Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 20° 4n
Sutra: 20° 20° 4n
17. rujna 2019.
Vjerni Vratima

foto Sedam desteljeća dolaze u Gorski kotar po zdravlje

Zorica Ema i njen suprug Aleksandar u Vratima / Snimio Marinko KRMPOTIĆ
Zorica Ema i njen suprug Aleksandar u Vratima / Snimio Marinko KRMPOTIĆ
Autor:
Objavljeno: 25. kolovoz 2019. u 17:58 2019-08-25T17:58:14+02:00

Zbog njezinih problema s dišnim putevima, Emičinim roditeljima liječnik je savjetovao boravak u Skradu. Nemogućnost pronalaska smještaja u tom goranskom mjestu, subotičku je obitelj odvela u Vrata u koja se Emika od svoje četvrte godine života redovito vraća baš svake godine i dovodi svoju rodbinu i prijatelje

Tijekom turističke sezone često se u medijima znaju pojaviti zaista lijepe priče o ljudima koji bilježe okruglu obljetnicu svojih dolazaka u Hrvatsku u kojoj su gotovo pa pronašli novi dom i kojoj se obavezno vraćaju svakog ljeta.

Godišnjice su, što je zaista lijepo, već vrlo visoke pa i ona od pulustoljetne vjernosti više nije nikakva rijetkost, a zna se naći i poneka priča s punih šest desetljeća vezanosti uz turističku vjernost Hrvatskoj. No, da netko u Hrvatsku redovno dolazi već punih sedamdeset godina, za to još nismo čuli. Bar dok nas na tu činjenicu nije podsjetila Zorica Ema Balaž, sedamdesetičetverogodišnja Subotičanka, bunjevačka Hrvatica, koja u Vrata, naselje nadomak Fužina, dolazi od 1949. godine.

Za davnog početka to su bila dva-tri tjedna, potom se boravak pretvorio u dvomjesečni, zatim je kupljen prostor za gradnju kuće i početkom sedamdestih godina prošloga stoljeća sagrađena kuća, pa je devedesetih gospođa Balaž dobila i domovnicu, da bi posljednjih nekoliko godina "Emika" sa suprugom Aleksandrom u Vratima svake godine proživjela po pet-šest mjeseci, a ostatak u Subotici. Uz to, u tih sedam desetljeća uz Vrata su vezani i svi članovi njene obitelji pa je trenutačno na dugom ljetnom oporavku u Gorskom kotaru već četvrta generacija obitelji Balaž! No, kako je sve počelo...

– Rođena sam 1945. godine u Subotici i od tih prvih dana imala sam poteškoća s disanjem pa su moji roditelji tražili od liječnika da im kaže kako mi mogu pomoći. Jedan od njih rekao je da bi mi sigurno pomogao višetjedni boravak na planinskom zraku te je čak i predložio da odemo na dva ili tri tjedna u, kako mi to kažemo, "vazdušnu banju", u Skrad, u Gorski kotar. Moji roditelji do tog trenutka nikada nisu čuli ni za Skrad, ni za Gorski kotar, ali kako su me jako voljeli, odlučili su tog ljeta bar dva tjedna sa mnom provesti u tom lječilištu. I tako smo iz Subotice krenuli ja, moj godinu dana mlađi brat te najmlađi brat koji je tada imao tek osam mjeseci i, naravno, tata i mama.

Jasmin i Sarah goste vode kroz tajne špilje Vrelo u Fužinama, a rado im i zapjevaju / Foto Marinko KRMPOTIĆ

Vrata umjesto Skrada

Ja se tog prvog puta, nažalost, ne sjećam, ali znam iz priča mojih dragih roditelja da je prvi problem bio to što u Skradu nije bilo mjesta. Naime, nije te 1949. godine još bilo pravog turizma, bolje rečeno nije bilo gotovo nikakvog. No, tata Ištvan nije želio odustati pa smo sjeli na vlak i krenuli dalje prema Rijeci. Sišli smo na željezničkoj stanici u Vratima koja su se zbog nečega dopala tati i tu je odlučio okušati naći sreću, odnosno smještaj za nas. I pogodio je. Nije u Vratima tada, kao danas, bilo pansiona i apartmana, već je, čini mi se, tata sa suprugom i troje male djece izazvao pažnju i simpatije jer je zbog zdravlja četverogodišnje curice došao iz daleke Subotice. Primila nas je obitelj Budiselić i omogućila nam da u napuštenoj kući, smještenoj do njihove, provedemo dva-tri tjedna tog ljeta 1949. godine. I od tog ljeta pa sve do danas mi niti jedno ljeto nismo propustili dolazak u ovaj naš dio goranskog raja, kako kod Budiselićevih, tako i kod obitelji Rajski te zatim u našoj kući koju smo uz sudjelovanje obitelji Balaž i Nagy sami izgradili. Čak i u ratno doba, mi smo svaku godinu dolazili ovamo u Vrata, govori nam Emika, dodajući da je ta ljubav prema Gorskom kotaru nakon nje i njenih roditelja prenesena i na ostale članove obitelji, kako njihovu djecu, tako i djecu njihove djece pa su u Gorski kotar zaljubljene već četiri generacije ovih subotičkih obitelji.

