Vukovarska kolona sjećanja pokazala je da sveprisutni cinizam kojim građani prate događaje na političkoj i gospodarskoj sceni ipak ima svoje granice. Čak ni dolazak premijera, predsjednice Republike, predsjednika Sabora i šefa oporbe nije izazvao nikakve negativne reakcije. Okupljenima je bilo drago da u obilježavanju pada Vukovara u srpske ruke sudjeluju i najviši državni dužnosnici. Osim marginalne gadarije koju su napravili vikendaški ustaše, ono što je zaista obilježilo cijelu manifestaciju jest odavanje pijeteta žrtvama iz studenoga 1991. Međutim, nije se moglo ne zapaziti nešto drugo - jadno stanje u kojem se danas nalazi cijeli taj kraj.

Ono što se prije 26 godina dogodilo u Vukovaru ipak je toliko obilježilo noviju hrvatsku povijest da čak ni poslovno letargična središnja država ne može samo tako prijeći preko toga. Jasno se raspoznaje da je ozbiljan novac iz središnjeg proračuna otišao put Vukovara. Međutim, dovoljno je sjesti u automobil i odvesti se do predgrađa te dalje cestom kroz okolna sela do obližnjih Vinkovaca da se jasno vidi u kojem je stanju cijelo to područje. Prije svega radi se ovdje o atmosferi koju je nemoguće ne primijetiti. Osjeća se samo pomirenost sa sudbinom i čuju opetovane priče tko je jučer zadnji otišao put Njemačke ili Irske.

Naravno, za to više nije odgovoran državni proračun jer naprosto ne postoji takva država na svijetu koja bi mogla iz proračuna izdržavati cijelu jednu svoju regiju. Problem je ipak negdje drugdje. Stvar je u tome da je sva pogubnost ekonomskih politika koje su se vodile zadnjih 27 godina u Hrvatskoj najviše vidljiva u njezinom istočnom dijelu koji je teško stradao u ratu, ali od njegova je završetka prošlo već 22 godine tako da velikosrpska agresija otpada kao opravdanje za novu slavonsku tragediju.

Stanje u Slavoniji odraz je svega onoga što se događalo u zadnjih 30-ak godina. Sloma koji je doveo do toga da je pola slavonske zemlje pod hipotekom koju drži nekakav egzotični fond iz dalekog Hong Konga. Iz te vizure budućnost najplodnije hrvatske zemlje još je neizvjesnija.

Nema valjda stanovnika Hrvatske koji bar jedan put u životu nije vidio snimku iz 1991. na kojoj bradonje s kokardama i crvenim zvijezdama u koloni kroz ruševine protjeruju preživjele Hrvate. Međutim, osim pasioniranim gledateljima središnjeg Dnevnika malo su kome poznate ovogodišnje scene s tužnih slavonskih autobusnih kolodvora.

Hrvate opet tjeraju iz Slavonije samo što ovaj put prisila nije fizička, nego egzistencijalna, ali rezultat je posve identičan. Za ovaj slavonski egzodus isključivo je kriva sama Hrvatska, odnosno njezine vladajuće elite. Ako Vlada, ova ili one koje će doći iza nje, brzo ne poduzmu mjere kojima će osloboditi još uvijek postojeći potencijal domaćeg gospodarstva, u relativno kratkom razdoblju vukovarska kolona sjećanja mogla bi se nažalost održavati u polupraznom gradu.