Činilo se, nakon govora u izbronoj noći, da će Josipović krenuti oštro prema HDZ-u i otvoreno zatražiti od birača koji su razočarani i njim i Vladom Zorana Milanovića da spriječe da se na vlast vrati stranka koju i dalje predvode ljudi koji su bili bliski suradnici Ive Sanadera, i još više – koja ima vrlo opasne namjere u vezi s demokracijom u ovoj zemlji. Karamarkova javno više puta izrečena prijetnja o tome da se o Tuđmanu neće smjeti javno govoriti što kome padne na pamet, da je »pomirba propala«, da ne govorimo o snoviđenjima o »Jugoslaviji« i »crvenima«, traže – i tražit će cijelu narednu preidzbornu godinu, vrlo jasan i čist odgovor. I poziv biračima da spriječe povratak desetljećima unatrag. Ukoliko Josipović pobijedi, Karamarko i Milijan Brkić makar neće imati pod apsolutnom kontrolom vojsku i tajne službe. I to nije mala stvar – i na to bi Josipović trebao neumorno ukazivati svakog dana i svake minute do izborne šutnje 10. siječnja. 

   No, iako je izgledalo da će tako i biti, čini se da je ekipa oko predsjednika uspjela Josipovića nagovoriti na »Ostojićevsku kampanju«, koja »na izaziva podjele u društvu«. Što je u redu ako s jedne strane imaš demokratski odgovornu stranku. Ako imaš Karamarka opasnih namjera (ili Grabar Kitarović koja se u šatoru u Savskoj iščuđava što je iz Srbije dobila službeni odgovor na ćirilici) – onda je pomirbena kampanja opako slična čačkalici kojom je Ostojić nakanio srušiti Bandića (koji je, podsjetimo, netom prije kampanje odlikovao bizarnu desničarku Judith Reismann i zabranio plakat za kazališnu predstavu jer da vrijeđa osjećaju vjernika). 

   Jasno je da će, ako karte ostanu ovako podijeljene u kampanji Josipović biti »dobar policajac«, a da će brutalniji udari na HDZ i Kolindu Grabar Kitarović dolaziti iz SDP-a. Istu taktiku, uostalom, koristi već tjednima i HDZ. 

   No, pravi državnici, međutim, morali bi osjetiti kad je situacija u zemlji takva da političke igrarije ne dolaze u obzir i kad se treba, bez obzira na medijsku halabuku, jasno izložiti kako bi se obranilo same temelje demokratskog poretka. 

   Ponašanje Ive Josipovića u narednih tjedan dana dat će najjasniji odgovor od čega je građen čovjek koji je na čelu zemlje već pet godina. I bit će dugoročno možda i važnije od samog rezultata koji će se objaviti u večernjim satima 11. siječnja.