40 godina od snimanja

Ljiljana Skočilić prisjetila se snimanja “Kapelskih kresova”: S recepcije motela u glumačku ekipu

Marinko Krmpotić

Sa snimanja serije

Sa snimanja serije

Budući da su znali da sam domaća djevojka, često su tražili da im pomognem pri nabavci raznih rekvizita, pa sam tako nabavila i vjenčanicu što je na koncu samo meni odgovarala, objašnjava Skočilić kako se našla u ulozi mlade u TV seriji »Kapelski kresovi«



Ove se godine navršava punih četrdeset godina od snimanja hrvatske kultne TV serije »Kapelski kresovi« na području Gorskog kotara, ponajprije u Lokvama te djelomično u Delnicama. Četiri desetljeća od događaja što je mnogim tadašnjim stanovnicima Jugoslavije bolje no bilo što drugo predstavio Gorski kotar, obljetnica je koje smo se odlučili prisjetiti razgovorom s jednom od sudionica svih tih zbivanja. Riječ je o Ljiljani Skočilić, Delničanki koja je tih godina radila kao recepcionarka u tadašnjem motelu »Delnice« što joj je omogućilo upoznavanje cijele filmske ekipe, druženje s njima, pa čak i ulogu mladenke u seriji! 



Bez suza na rastanku


Mladoženja je trebao biti moj prijatelj Štemberger i to mi je bilo drago, ali se nije ostvarilo. Naime, on je imao prilično dugu kosu i nikako se nije želio ošišati pa je Hetrich odustao od njega i ulogu povjerio Lokvarcu Bogomiru Čopu kojemu to, kao ni meni, nije bilo teško jer ništa nismo morali govoriti. Istina, ja sam na kraju te moje priče s mladoženjom trebala plakati kad on odlazi vlakom na frontu, ali ja nikako nisam mogla plakati pa su »angažirali« jednu drugu »glumicu« čiji su plač snimili i to se osjeti u snimci jer je, bar onima koji me znaju, jasno da ja ne plačem, rekla je Ljiljana Skočilić.





– Budući da su znali da sam domaća djevojka, često su tražili da im pomognem pri nabavci raznih rekvizita pa sam im tako najprije osigurala kola i konje mog tate koji je nastupio u prvoj epizodi, a kasnije sam im pronašla jedan veliki kotao te kokoš koju su oni nazvali Glorija i koja je »glumila« u jednoj sceni. Jedan od tih njihovih zahtjeva bila je i vjenčanica koju su planirali upotrijebiti u sceni vjenčanja jedne Lokvarke i njenog dečka domobrana koji dan-dva nakon vjenčanja dobiva poziv za odlazak na bojište. Kako sam se ja prije tri godine vjenčala, imala sam sačuvanu vjenčanicu i ponudila sam im je.


Kad je to bilo riješeno, počeli su tražiti nekoga tko bi glumio, ali je problem bio u tome što sam ja po građi sitna i na vjenčanju sam imala samo 48 kilograma pa nije bilo baš lako naći ženu koja će ući u tu vjenčanicu. Baš zbog toga  predložili su da ja to učinim, a ja to nikako nisam željela i tek kad me je zamolio režiser Ivan Hetrich, koji je zaista bio pravi gospodin i teško mi je bilo odbiti što god je tražio, pristala sam, prisjeća se Ljiljana Skočilić i sa simpatijama govori o tom iskustvu, iako joj je u nekim trenucima bilo i malo neugodno. 


Dvornik vozač


– Snimanje je bilo nezaboravno zbog niza stvari. Prije svega, na snimanje sam išla s Borisom Dvornikom u njegovom bijelom mercedesu, na čemu je inzistirao sam Dvornik. Meni je bilo neugodno jer sam znala da prije Lokava ide u Delnice po novine i bilo mi je malo čudno da me sad moji Delničani vide u mercedesu s Dvornikom. No, tako je bilo i nikome baš ništa nije bilo jasno jer nikome, osim suprugu, nisam rekla da sam dobila ulogu mlade.



Upoznavanje Gorskog kotara kroz humor


Među čuvene scene svakako spada jedan od dolazaka Pavle Vujsića koji je iz Beograda krenuo u prilično alkoholiziranom stanju, ali dovoljno trijezan da osoblju vlaka kaže da putuje u Delnice i da ga probude kad tamo stignu. No, Vujsić nije znao da vlak staje u Moravicama i slijedi presjedanje. Moravice su se tada zvale Srpske Moravice i kad su u njih stigli, a kondukteri probudili Vujsića, nastao je lom jer je Vujsić, vidjevši natpis Srpske Moravice, pomislio da je završio, ne u Delnicama, nego negdje u Srbiji u mjestu za koje prvi put čuje! Naravno, uslijedio je festival psovki sve dok mu nisu objasnili da je u Hrvatskoj i da je do Delnica tek tridesetak minuta.



