Pod pritiskom katoličanstva provode se referendumi i ruše zakoni, ali se smjenjuje vlast i instalira ona koja će biti po mjeri Kaptola, da bi se u zadnje vrijeme počelo s etiketiranjem nepoćudnih elementa u društvu s kojima se obračunava rulja na ulici
Uplitanje Katoličke crkve u odvijanje društvenih procesa i rad državnih institucija, za koje se pretpostavlja da bi u 21. stoljeću trebale biti imanentno sekularnog ustrojstva, Hrvatsku vraća u prošlost. Taj šireći trend klerikalizacija društvenih procesa u nas nije nipošto novijeg datuma, štoviše njegovo korijenje seže još u vremena potpisivanja famoznih Vatikanskih ugovora početkom devedesetih, ali je ipak dojam takav da pod upravom nove vladajuće nomenklature sekularni karakter rapidno kopni.
Pripadnost Katoličkoj crkvi postaje obavezna vrijednost u društvu, čak i u obnašanju izvršne, svjetovne vlasti – to je danas element po kojem se voli činiti krucijalna razlika između vlade desnog centra i one Kukuriku koalicije koja je bila, treba na to podsjetiti, nenarodna. Tako da jedno sve više postaje nejasno – je li društveni poredak u Hrvatskoj danas teokracija ili demokracija.
Vrijede li uopće još građanski zakoni ili kanonski, je li kancelar ove zemlje građanin Tihomir Orešković ili kardinal Josip Bozanić, može li se u Hrvatskoj provesti bilo koja reforma ili donijeti neki propis bez crkvenog blagoslova ili uplitanja katoličkih tzv. građanskih udruga i pokreta. Pod pritiskom katoličanstva provode se referendumi i ruše zakoni, ali se smjenjuje vlast i instalira ona koja će biti po mjeri Kaptola, da bi se u zadnje vrijeme počelo s etiketiranjem nepoćudnih elementa u društvu s kojima se obračunava rulja na ulici i provodi prisila nad fakultetskim ustanovama svjetovnog ustrojstva.
Spajanje nespojivog
Potpuno je, naime, razvidno to da utjecaj prelata nakon parlamentarnih izbora seže sve do samog vrha građanske vlasti – ona se čak ne bi ni konstituirala bez amena katoličkog vrha – koja se prema tome očito ne želi suprotstaviti ni aktualnom bogoslovnom činu, to jest klerikalizaciji Filozofskog fakulteta u Zagrebu koja se pokušava skriti ispod plašta ugovorne suradnje s Katoličkim bogoslovnim fakultetom.
Robert Faber, stručni suradnik s Odsjeka za psihologiju pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zadnjih dana glasno se suprotstavlja tom klerikalnom porobljavanju te obrazovne ustanove. No, na meti Crkve nije samo zagrebačka filozofija, nego, ocjenjuje Faber, u konačnici i pokora cjelokupnog obrazovnog sustava u Hrvatskoj. Građansko društvo, međutim, u ovom slučaju ujedinjava se, i pruža sve snažniji otpor retrogradnim procesima, što Faber ilustrira s velikom posjećenošću plenuma koji je u srijedu održan na Filozofskom fakultetu. Plenum je, naime, okupio široku akademsku zajednicu i nevladin sektor – svi oni u tom suprotstavljanju bogoslovnim pretenzijama, drži Faber, vide dobar primjer u našem visokom obrazovanju.
– Nametanje ugovora s Katoličkim bogoslovnim fakultetom nije samo pokušaj da se pokori Filozofski fakultet, već se ovdje radi o tome da Crkva želi prodrijeti, to jest preuzeti potpunu kontrolu nad obrazovanjem u Hrvatskoj – od osnovnih i srednjih škola, pa nadalje. Očita je, naime, nakana da Crkva pokušava u sustav uvesti nastavnike određenih ideoloških i svjetonazorskih opredjeljenja; vjeroučitelje koji će, uz vjeronauk, dobiti kompetencije za predavanje i na drugim kolegijima. Osim toga, stvara se nelojalna konkurencija na tržištu rada, u kojoj će takvi studenti pronalaziti lakše posao u odnosu na one koji dolaze s filozofije. Pri tome treba sagledati i činjenicu da se vjeroučitelji zapošljavaju mimo uobičajenih procedura javnih natječaja i, dakle, lakše ulaze u sustav – poručuje Faber koji ocjenjuje da ugovor s Katoličkim bogoslovnim fakultetom zagrebačkoj filozofiji ne donosi baš nikakvu korist.
