Otkako je napustila orkestar riječke Opere u kojem je djelovala više od dvadeset godina, i okrenula se pedagoškoj i solističkoj karijeri, riječka harfistica Diana Grubišić Ćiković vrlo je brzo dosegnula visoku poziciju i prestižne angažmane. Uz rad na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje vodi klasu harfe, ona vrlo često priređuje solističke koncerte i nastupa u komornim formacijama, ali i snima za potrebe programa Hrvatskog radija i televizije, posebno djela domaćih skladatelja. Glazbeno obrazovanje Diana Grubišić Ćiković najprije je započela svirajući klavir, a tek potom harfu. Ustrajna i ambiciozna, diplomirala je oba instrumenta – studij klavira završila 1988. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi prof. Marije Gvozdić Horvat, a studij harfe, 1994. godine, na Akademiji za glasbo u Ljubljani, u klasi prof. Rude Ravnik Kosi. Usavršavala se kod uglednih harfističkih pedagoga, prof. Catherine Michel (Francuska) i prof. Patrizije Tassini (Italija), da bi poslijediplomski studij harfe završila na Visokoj školi za glazbenu umjetnost Ino Mirković u Lovranu, u klasi prof. Irine Petrovne Pašinskaje (Rusija).

Još u vrijeme studija, postala je harfistica orkestra riječke Opere u kojem je ostvarila golem repertoar kao bazu za sve ono što radi danas, kao pedagog i solist. U njenom gusto ispisanom rasporedu obaveza rijetki su nastupi pred riječkom publikom, pa je sinoćnji koncert s orkestrom Opere, pod ravnanjem talijanskog dirigenta Adriana Martinolija d’Arcyja, bio prilika i povod za razgovor s ovom istaknutom glazbenom umjetnicom.

Snaga glazbe

Zašto ste za svoj koncertni nastup s orkestrom riječke Opere odabrali Rodrigov »Concierto de Aranjuez«?

– Ta je glazba moja davna ljubav, a odabrala sam ju i zato jer se rjeđe izvodi u odnosu na druge koncerte harfističke literature. Mislim da je razlog respekt prema primarnoj ideji skladatelja, jer je koncert originalno napisan za gitaru, ali je na poticaj Nicanora Zabalete (kojem je Rodrigo posvetio svoj koncert za harfu – Serenata), napisao i solističku dionicu za harfu »Concierta de Aranjuez«. Dakle, ne radi se o »krađi« djela gitarističke literature.

Koncerata za harfu ima dovoljno, od baroka do danas, ali mi se ovaj nekako učinio idealnim za ponovni izlazak pred riječku publiku. Svirala sam ga naime samo jednom, i to prije otprilike 18 godina, pod dirigentskim ravnanjem maestra Davorina Hauptfelda. Osim što je glazba romantična – Rodrigo je napisao »prozračnu« dionicu za žičani instrument pri čemu orkestar, iako velik, ne svira golemim zvukom – ovom me komadu privukao i španjolski temperament koji tako magično privlači i široku publiku!

Koncert je tehnički vrlo zahtjevan – pisan je klasicistički i traži preciznu artikulaciju, ali snaga te glazbe nije u glasnoći – iako ima momenata u kojima i harfa i orkestar moraju »buknuti« u punom sjaju – njegova snaga je u ritmičnoj postojanosti i temperamentu, ali finom, nikako ne raspojasane prirode. To je fandango – temperamentna glazba s prefinjenošću prošlih vremena. Jer, Aranjuez je kraljevska palača nedaleko Madrida, rezidencija španjolskih kraljeva od 16. do 18. stoljeća, okružena fontanama i parkovima. Ta njena sveukupna ljepota bila je inspiracija autoru!

Egzotični instrument

Je li vam prethodno iskustvo s ovim koncertom olakšalo pripremu za jučerašnji nastup?