Nakon te vožnje po Delnicama krenuli smo u Lokve i tamo je uslijedilo sve ono što prolaze i drugi glumci, a to znači šminkanje i odijevanje. E, tu sam napravila dobar potez jer sam, znajući da će se snimati i vani, inzistirala da ispod vjenčanice odjenem duplu odjeću jer je vani bilo oko minus deset stupnjeva Celzijevih. Koliko je to bilo pametno, brzo se vidjelo jer smo scene morali ponavljati nekoliko puta i bila sam među rijetkima kojima nije bilo hladno, a pitanje je koliko bismo ponavljali te scene kod Hetricha koji je bio perfekcionist da Boris Dvornik nije »poludio« i počeo mu vikati da je njemu lako jer je dobro odjeven, a svi mi ostali se smrzavamo. Nakon toga Hetrich se smilovao.



Dovoljna jedna glumica u obitelji


Ljiljanin suprug Rudi trebao je glumiti njenog mladoženju domobrana, ali on nije htio ni pod razno jer mu je bilo dovoljno mehaničarskog posla koji je obavljao za potrebe serije.


– Zaista je bilo jako puno posla jer smo koristili uglavnom jako stare kamione i automobile koje nam je na korištenje dala tadašnja JNA pa su popravci bili česti. Zato nisam htio još i »glumiti«. Uostalom, u našoj obitelji dovoljna je jedna »glumica«, kaže Rudi. 



Drugi dan snimanje je bilo u Domu kulture gdje je sve bilo postavljeno za prikaz svadbenog ručka i zabave. Naravno, to je bilo super jer su hrana i piće bili pravi pa smo uživali snimajući i jedući, a najsmješniji trenutak bio je kad je Hetrich prvi put odlučlio ponoviti scenu i uzviknuo:


– Stop! Naravno, pravi glumci su stali, ali svi mi ostali nastavili smo jesti i piti, što je Hetricha nagnalo da nas upozori da »stop« znači stop i za nas jer kamera pri sljedećem snimanju mora zahvatiti jednako napunjene čaše i pune tanjure, a ne prazne! Na kraju je i taj dio prošao super, dobro smo se najeli i napili te zabavili uz Jelenca i njegove muzikaše koji su glumili starinski goranski svatovski sastav. Sve skupa završilo je pravom feštom pa je taj dio snimanja mnogim Lokvarcima – koji su seriju puno više prigrlili od Delničana – bio najdraži, govori Ljiljana Skočilić koja je s nama podijelila i niz anegdota vezanih uz gotovo desetomjesečni (s prekidima) boravak filmske ekipe prepune tadašnjih filmskih i televizijskih zvijezda u Delnicama.


Ljubavni telegrami


– Zauzeli su gotovo sve sobe tadašnjeg motela »Delnice« i u osnovi su bili jako dobri gosti, pri čemu je svima nama najdraži bio Žarko Radić jer je bio jako drag i volio se s nama družiti. Obožavao je našu tada trogodišnju kćer Larisu i često od nje tražio da kaže kišobran jer je to u njenoj verziji glasilo »kimpobran« ili slično. Žarko Radić čak se i oženio za vrijeme te serije i to tako da je u subotu otišao u Beograd na vjenčanje, a potom se već u nedjelju morao vratiti na snimanje jer mu Hetrich nije dozvolio izostanak! Pamtim i Peru Juričića koji je svaki dan dolazio na recepciju da bi telefonom nazvao mamu, a mladić kojeg smo zvali Leši je svaki dan u Beograd slao telegram s porukama ljubavi svojoj djevojci.



Glumci i dugme


Zanimljivo je da je te 1975. godine, u doba dok su bili svi ti glumci u Delnicama, na svojoj prvoj koncertnoj turneji nastupilo  Bijelo dugme. Kako je sve bilo zauzeto, smjestili smo ih u apartman 107 i oni su tu bili prije i poslije koncerta i privukli znatnu pažnju, pogotovo ženskog dijela tadašnje delničke mladeži, prisjeća se Ljiljana.



Naravno, budući da glumci vole uživati u životu, bilo je i povremenih zanimljivih i smiješnih incidenata izazvanih malo većim brojem maligana. Primjerice, Boris Dvornik je jednu večer imao »manevre« s vatrogasnim aparatom i cijelu je recepciju zasuo pjenom iz tog aparata pa smo bili svi u bijelom. Zvonko Lepetić je jednom u prilično veselom stanju iz sobe sišao u potkošulji i dugim gaćama do šanka i to na tadašnji Dan žena što je neke žene oduševilo, a neke šokiralo.


Zanimljiv je bio i trenutak kad je Božidar Orešković, bez obzira na prethodnu burnu noć, odlučio pod svaku cijenu pripremiti se za snimanje i ulogu koju je trebao odigrati. Učinio je to na vrlo zanimljiv način – naručio je čak 12 Jupi sokova, poredao ih na recepciju te krenuo uvježbavati ulogu ispijajući sokove. Sat i pol kasnije uloga je bila spremna!, ispričala nam je Ljiljana Skočilić.