KBF zasnovan na dogmi
S druge strane, smatra Faber, ugovorno povezivanje teologije i filozofije na neki način narušava znanstveni ugled samog fakulteta koji je utemeljen u znanosti i kritičkom promišljanju.
– Katolički bogoslovni fakultet zasniva se ipak na dogmi. Doista stoga ne vidim neku važnu poveznicu između dogmatskog fakulteta, s filozofskim koji se zasniva na sekularnoj znanosti. Drugim riječima, ovdje govorimo o spajanju nespojivog. U tom smislu treba napomenuti i to da ni jedno društvo ne može napredovati ako će u njemu jačati nekritičko, dogmatsko razmišljanje. No, plenumom je poslana nedvosmislena i otvorena poruka javnosti o tome da doista brojne žulja ova problematika, to jest da ne pristaju na to da se suradnja s Katoličkim bogoslovnim fakultetom ugura u paket svih naših suradnji s drugim studijima. Plenum stoga traži da se o ugovoru s Katoličkim fakultetom odvojeno pregovara, s obzirom na činjenicu da se radi o drukčijoj, čak suštinski različitoj fakultetskoj ustanovi, kaže Faber koji napominje da ovaj čin klerikalizacije zagrebačke filozofije vraća Hrvatsku u davninu, kad je filozofija služila teologiji.
Ivica Maštruko, dugogodišnji ambasador pri Svetoj Stolici, štoviše smatra da se Hrvatska već vratila u srednji vijek. Proces povratak u prošlost, u kojoj je teologija bila primarna znanost, a vlast proizlazila od Boga, a ne iz naroda, odavno je u nas završen. Hrvatska je stabilna teokracija.
– I nekoć, u dalekoj prošlosti, filozofija i teologija studirale su se na istom fakultetu. Ideja da se objedine studiji filozofije i teologije apsolutno narušava sekularne temelje Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Jer ovdje se, kao i u slučaju suradnje, a zapravo koalicije između HDZ-a i Mosta na razini vlasti, s tim terminom »suradnja« pokušava prikriti prava narav odnosa, to jest retrogradna i nedopustiva integracija i povezivanje filozofije i teologije. Ovdje se, naime, radi o tome da se biskupima, dakle samom vrhu hijerarhije Katoličke crkve, želi dopustiti to da oni svojim blagoslovom, mimo svih sekularnih standarda i procedura, klerikaliziraju nastavnička vijeća. Jer, ako do integracije dvaju fakulteta dođe, to će doista značiti da će vjeroučitelji, koje se zapošljava samo uz biskupov blagoslov, biti legitimirani da, uz vjeronauk, predaju, recimo, filozofiju, sociologiju ili povijest. Međutim, nadam se da će profesori i studenti svojim akcijama obraniti svjetovnost Filozofskog fakulteta, tumači Maštruko koji k tome podsjeća i na staru maksimu o filozofiji kao služavki teologije koja izgleda u Hrvatskoj ponovno postaje aktualna.
Bozanić kleveće medije
– Neosporna je, naravno, činjenica da u Hrvatskoj raste netrpeljivost, ali za to zlo odgovornost snosi i sam kardinal Bozanić, kao i biskupi zbog nekih svojih izjava. Recimo, biskup Vlado Košić. Oni, također, potiču tu atmosferu sukoba i netolerancije. Osim toga, treba imati na umu da Katolička crkva izravno kontrolira dobar dio medija u Hrvatskoj, pa se onda možemo zapitati – je li se to zlo uvuklo i u crkvena glasila, počevši s Glasom Koncila. Tu je još i niz crkvenih portala, ali i drugih elektroničkih medija, čiji je Bozanić glavni pastir, koji se također ne mogu podičiti s time da šire kršćanske poruke tolerancije, navodi Ivica Maštruko koji upozorava i na to da u katoličkoj terminologiji Zlo zapravo simbolizira ono najgore – Sotonu.