– Prošlo je isuviše vremena od moje prve izvedbe tog djela, tako da sam ga radila – ispočetka. Što je čak i dobro, jer mislim da sam u međuvremenu i tehnički superiornija, i zrelija kao osoba. To sve otkriva drugi stavak koncerta, koji je interpretativno najzahtjevniji jer trzalačkim instrumentom stvaramo ton koji »umire« od samog trzaja… U nizu takvih tonova treba zadržati intenzitet i dosljedno fraziranje, što nije lako. Dodatna teškoća je ornamentacija – Rodrigo je obogatio melodiju brojnim ukrasima i dvjema kadencama – treba izdržati tu veliku gradaciju.

Zašto su solistički koncerti harfista kod nas rijetki?

– Harfa je u svijesti publike iznimno atraktivan instrument, ali u izboru onih koji odlučuju o programima simfonijskih koncerata u nas – očito nije! Mi naprosto nemamo tu tradiciju i harfa nije prepoznata kao ozbiljan solistički instrument, a dio razloga je i u nepoznavanju harfističke literature. Smatra se da je harfa ipak instrument za komorne dvorane i tako se kod nas i tretira.

No posljednjih godina sve veći broj škola podučava taj instrument. Koliku studentsku klasu imate na Akademiji?

– Šest studenata, od toga četiri na diplomskom, a dva na poslijediplomskom studiju. Osim harfe, na Akademiji predajem i metodiku te komornu glazbu s harfom, a odnedavno studenti Muzičke akademije mogu upisati i jednogodišnji kolegij upoznavanja »egzotičnih« instrumenata u koje spadaju udaraljke i – harfa.

Namjera nam je bila ponuditi studentima kompozicije (i dirigiranja) mogućnost upoznavanja s tim instrumentima, upravo zbog njihove kompleksnosti, i moram reći da je već znatan broj – čak i instrumentalista – prošao taj kolegij. Neki su se »zaljubili« i ponovili ga još jednu godinu potom, što smatram posebno važnim kada je riječ o studentima kompozicije, jer na taj način proniču u tajne instrumenta i onda za njega žele i pisati. S te strane sam jako zadovoljna, jer mladi skladatelji dolaze na konzultacije, a prisutnost harfe je sve intenzivnija na našim pozornicama.

I festival harfe, koji se događa svake godine u Zagrebu, upalio je reflektore na taj instrument, jer nam dovodi sve ono što nismo mogli vidjeti izbliza – vrhunske harfiste, seminare, dobre informacije, što je jako važno za proučavanje harfe i njene pozicije na planu školovanja i zastupljenosti na koncertnim podijima. Hrvatska je zemlja s tradicijom harfe od stotinjak godina (što nije malo), ali broj ljudi koji je svirao taj instrument je minoran. Zato smatram ovaj festival i sve što se oko njega zbiva važnim, jer osim komunikacije sa stručnom i zainteresiranom populacijom, on priziva prisutnost harfe u svijesti naše muzičke javnosti.

U studenom prošle godine Vi ste praizveli prvi koncert za harfu jednog hrvatskog skladatelja – Zorana Novačića.

– Dirigent i skladatelj Zoran Novačić došao mi je prije dvije godine kad je pisao koncert za fagot i orkestar. Želio se konzultirati oko dionice harfe, pitao je što je najzvučnije u izvedbi, gdje su najbolji flažoleti… Harfa ga je tako osvojila, da je počeo pisati koncert.

Osim što se vrlo detaljno informirao o mogućnostima (i nemogućnostima) instrumenta, on je pomno proučio harfističku literaturu – po mojoj sugestiji i svom izboru – i u ljeto prošle godine dovršio Koncert za harfu i gudački orkestar. Radi se o zaista visoko reprezentativnom djelu koje donosi harfu u njenoj punoj zvučnosti.

Taj koncert je dio Novačićeve trilogije »Galaktički koncerti«, inspirirane svemirom: koncert za fagot je naslovio »Orion«, za obou »Plejade«, a za harfu »Lira«. Praizvedba je bila u Glazbenom zavodu, dirigirao je autor, a koncertmajstor gudačkog orkestra bio je Joža Haluza. Djelo je snimljeno za potrebe programa Radio Zagreba.

Vrlo sam sretna zbog uspjeha prvog koncerta za harfu jednog hrvatskog skladatelja – do sada smo svirali Uhlikov jednostavačni Concertino i Papandopulovu četverostavačnu Koncertantnu glazbu za flautu, harfu, vibrafon i udaraljke. Ovo, dakle, jeste prvi pravi koncert za harfu, a ponosnom me čini što ga je skladatelj posvetio meni.