»Koncert« za posjetitelje špilje Vrelo

Sarah i Jasmin kad god mogu obogaćuju i upotpunjuju svoje vođenje špiljom Vrelo – pjesmom. Naime, obje su iznimno nadarene pjevačice, a velika ljubav su im europske i arapske etno pjesme koje izvode a capella i to dvoglasno.
– Na samom kraju špilje – mnogi to već znaju – nalazi se vrlo akustična sala pa mi pri završetku obilaska goste uvijek pitamo žele li da im u tom prostoru nešto otpjevamo, a ako pristanu, mi to i učinimo. Pjevamo etno napjeve iz Srbije, Mađarske, Rusije, Makedonije, Francuske i arapskih zemalja. Nama je to veliko zadovoljstvo, a gosti uživaju, kažu Sarah i Jasmin.

– Mi smo se zaista puna srca zaljubili u ovaj kraj i njegove ljude. Treba znati da je tih godina malo tko u Subotici uopće znao za Gorski kotar, a kamoli za Skrad u koji nas je naš liječnik uputio, odnosno Vrata u kojima smo pronašli sreću. No, mi smo svima pričali o ovoj ljepoti i uskoro su s nama počeli dolaziti i naši brojni rođaci i prijatelji, a kad je standard porastao, sve je veći broj ljudi iz Subotice dolazio ovamo. Nadalje, naša obitelj širila se u Mađarsku, Francusku i Englesku i sve njih mi smo ovdje ugošćavali te mnogi od njih svakog ljeta ovamo dolaze. Vjerujem da smo u ovih sedamdeset godina ovamo privukli barem tisuću ljudi.

Naravno, ne bismo bili tako vjerni da nam ovdje nije bilo dobro, a dobro je bilo jer su ljudi divni pa smo ubrzo postali dio ovoga kraja i jako se dobro sjećam kako bismo mi djeca već početkom lipnja s nestrpljenjem čekala da krenemo na 14 sati dug put vlakom od Subotice do Vrata, s presjedanjem u Zagrebu. Put je zaista bio dug, ali je za nas djecu to bila prava velika avantura. Sa sobom smo nosili ne samo hranu za put, već i nekvarljivu hranu koju bismo jeli za onih mjesec-dva što bismo boravili u Vratima. Nezaboravna su mi presjedanja u Zagrebu u koji bismo dolazili rano ujutro i išli na obilni doručak u željeznički restoran te s nestrpljenjem čekali nastavak puta i dolazak u naša Vrata.

Naravno, mi djeca vrlo smo se brzo sprijateljili s domaćom dječicom koje je tada bilo jako puno i ta su prijateljstva bila prava te traju i danas. S onima koji su još živi dijelimo sjećanja na nezaboravne dane i dječje igre, mi djevojčice s lutkama, dečki uz nogomet, a kasnije su, naravno, uslijedile i čuvene fužinske zabave, tanci kako se to ovdje kaže, pa prve srednjoškolske ljubavi, kumstva i vječna prijateljstva. Studirala sam pravo i završila ga ne propuštajući niti jedno ljeto dolazak u Vrata, a nastavila sam dolaziti i kad sam dobila posao kao pravnica, sada kao umirovljenica i dolazit ću dok god budem živa, govori Zorica Ema Balaž koja zdravstveni segment i danas vidi kao najveći adut goranskog turizma.

Vlakom na plažu na Pećine

Iako je temeljni povod dolaska Balažovih bio planinski zrak, nije im dugo trebalo da shvate da im je i more nadohvat ruke.
– Iz Gorskog kotara uvijek smo odlazili na more, pri čemu smo i danas uz Vrata svi zaljubljeni i u Rijeku koja je za nas najkozmopolitskiji grad na svijetu, mjesto gdje su ljudi prema nama oduvijek bili izuzetno susretljivi. Prva dječja sjećanja vezana su mi uz plažu na Pećinama na koju bismo išli vlakom iz Vrata, sišli na Pećinama pa na plažu do navečer, kad bismo se opet vlakom vraćali prema Vratima. Potom smo otkrili i Opatiju do koje smo onda putovali brodom što mi je i danas nezaboravno, a sedamdesetih godina, kad je svima nama narastao standard, otkrili smo i crikvenički kraj te u Dramlju imamo vikendicu. I baš o tom spoju mora i planina mi pričamo svakome tko s nama dođe u Vrata i svakoga uvjerimo kako je divno danju boraviti uz more, a onda se vratiti i uživati u gorskoj svježini, samo pola sata udaljenih Fužina i Vrata, govori Zorica Ema Balaž.

