Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 6
Sutra: 9° 9° 6
8. prosinca 2019.
Bivši ministar

Goranko Fižulić o hrvatskim promašajima: 'Turizam nijednu zemlju na svijetu nije učinio bogatom'

Foto Davor Kovačević
Foto Davor Kovačević
Autor:
Objavljeno: 24. rujan 2019. u 7:17 2019-09-24T07:17:41+02:00

Da bismo mogli zadržati ovaj puzajući rast gospodarstva u zemlji, već iduće godine trebat će nam oko 100 tisuća radnika iz uvoza. Bez radnika iz izozemstva više ne možemo održavati ovu razinu turizma, ni građevinarstvo, niti trgovinu. Bez njih ne može se održavati mirovinski i zdravstveni sustav

Goranko Fižulić kaže da je poduzetnik od 1985. godine i da to nije prestao biti ni danas, nakon što je njegova firma Magma prestala s radom. Dugogodišnji poduzetnički kontinuitet prekinuo je samo tijekom mandata vlade Ivice Račana, kada je obavljao dužnost ministra gospodarstva.

Fižulić upozorava da se poduzetnici, kao i cijela Hrvatska, danas suočavaju s nevoljom koju prije nisu imali. To je manjak radnika, zbog vala iseljavanja ljudi iz zemlje. Budući da smanjivanje stanovništva povlači za sobom usporavanje gospodarstva te dovodi u pitanje održivost zdravstvenog i mirovinskog sustava, Fižulić smatra da vlastima ne preostaje drugo nego manjak radnika nadoknaditi iz inozemstva. Pritom, kaže, posebnu pažnju treba pridati privlačenju stranih talenata.

Kako to da u krizi nakon 2008. godine niste uspjeli spasiti svoju firmu?

- Zato što smo se našli zarobljeni situacijom. Magma je 2007. godine imala tržišnu vrijednost od 250 do 270 milijuna eura i dovoljno kapitala. Krenula je u veliku ekspanziju na susjedna tržišta, u Mađarsku, Srbiju i Sloveniju. Međutim, prva godina krize zatekla nas je u raskoraku. S jedne strane, otvorili smo veliki investicijski ciklus i sagradili tisuću kvadrata novog poslovnog prostora te distribucijski centar u Jastrebarskom. S druge strane, osobna potrošnja u Hrvatskoj počela je tonuti. Kvadrata smo imali sve više, a zarade po kvadratu sve manje. Financijska zajednica s kojom radite zna isto što i vi - da je diskrecijska potrošnja prva na udaru u krizi. Bankari vam daju kišobran kada sja sunce, a zatvaraju ga kada počne kiša. To se, između ostalog, dogodilo i nama. Kriza potrošnje bila je toliko silovita da se firma nije mogla izvući.

Da je tada postojao model predstečajne nagodbe, kakav je uveden 2012. godine, vjerojatno bismo se izvukli. Proveli bismo prisilnu nagodbu s vjerovnicima i reducirali firmu na održive razmjere. Međutim, tijekom 2010. i 2011. godine takvog zakonskog mehanizma za spašavanje firmi u Hrvatskoj nije bilo. Dobrovoljnu nagodbu s vjerovnicima nismo mogli provesti i firma je doživjela lom.

Nema modela rasta

Znači, država nije poduzetnicima u krizi pomogla na odgovarajući način?

- Nije. U dobrim godinama poduzetnici svoje poslovne pothvate trebaju pripremiti za loše godine, jer gospodarstvo u kapitalizmu prolazi kroz cikluse, uspone i padove. Kada dođe kriza, poslovanje se reducira kako bi se nakon izlaska iz krize opet moglo krenuti u ekspanziju. Kod nas ne postoji ta svijest o kapitalizmu kao nečemu cikličkome. Države moraju imati odgovarajuću fiskalnu i monetarnu politiku, kao i zakonski okvir koji omogućuje da u godinama krize što manji broj poduzetnika propadne. To se uvidjelo na slučaju Agrokora i brodogradilišta. Tog zakonskog okvira - koji omogućuje da u trenucima krize firme budu maknute s tržišta sa što manje štete za čimbenike uključene u taj proces, ili da krenu dalje na reduciranom nivou na temelju poslovnog, financijskog i vlasničkog restrukturiranja - na početku prošle krize nije bilo. U hrvatskoj politici godinama nije bilo volje da se to napravi. A kada su i omogućene predstečajne nagodbe, priča nije izvedena do kraja, jer nagodbe nisu provodili sudovi, nego Fina.

Je li Hrvatska danas spremna na mogućnost nove krize?

Foto Davor Kovačević

- Nije samo pitanje kako će Hrvatska proći u sljedećoj krizi, nego koji je održivi model rasta naše zemlje. Države, odnosno izvršne vlasti, moraju donositi odluke koje njihove gospodarske modele čine održivim, na sličan način kako to rade vodeći ljudi kompanija. Mi ulazimo u izborni ciklus, ali nemamo nijednu političku snagu u Hrvatskoj koja o tome promišlja. Imate nacionalističke i šovinističke nebuloze, ksenofobne izljeve, ali nemate ni jedan program koji bi pokušao odrediti koji je to održivi model rasta Hrvatske u ovom globaliziranom svijetu, u 21. stoljeću.