S iskustvom od desetak godina rada na Akademiji u Zagrebu i više od dva desetljeća sviranja u orkestru riječke Opere te brojnim solističkim koncertima, možete li povući paralelu između različitih profesionalnih usmjerenja?

– Idealno bi bilo kad bi svaki harfist prošao sva ta iskustva, ali takvih će prilika biti sve manje. Ja sam imala sreću i to je neprocjenjivo.

Govoreći o sviranju u orkestru, solističkim nastupima i pedagoškom radu, rekla bih da se uvijek radi o odgovornosti, ali su one različite: pedagog ima zadatak naučiti drugu osobu vještini, pravilno postaviti temelje tehnike, razvijati glazbeno razumijevanje, a nikako ne zanemariti emocije – rasplamsati kod učenika strast i ljubav prema glazbi.

Sviranje u orkestru – osim osobne odgovornosti prema svom doprinosu zajedničkom zvuku – golemi je užitak. Biti djelićem velikog mehanizma koji nešto uvježbava i svakodnevno raste u pripremi djela, jako je uzbudljiv osjećaj. Raditi s poticajnim dirigentom silno je motivirajuće, puno se može naučiti o glazbi.

Isto tako, zaplivati u moru zvuka velikog orkestra osjećaj je koji bi svaki glazbenik trebao iskusiti. Neću zaboraviti neke trenutke svojih orkestarskih dana, kada se gradacijom zvuka orkestra ubrzavao puls i otkucaji moga srca, suze bi navirale na oči… ponekad od siline, ponekad od mekoće i nebeske ljepote… Možda zvuči patetično, ali istina je prava!

Naravno, i u nastavi ima i suza i smijeha. Pedagogija uzima puno energije ako se radi bezrezervno, dušom i srcem, ali jednako tako rad s mladima regenerira, pomlađuje dušu.

Tisuću žica

Kakve planove imate za nastavak ove sezone koja je u prvom (jesenjem dijelu) protekla u znaku vaših solističkih koncerata?

– U bližoj budućnosti više ću se baviti komornim muziciranjem. Slijede koncerti s violinom i sopranom (Tea Grubišić Mihalić i Ingrid Haller), pa snimanje i koncert s Miljenkom Grđan, a posebno se radujem projektu koji održavamo svakog proljeća s ansamblom harfi »Tisuću žica«. Tom prilikom okupljamo sve harfiste Hrvatske koji se mogu pridružiti i održavamo jedan do dva, a ponekad i tri dobrotvorna koncerta u Dvorani »Lisinski«. To je »ad hoc« orkestar – ne sastajemo se redovito i ne vježbamo, već se okupimo i nakon kratkih proba odmah nastupamo.

Ja sam aranžer svih skladbi i predamnom je svake godine u ovo vrijeme taj veliki posao, ali mu se jako radujem jer objedinjuje orkestralne umjetnike, soliste, pedagoge i učenike u jednoj humanoj akciji koja za sve nas predstavlja radost i ljubav. I to publika prepoznaje. Već se ljudi zanimaju za naše koncerte u ožujku i to je motivacija za sve nas, a za mlade i iskustvo sviranja u orkestru!

Proljeće i ljeto bit će za mene u znaku pedagogije – u veljači imam seminare u Sloveniji, a ljeti u Grožnjanu. U međuvremenu pripremam studente za različita natjecanja, a osobno se jako radujem jednom u kojem sam i članica ocjenjivačkog suda. To je »Zvukolik« u Mariji Bistrici, mješovito natjecanje na kojem sam proteklih godina čula toliko talentiranih mladih glazbenika da me njihova pojava zaista uzbuđuje i veseli. Jer, mješovita su natjecanja sasvim nešto drugo od onih posvećenih određenom instrumentu ili glasu. Ovdje se u masi različitosti – treba nametnuti osobnošću. I žiriju i publici! To jeste teško, ali oni koji nose taj posebni pečat – uvijek se izdignu i osvoje vas.