Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 6
Sutra: 13° 13° 6
16. prosinca 2019.
HNK Ivana pl. Zajca

foto Prva premijerna izvedba opere vrhunca Verdijeva opusa: Dugotrajne ovacije za Blaževićevog "Otella"

I kad je gužva na pozornici, Jago Giorgia Suriana je u prvom planu – ovdje zajedno s Cassijem i Montanom / Foto Roni BRMALJ
I kad je gužva na pozornici, Jago Giorgia Suriana je u prvom planu – ovdje zajedno s Cassijem i Montanom / Foto Roni BRMALJ
Autor:
Objavljeno: 30. siječanj 2017. u 9:21 2017-01-30T09:21:00+01:00

Marin Blažević je sve granice koje bi mogle ometati prijelaz iz svijeta jave u svijet noćne more moćnog venecijanskog vojskovođe razorenog posijanim zrnom sumnje i ljubomore gotovo potpuno obrisao, tek ih naznačivši, ostavljajući publici da sama prosudi postoje li one zaista ili ne

RIJEKA - Odlično, sjajno, fenomenalno, čudesno... – najčešće su riječi koje su se mogle čuti nakon što su u subotu utihnule ovacije i dugotrajni oduševljeni pljesak u dvorani riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca i ugasila se svjetla na pozornici nakon (prvog) premijernog izvođenja Verdijevog »Otella« u dramaturškoj i režijskoj obradi Marina Blaževića i pod vodstvom dirigenta Villea Matvejeffa.

Ova opera smatra se vrhuncem opusa talijanskog majstora, a o libretu što ga ja potpisao pjesnik i skladatelj Arrigo Boito, sažimajući 3.500 Shakespearovih stihova na 800, govori se kao o jednom od najboljih tekstova ikada napisanih za talijansku operu. Nakon riječke premijere, gotovo nepodijeljeno je bilo mišljenje, »Otello« će velikim slovima biti upisan i u biografiju Marina Blaževića zahvaljujući dramaturškoj i režijskoj inovativnosti, modernosti i »svježini« pristupa ovom klasičnom djelu koje on, prema vlastitim riječima, iščitava kao glazbenu dramu – točnije tragediju, što se odvija negdje između realnog i nadrealnog, u snolikom svijetu u kome su tanke i propusne granice između jave i sna, zbilje i iluzije, svijeta i teatra.

K2901BR6

I zaista, Blažević je sve granice koje bi mogle ometati taj prijelaz iz svijeta jave u svijet noćne more moćnog venecijanskog vojskovođe razorenog posijanim zrnom sumnje i ljubomore; iz svijeta Desdemonine čistoće i dobrote u svijet mračnih iluzija i zla zavidnog zastavnika Jaga; iz stvarnog svijeta i u svijet teatra, gotovo potpuno obrisao, tek ih naznačivši, ostavljajući publici da sama prosudi postoje li one zaista ili ne.

Prostor pjevačima

Postavljajući »Otella«, Blažević je pred sebe postavio brojna pitanja. Ključno je bilo do koje mjere graditi fikcionalni identitet lika iz glumačkih identiteta pjevača i pjevačica te kako njihov izgled učiniti nevažnima spram osobnosti i izvedbene odlučnosti, snage i iskrenosti. Odgovor na to pitanje tražio je u suradnji sa svojom najbližom suradnicom na ovoj predstavi Selmom Banich, koja nije bila samo suradnica za scenski pokret i koreografkinja, nego, kako sam Blažević kaže, i »najbliža dramaturška sugovornica« te kostimografkinjom Sandrom Dekanić. Prvi zadatak na tom putu bio mu je otvoriti prostor pjevačima na čijim karakterima temelji svoju redateljsku interpretaciju i oni su taj »prostor« koji su dobili iskoristili na najbolji mogući način.

K2901BR5

Jago što ga je kreirao svojim glasom, pokretom, gestama i mimikama Giorgio Surian, nacionalni prvak riječke Opere i internacionalni bas-bariton, objašnjava i Blaževićevo pitanje »zašto se ova tragična opera uopće zove Otello, a ne – Desdemona, ili, u 'mračnoj' realnosti svijeta koja nas zarobljuje – Jago?«. Surianova stalna prisutnost na sceni, bilo da je izravno pod svjetlima reflektora ili negdje u sjeni ili tek postoji kao slutnja, sasvim sigurno opravdala bi i da se ova riječka predstava preimenuje u »Jago«. Njegov monolog u drugom činu, njegov »Credo in un Dio crudel«, njegovo obraćanje »okrutnom Bogu« što ga je Boito dopisao radeći na Shakespearovoj drami, dvoranu je gotovo podigao na noge i Suriana je nagradila dugim pljeskom na otvorenoj sceni.

K2901BR3

I »Desdemona« bi, zahvaljujući Blaževićevom »čitanju« i još više pjevačkoj i glumačkoj izvedbi riječke sopranistice Anamarije Knego, bio primjeren naziv za ovu riječku postavu Verdijeva remek-djela. Tuga, strah, očaj, prihvaćanje sudbine, ali s tračkom nade i otpora tome da se zaista postane žrtva... Sve je to na sceni, uz vrhunsku pjevačku i glumačku izvedbu, pokazala Anamarija Knego. Nitko nije ostao ravnodušan na njenu pjesmu o Barbari koja je »plakala pjevajući Pjesmu žalosne vrbe«, a nakon »Ave Marije« dvoranom se prolomio snažan i dug pljesak, kojim je publika iskazala svoje oduševljenje. Iako je Blažević, promišljeno i svjesno, Otella »gurnuo« u drugi plan svojom dramaturškom i redateljskom obradom, meksički tenor Luis Chapa pokazao je i dokazao svojim pjevačkim i glumačkim umijećem zašto ga pozivaju u najveća europska i svjetska kazališta, operne kuće i koncertne dvorane i zašto mu je već osmi put povjerena ova teška i zahtjevna uloga, koja je velika čast, ali i veliki izazov i zadatak za svakog tenora.