Drugim riječima, kardinal Bozanić grubo kleveće hrvatske medije, pripisujući im ulogu nečastivog, vladara pakla koji se suprotstavlja samom Bogu.
– No, mi zapravo ne znamo što je Bozanić s tom svojom porukom točno želio reći zbog toga što Crkva uvijek naknadno reinterpretira kardinalove izjave. Naime, već je postalo uobičajeno da Crkva prvo čeka reakciju javnosti, pa ovisno o tome nanovo tumači i objašnjava Bozanićeve poruke, prikazujući ih u drukčijem, bezbolnijem kontekstu, upozorava Maštruko koji pritom ne osporava pravo kardinalu i biskupima da kritizira medije ili pak iznosi svoje političke stavove.
Tumači da to nije u suprotnost s običajima, poslanjem i naravi Katoličke crkve. Bozaniću stoga daje apsolutno pravo da uputi kritiku bilo kome, pa i hrvatskim medijima, ali jednako tako kardinal mora prihvaćati kada se i njega kritizira.
Crkva želi političku moć
– Bozanić mora prihvatiti činjenicu da svi ne razmišljamo na jednaki način, niti isto gledamo na Katoličku crkvu. Živimo u pluralističkom društvu, u kojem treba poštivati različitost mišljenja, pa i ne slaganje o političkim stavovima. Crkva u Hrvatskoj ima svoj jasan politički stav, ali o tom njezinom stavu i mi imamo pravo raspravljati ili ga propitivati. Ako je Crkva spremna iznositi svoje političke pamflete, onda pritom mora imati na umu kršćanske vrijednosti poniznosti i skromnosti. Crkva, naime, često pretjeruje u toj svojoj težnji za političkom moći i modeliranju svih političkih stavova u društvu, zaboravljajući da živimo u demokratskom i pluralističkom društvu”, apelira Ivica Maštruku, pa se u tom smislu i dade iščitati zapravo to da je Katolička crkva otvoreno i nekritički stala u obranu aktualne vlasti, vlasti koja ne provodi obećane reforme.
Dapače, njezin rad nema nikakvih rezultata, osim onih u sferi podjela na vjernike i nevjernike. To da Kaptol otvoreno agitira za aktualni, desni poredak dojam je i Ivice Maštruka, kojeg to ne čudi s obzirom na njihova ista ideološka stajališta.
– Tog svrstavanja uz novu političku garnituru evidentno je svjesna i sama Crkva koja se s druge strane kontinuirano suprotstavljala bivšoj, socijaldemokratskoj vlasti. To nam govori o tome da se Crkva zatvorila u kulturu jednog etnosa koji se prvenstveno temelji na emotivnim opredjeljenjima. Drugim riječima, Crkva se priklanja jeftinom i populističkom promicanju nacionalnih, domoljubnih vrijednosti. Aktualna politička terminologija taj bi crkveni etnos definirala jednom riječju – floskula. Jer se to često spominjanje domoljublja unutar crkvenih krugova doista već pretvorilo u otrcanu frazu i ispraznu tvrdnju, smatra Ivica Maštruko koji k tome ocjenjuje da u hrvatskim medijima već sada ima previše vjerskog sadržaja.
Primjećuje štoviše da zadnjih godina svjedočimo klerikalizaciji vodećih i utjecajnih medija u Hrvatskoj, kao i javne televizije. Oni koji u medijima odstupaju od takve uređivačke politike predstavljaju manjinu koja k tome služi, smatra Maštruko, kao – demokratski i pluralistički ukras.
