Investitori nas zaobilaze

Bugarska i Srbija u trci za tvornicu Volkswagena s 5.000 radnika. A Hrvatska? Ne budite smiješni

Branko Podgornik

Reuters

Reuters

Hrvatska nije na popisu mogućih lokacija za tvornicu automobila. Nema pravu automobilsku industriju, nema najjeftiniju struju, a ni puno isporučitelja automobilskih dijelova. Hrvatska ima i sve manje raspoloživih kvalificiranih radnika



Njemački Volkswagen već nekoliko mjeseci traži najpovoljniju lokaciju u jugoistočnoj Europi za gradnju tvornice automobila s oko 5.000 zaposlenih, u koju planira uložiti 1,4 milijarde eura. U najuži izbor ušle su Srbija i Bugarska, nakon što su Rumunjska i Turska ocijenjene manje zanimljivima. Hrvatska nije ni razmatrana kao moguća lokacija za gradnju, jer našu zemlju investitori uglavnom zaobilaze.


Najnoviji razlog za slabu zainteresiranost ulagača za našu zemlju jest to što više nema dovoljno radnika, prema ocjeni Američke gospodarske komore u Hrvatskoj. Budući da kritičari često prigovaraju hrvatskim vlastima da nisu dovoljno aktivne u privlačenju investicija, zanimljivo je vidjeti što je presudno kako bi neka zemlja dobila tvornicu automobila.


Slavlje u Srbiji 


Potragu za lokacijom objavio je prošlog studenoga predsjednik uprave Volkswagena Herbert Diess, koji je na taj način među državama jugoistočne Europe otvorio utrku za dobivanje tvornice, iako će ona proraditi tek 2023. godine. Očito, njemačkoj je kompaniji stalo da joj države unaprijed ponude što bolje uvjete i što manje troškove. Beogradske Večernje novosti tvrde da su Nijemci zagrijani za Srbiju zato što ona ima »povoljno ekonomsko okruženje i mnoštvo isporučitelja dijelova« za automobile. Međutim, ključni razlog u prilog Srbije, prema tom mediju, jesu njezina nalazišta litija, najveća u Europi. To je element potreban za proizvodnju električnih akumulatora.




Nova tvornica trebala bi godišnje proizvoditi oko 300 tisuća automobila različitih modela. Do premještanja proizvodnje doći će zato što će Volkswagen u skoroj budućnosti u domovini proizvoditi samo električne automobile, prema Glasu Njemačke. Izradu modela Passat preselit će u Češku, dok će tipove Škoda Karoq i Seat Ateca premjestiti iz Češke u Srbiju ili Bugarsku.


Srpski mediji već unaprijed slave dolazak Vokswagena, smatrajući to velikom pobjedom nad Bugarskom. Premijerka Ana Brnabić dala je do znanja kako stvari ipak nisu završene. Naime, iz Bugarske stižu informacije da su predstavnici Volkswagena još prije nekoliko tjedana bili u Sofiji i da su razgovori daleko odmaknuli. Sofija nudi Volkswagenu dvije lokacije za tvornicu. Prema austrijskim medijima, Bugarska je u blagoj prednosti jer je članica Europske unije i ima jake gospodarske veze s Njemačkom. Međutim, Srbija se može pohvaliti brojnim isporučiteljima automobilskih dijelova i kvalificiranim radnicima, koji se već deset godina obučavaju za tvornicu talijanskog Fiata.


Rumunjski mediji nisu sretni što je njihova zemlja otpala iz igre, podsjećajući da i ona ima iskustva u proizvodnji automobila u dvjema tvornicama, u Pitestiju se proizvodi Dacia, a u Craiovi američki Ford. Turska ima tri tvornice, u kojima se osim Forda proizvode Hyundai i Honda, ali ni ona Volkswagenu nije zanimljiva – navodno zbog pogoršanja turskih odnosa s Njemačkom i EU-om. Slaba je strana Rumunjske u tome što pati od manjka radnika, koji se iseljavaju.


Problem plaća


Reuters


Reuters



Bilo bi logično očekivati da se Volkswagen odluči za Mađarsku, jer je investitorima poželjno da njihove tvornice budu što bliže domovini i velikim tržištima. Nije nepoznato da je Volkswagenov Audi na sjeverozapadu Mađarske, u Gyoru, sagradio tvornicu motora u kojoj je zaposleno 13 tisuća radnika. Ali i Mađarska sve više pati od manjka radnika, što je vladu u Budimpešti navelo da donese nepopularan zakon prema kojem zaposleni mogu raditi prekovremeno i do 400 sati godišnje, ili dodatnih osam sati tjedno.


Da stvari budu zanimljivije, u Audijevoj tvornici u Gyoru početkom godine izbio je velik štrajk, koji je upravi automobilske kompanije u Njemačkoj izazvao žmarke, jer je morala mađarskim radnicima podići plaće za 18 posto, prema Financial Timesu. Radnicima u Gyoru bilo je neprihvatljivo to što su njihove kolege u Volkswagenovim tvornicama u Slovačkoj, Češkoj i Poljskoj dobivali plaće koje su 25 do 39 posto više od njihovih.