Kako vi vidite taj model rasta?

- Hrvatski problemi ne mogu se rješavati samo hrvatskom poreznom, mirovinskom ili zdravstvenom reformom, kako se to često govori. Mogu se rješavati samo sveobuhvatnom političkom reformom koja realno sagledava položaj Hrvatske i koja shvaća da je njezin osnovni problem depopulacija te ovisnost isključivo i jedino o turizmu.

Da bi se odmaknula sa začelja Europe, Hrvatska ne može ovisiti samo o turizmu i ne može više ovisiti samo o Hrvatima. Mora privući strane talente. Upali smo u zamku da školujemo ljude osam, deset 12 ili 16 godina, ali oni neće ovoj zemlji vratiti ono što smo u njih investirali, jer će otići van.
Došli smo do toga da odlazak u mirovinu znači odlazak na rub siromaštva, osim za one koji su imali sreću da su zaradili na dobro plaćenim poslovima. Došli smo do toga da svaka nova godina znači manji zdravstveni standard nego što smo ga imali prije. A sve to znači da se urušava kvaliteta života za one koji stare ili ostaju u zemlji. Taj trend ne možemo preokrenuti dosadašnjim javnim politikama. One se moraju okrenuti. Hrvatska mora iskoristiti svoje prometne i ostale komparativne prednosti te shvatiti što svijetu može ponuditi, a da bi opstala, mora privući talente da ovdje žive.

Svatko razmišlja o odlasku

Zašto je ovisnost o turizmu za Hrvatsku opasna?

- Različite ekonomske djelatnosti nemaju iste posljedice na gospodarski rast i na zadržavanje stanovništva u zemlji. Turizam nijednu zemlju u svijetu nije učinio bogatom. On traži ograničena znanja i vještine. Našu zemlju drži zarobljenom na razini srednjeg dohotka, s koje se ne možemo podići. Mi nismo Barbados ili Maldivi s nekoliko stotina tisuća stanovnika, koji mogu živjeti od svoje obale. Ima nas četiri milijuna i samo manji dio stanovništva može sudjelovati u turizmu, ubirući od toga rentu. Svi oni koji u turizmu samo rade, a nemaju rente, pitat će se zašto ne bi isti posao otišli raditi u nekoj razvijenijoj europskoj državi.

Ne bismo li problem iseljavanja mogli ublažiti povećanjem plaća i uvođenjem drugih pogodnosti za radnike u našoj zemlji?

- Podsjećam da su u Hrvatskoj gotovo sve cijene, osim cijene stanovanja, na europskoj razini. Istodobno, plaće su dva-tri puta niže nego u razvijenim zemljama. Jaz je prevelik i u takvim okolnostima prirodno je da gotovo svatko razmišlja o odlasku u neku drugu zemlju. Kupovna moć zaposlenih tamo je dva-tri puta veća.
Taj neprekidni odljev radne snage Hrvatsku čini sve siromašnijom. Svaki održivi model rasta za Hrvatsku mora poći od te činjenice. Tako i naš porezni sustav, koji smo užasno zakomplicirali, mora biti podređen tome da zadrži ljude u zemlji i privuče nove.

Izbjegavanje poreza

Kako biste poreznom politikom pokušali zaustaviti pad stanovništva u zemlji?

Kako je Slavonija ostala slijepo crijevo

Općenito se smatra da poduzeća moraju sama pronaći svoje tržište u drugim zemljama.

- Čekajte, u tom slučaju ostale države ne bi pokretale trgovačke misije koje njihovim kompanijama otvaraju strana tržišta. Tako se i kod nas postupalo u slučaju Kine. Ako hrvatska firma želi svoje tramvaje prodavati u Beogradu, mora se nešto dogoditi i na političkoj razini. Problem je u tome što bi dio građana u Hrvatskoj želio imati kineski zid na granicama sa Srbijom i BiH, misleći da je to dobro za Hrvatsku. Ali takvo razmišljanje našu zemlju košta, kroz stagnaciju gospodarstva i depopulaciju.

Imate li neki primjer?

- To što nemamo brzu željeznicu prema Beogradu, ostavilo je negativne ekonomske posljedice na Slavoniju, koja je ostala slijepo crijevo, pa je dio mladih zbog toga završio u Irskoj. Međutim, HDZ je upravo u tom dijelu zemlje najjači, a ksenofobija je mnogima tamo vrlina. Četvrt stoljeća prošlo je od rata, ali mi nismo kadri izaći iz obrasca devedesetih godina. Prema sadašnjoj mantri u Hrvatskoj, ulaskom u Europsku uniju otišli smo iz ove regije. Međutim, mi ne možemo pobjeći od Balkana. Ako to želimo, ponavljam, morat ćemo zato platiti cijenu, ekonomsku i socijalnu. Za hrvatsku politiku to je heretička teza, jer se s njom ne mogu dobivati izbori. Oni se najlakše dobivaju ako se verbalno zaratiš s Aleksandrom Vučićem i ako počneš s njime nabacivati loptu. Izbore ne možeš dobiti ako kažeš: mi ćemo u Srbiju izvoziti još više roba i usluga. A mladi nam za to vrijeme završavaju u Dublinu i Münchenu