K2901BR4

Snažna poruka

Njihovi ravnopravi partneri na sceni bili su i Olga Kaminska kao Emilia, Marko Fortunato kao Cassio, Sergej Kiselev u ulozi Roderiga, Slavko Sekulić kao Ludovico i Dario Bercich kao Montano, te članovi Baleta riječkog HNK-a. No prije svih i iznad svega sjajan Orkestar HNK-a Ivana pl. Zajca pod ravnanjem Villea Matvejeffa, gosta dirigenta i glazbenog savjetnika riječke Opere, dirigenta koji je svoje iskustvo i slavu stekao ravnajući orkestrima diljem svijeta. S punim pravom, na kraju predstave, na pozornicu su nakon nešto više od dva sata neprestanog muziciranja popeli i svi članovi Orkestra i pobrali zasluženi pljesak.

K2901B10

U ovoj predstavi i kazališni parter postaje pozornica. U njega Blažević smješta članove zbora Opere, koje je pripremala Nicoletta Olivieri, u prvom dijelu predstave pa se publika, zajedno s pjevačima, u prvom činu pretvara u svjetinu što na početku dočekuje Otella, novog generala mletačke vojske u lučkom gradu na Cipru. Ili, dok se u drugom činu Otello na pozornici lomi razdiran ljubomorom, iz partera odjekuju glasovi mladih pjevačica Dječjeg zbora »Toretta« i Djevojačkog zbora PZM »Josip Kaplan« i kao da cijela dvorana kroz njihove glasove slavi Desdemonu.

Rekli su o predstavi:

ALEKSANDAR VODOPIJA, ljubitelj i dobar poznavatelj opere iz Opatije: Sve skupa je sjajno, zanimljiv režijski pristup, prilagođen sadržaju, jedan novi, drugačiji pogled i iznad svega – sjajna izvedba. Orkestar, kao što smo već naučili – nevjerojatan, zbor sve bolji i bolji, a sve pohvale idu i dječjem i djevojačkom zboru. Solisti su uglavnom bili na visini zadatka. Scena je, uz pametnu režiju, iskorištena maksimalno. Sjajna predstava na koju možemo biti ponosni i s kojom možemo biti zadovoljni.

ZORAN JURANIĆ, dirigent i glazbeni pedagog: Predstava je krasna i moederna na pravi način. Muzički je jako, jako dobra s odličnim pjevačima, prava glazbena drama i baš sam sretan da Rijeka ima ovakvu predstavu. Scensko rješenje je nešto što se danas jako često radi i vidio sam puno predstava u kojima je ono prisutno, no s puno manje efekta nego što je u ovoj predstavi. No, najvažnije, ništa nije bilo protiv glazbe!

DRAŽEN SIRIŠČEVIĆ, ravnatelj KD-a Lisinski: Zaista čudesna predstava, još jedna velika predstava riječkog HNK-a. Otkako je Marin ovdje došao, pratim što se u njemu događa i mislim da on radi zaista sjajan posao. A od svega onoga što sam do sada gledao što je napravio, ovo je – vrhunac. Ova je predstava i glazbeno i scenski vrlo teška za napraviti, a Marin, Ville i kompletna solistička podjela, zbor, orkestar, sve je doista bilo na visokoj razini. Posebno sam fasciniran Marinovim idejama, napravio je čudesnu predstavu, baš pravo kazalište.

K2901BR9

No najveći Blaževićev izazov bio je kako scenski oblikovati snoliki svijet, svijet u koji se ne ulazi, iz kojeg se ne izlazi, u kojem se pojavljuje i nestaje, svijet sjena, privida, utvara, silueta... Rješenje je pronašao u svjetlosnim instalacijama što su ih konstruirali i kreirali oblikovatelji svjetla i scene Dalibor Fugošić i Alan Vukelić. Prazna pozornica presvučena crnim platnom, bez ijednog rekvizita, prepuštena je Fugošiću i Vukeliću koji su svjetlima stvarali zasebne svjetove u kojima se radnja odigrava, ispreplićući ih na trenutke poput rešetaka iza kojih se odvija drama, vječna borba svjetla i sjene, dobra i zla. Upravo ta ideja, smatraju mnogi, ono je što Blaževićevo viđenje »Otella« čini tako posebnim, drugačijim, jedinstvenim.

K2901BR1

Naravno, uz završetak kada, shvaćajući svoju zabludu i grešku, Otello pokušava dobiti zadnji poljubac žene koju je nevinu ubio. No Blažević Otellu ne dopušta da se u svome smrtnom hropcu uopće približi Desdemoni. Njeno beživotno tijelo u rukama je njezine najbliže osobe – Emilije – a bezumnog nasilnika Blažević »gura« na drugu, mušku stranu, u pozadinu i pred njega spušta tamni zastor. Ostaju Desdemona i Emilija i dok se gase svjetla na pozornici, a uključuju ona u parteru, u prvim redovima ustaju žene – članice Zbora i Baleta – odašiljući jasnu poruku: Tu smo, među vama, hrabre, snažne i – ne želimo biti žrtve.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.