Očito je da države srednje Europe naglo povećavaju plaće i da te zemlje prestaju biti izvor jeftinih radnika, pa se njemačka autoindustrija spušta prema Balkanu. Za usporedbu, prosječne plaće u Bugarskoj najniže su u Europskoj uniji i iznose 478 eura, a u Srbiji su još manje – 443 eura. Plaće u Mađarskoj iznose 742 eura, u Rumunjskoj 600, Slovačkoj 877, u Češkoj 920, a u Hrvatskoj 844 eura. Radna snaga u balkanskim zemljama, osim Grčke, danas je jeftinija ne samo od srednjoeuropske, nego i od kineske. Prosječne plaće u Kini već su se izjednačile s hrvatskima. Zaostajanje jugoistočne Europe očito je povod za pojačano zanimanje Volkswagena i ostalih investitora za to područje, što ne skriva ni njemački stručnjak za automobilsku industriju Stefan Bratzel.


– Glavni razlog za otvaranje nove tvornice na Balkanu su troškovi plaća. Oni su tamo daleko niži nego u zapadnoj Europi, rekao je Bratzel za Glas Njemačke. Zbog toga, Nijemcima više ne dolaze u obzir ni Poljska, niti Mađarska. »Drugi važan razlog su troškovi električne energije. Treće je da se na licu mjesta nalazi mreža isporučitelja dijelova«, tvrdi Bratzel.


Nema investitora 


Očito je da Hrvatska ne zadovoljava nijedan glavni uvjet, pa nije ni došla na popis mogućih lokacija za tvornicu automobila. Nema pravu automobilsku industriju, nema najjeftiniju struju, a ni puno isporučitelja automobilskih dijelova. Hrvatska ima i sve manje raspoloživih kvalificiranih radnika, jer oni više ne žele raditi za niske plaće u domovini, pa sve više odlaze u inozemstvo, uglavnom u Njemačku.


Međutim, proizvođači automobila nisu izuzetak. I ostali investitori uglavnom zaobilaze Hrvatsku. Uz Zagreb, najviše ulaganja dobivaju tri najsjevernije županije – Međimurska, Varaždinska i Krapinsko-zagorska, koje su najbliže Austriji i Njemačkoj, a koje istodobno imaju najniže prosječne plaće u zemlji, prema podacima Hrvatske gospodarske komore.


Članovi hrvatske Vlade sve rjeđe nazoče otvaranju novih proizvodnih pogona. Ako se pita strane investitore zašto im je Hrvatska manje privlačna od ostalih istočnoeuropskih zemalja, oni najčešće ne daju jednoznačan odgovor. Razlog je u tome što je svaka investicija specifična i što svaki ulagač ima svoje potrebe, ovisno o prirodi posla koji želi pokrenuti. Međutim, u nečemu se većina poklapa. U Američkoj gospodarskoj komori, Njemačko-hrvatskoj gospodarskoj komori ili u Udruženju stranih investitora već godinama ponavljaju iste primjedbe.


Tvrde kako se državna administracija i lokalne vlasti često ne odnose prijateljski prema ulagačima, već im stvaraju birokratske prepreke. Investitori se godinama žale na dugotrajnost ishođenja različitih dozvola, kompliciranost propisa, na razmjerno visoke poreze, sporost pravosuđa i neujednačenost sudske prakse u Hrvatskoj. Domaće su vlasti snizile porez na dobit i pojednostavile administrativne postupke, osobito investitorima koji kane uložiti više od 75 milijuna kuna. Ali to nije puno pomoglo.


Masovno iseljavanje 


Američka gospodarska komora (AmCham) prošlog tjedna je upozorila da »spora administracija« nije jedini problem. Ostala dva najveća nedostatka Hrvatske u usporedbi s ostalim državama jesu njezino »malo tržište« (malo kupaca) i »izostanak dugoročne vladine strategije«. No, sve te dugogodišnje žalbe investitora postaju manje važne u svijetlu najnovije hrvatske pošasti, a to je masovno iseljavanje iz zemlje. Manjak radnika, prema svemu sudeći, počeo je ugrožavati mogućnost gospodarskog rasta i napretka Hrvatske.


– Nedostatak odgovarajuće radne snage koji se kao bitan problem za hrvatsko gospodarstvo nazirao u prošlogodišnjem istraživanju AmChama, ove je godine ocijenjen kao najveća prepreka poslovanju u Hrvatskoj i istovremeno područje u kome ispitanici uočavaju najveća pogoršanja, izjavila je Andrea Doko Jelušić, izvršna direktorica AmChama, prepričavajući mišljenje članova te komore.


Očito je da hrvatske vlasti ne žele shvatiti da su stvari dogorile do nokata. Gospodarske nevolje Hrvatske, manjak investicija i masovno iseljavanje iz zemlje neće se riješiti sami od sebe – bez aktivnijeg odnosa Vlade, Hrvatske narodne banke i ostalih državnih institucija prema gospodarstvu. Na to vjerojatno misli i AmCham, kada spominje da Hrvatska nema »dugoročnu vladinu strategiju«. Uostalom, vodeći hrvatski ekonomisti već više od 20 godina upozoravaju hrvatske vlasti da moraju donijeti industrijsku strategiju, pomagati proizvodnju te razvoj tehnologije. Trebaju napraviti planove u koje će se uklopiti ne samo domaći investitori, nego i strani. Primjerice, njemačka vlada je nedavno najavila industrijsku strategiju te državno poticanje odabranih proizvođača i djelatnosti, neovisno o tome što pravila tržišnog natjecanja u EU takve subvencije zabranjuju. U Hrvatskoj, u kojoj se domaći proizvođači osjećaju zanemarenima, ne mogu se dobro osjećati ni strani.