- Mislim da ne idemo u pravom smjeru kada dajemo 7.500 kuna neoporezivo svim zaposlenima u firmi, onima s plaćom od 5.000 kuna i onima s 20.000 kuna. Trebamo privući talente iz inozemstva, koji nikad nisu ni pomislili na život u Hrvatskoj, kako bi ovdje registrirali poslove koji nisu namijenjeni hrvatskim građanima i domaćem tržištu, nego svjetskom tržištu. Mislim na one koji rade za nekoga u inozemstvu, a zahvaljujući današnjim komunikacijama mogu to raditi iz vlastitog doma. Takvih poslova danas u svijetu ima sve više. Ako dobijete talenta koji radi za neki Apple, Google ili BMW i da za pruženu uslugu ne plaća domicilne poreze, ali ovdje istodobno troši, postigli ste puni efekt.

To je model koji oporezuje domicilno stanovništvo temeljem prihoda koji ostvaruje kod kuće, a ne na drugom kraju svijeta. Naravno, to je skliska igra koja ima i mogućih negativnih posljedica, ali rješava ključni problem - a to je zaustavljanje odljeva talenata iz Hrvatske, onih koji su kadri pridonijeti našim ciljevima. Njima treba omogućiti da porezi koje plaćaju u Hrvatskoj budu bitno manji od poreza u konkurentskim državama u kojima taj posao također mogu raditi. I puno jače države od nas koristile su u pojedinim razdobljima porezne modele koji se nisu nužno sviđali susjedima. Mislim na Irsku, Luksemburg ili na Nizozemsku, u kojoj se registrirao i Agrokor. Takvo promišljanje Hrvatskoj nedostaje. Takav pristup stavio bi Hrvatsku na mapu svijeta za one koji razmišljaju gdje bi mogli živjeti ako rade od kuće.

To znači da ti talenti neće sudjelovati u poreznom teretu kojeg snose ostali građani? Trebali bismo se, znači, odreći dijela poreznih prihoda kako bismo zaustavili pad stanovnika.

- Da, ali mi te porezne prihode sada ni nemamo. To nije nepravedno prema građanima koji su ovdje. Oni koji rade za vanjske firme ionako izvode različite trikove za izbjegavanje plaćanja domicilnih poreza. Ali nama ne trebaju trikovi.

Ni rat ni mir

A kako nadoknaditi nedostajuće radnike u našim poduzećima?

- Strani investitori neće doći u Hrvatsku ako ne mogu naći dovoljno radne snage. Da bismo mogli zadržati ovaj puzajući rast gospodarstva u zemlji, već iduće godine trebat će nam oko 100 tisuća radnika iz uvoza. Trenutačno, imamo ih oko 60 tisuća. Bez radnika iz izozemstva više ne možemo održavati ovu razinu turizma, ni građevinarstvo, niti trgovinu. Bez njih ne može se održavati mirovinski i zdravstveni sustav s dosadašnjim pogodnostima za hrvatske građane.
Poticanjem rađanja ili povratkom Hrvata iz inozemstva ne možemo riješiti problem. To su priče za djecu koje se ponavljaju samo u izbornim kampanjama. Pronatalitena politika, osim toga, može dati rezultate tek za dva desetljeća, a mi svoje probleme moramo rješavati danas. Također, ne možemo bitno smanjiti ni jaz između naših plaća i onih u razvijenim zemljama. Ne možemo zadržati ljude u Hrvatskoj i s time se moramo pomiriti. Ne preostaje nam drugo nego privlačiti inozemnu radnu snagu.
Uostalom, to bi pozitivno utjecalo na dio hrvatskog društva koji je danas ksenofoban, šovinistički, alergičan na one koji se ne uklapaju u idealan obrazac Hrvata. Tako bi Hrvatska postala multikulturna sredina, a na taj način amortizirala bi i cijeli niz anakronih tenzija, onih koje spadaju u pretprošlo stoljeće.

Iseljavanje iz zemlje ubrzalo se velikim dijelom zato što Hrvatska u rastu gospodarstva i plaća zaostaje za gotovo svima u Europi. Kakav doprinos gospodarstvu daju naši političari?

- Smisao je politike, među ostalim, da svom gospodarstvu otvara nova tržišta. Pitam se, međutim, što je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović napravila za hrvatski izvoz kada je postala promotor uspravnice i incijative Triju mora. Je li stoga porastao hrvatski izvoz u Poljsku, Češku, ili baltičke zemlje? Zaista, što je hrvatska politika u proteklih šest godina učinila da sačuva stanovništvo i da hrvatski proizvodi i usluge u većem broju dođu u naše susjedstvo, primjerice u Srbiju te Bosnu i Hercegovinu. Ona čini suprotno, jer smo s tim zemljama u permanentnom stanju ni rata, niti mira.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.