Zdravstveni i vjerski turizam

– Ono zbog čega smo došli pred sedamdeset godina, čisti i zdravi gorski zrak, i danas je nešto u čemu uživam i ja i svi koji ovamo dođemo, a bar za četvero ljudi koji su ovamo došli s problemima dišnih puteva, sigurno je da su se baš tu izliječili. Dakle, taj nazovimo ga zdravstveni dio po meni je i dalje jak adut cijelog ovog kraja. No, to je samo dio. Planine, šume i rijeke prekrasne su i mi smo tijekom ovih godina napravili i poseban – nazovimo ga obred – kojim postaješ Goranin. Za nas to znači da se moraš uspeti na vrh Risnjaka i umiti se vodom s izvora Kupe! I onda te priznajemo! Naravno, nisu samo vrh Risnjaka i predivan izvor Kupe ono što svakog ljeta posjetimo. Čim dođemo imamo zapisano što moramo tog ljeta vidjeti i na tom popisu je nekoliko planina, Kupska dolina, izvor Kupe i niz drugih ljepota ovoga kraja i sve ih posjećujemo, najčešće u društvu naših prijatelja koji dođu k nama. Uz to, osobno sam veliki ljubitelj povijesti i vjernica pa sam obišla gotovo sve crkve Gorskog kotara, a najljepše su one na području Brod Moravica, njih dvanaest. Također su divna i goranska svetišta, a za Svetište Majke Božje Snježne u Liču uvjerena sam da ima energiju koja omogućava iscjeljenje i ozdravljenje. Prekrasna su nam i mnoga druga goranska mjesta, pogotovo mala seoca kroz koja volimo prolaziti i uživati u pogledu na cvijećem uređene balkone. Također nam se jako sviđaju Delnice koje su prekrasan planinski gradić i u kojem uvijek volimo prošetati, zadržati se dva-tri sata, popiti kavu i uživati, priča nam Zorica Ema Balaž.

Jasmin, Zorica i Sarah / Foto Marinko KRMPOTIĆ

No, njena lijepa priča ima i svoj nastavak koji jako podsjeća na njenu priču. Naime, njen suprug Sirijac ima dvije kćeri, blizanke Jasmin i Sarah. Njih dvije od svoje druge godine redovno svakog ljeta već 17 godina dolaze u Vrata ponavljajući i razvijajući Emikinu ljubav prema Gorskom kotaru. Štoviše, prošle su godine uz pomoć TZO-a Fužine, dobile volonterski posao voditeljica u špilji Vrelo i cijelo ljeto dočekuju goste i vode ih kroz tu špilju. Kako i zašto su se odlučile volontirati te što ih to privlači u Gorski kotar i ovo područje, rekle su nam same sestre blizanke...

Bolna sjećanja na rat

Sjećanja na rat koji je razorio bivšu državu su jaka i bolna, govori nam Zorica Ema Balaž pripovijedajući svoje prvo iskustvo s ratom u Hrvatskoj.
– U jesen 1991. godine stigli smo iz pravca Slovenije na granični prijelaz u Brodu na Kupi, a putovali smo noću. Kad smo došli na granični prijelaz nigdje nije bilo nikoga, ali mi nismo željeli prijeći, a da se ne prijavimo. Zaustavili smo automobil i gledali ne bi li koga vidjeli, a koji tren kasnije iz jedne od kuća istrčao je vojnik i viknuo nam da ugasimo svjetla jer je za područje Delnica proglašena zračna opasnosti. To me šokiralo i potreslo jer mi je u tom trenutku djelovalo nestvarno, poput ružnog sna. Zračna opasnost nad Delnicama, nad našim voljenim Gorskim kotarom! Bila sam i uplašena i tužna, ali nismo htjeli odustati i baš svake ratne godine mi smo preko Mađarske i Slovenije ljeti dolazili u Vrata. Ne da bismo se odmarali jer to nije bilo vrijeme za odmor, nego da bismo se solidarizirali s ljudima i krajem koji nam je tako puno značio, prisjeća se gospođa Balaž.

Volontiranje i usavršavanje jezika

– Odlučile smo volontirati jer smo prije dvije godine shvatile da previše vremena u Vratima provodimo – spavajući. A budući da baš obožavamo komunicirati s ljudima i da ne volimo gubiti vrijeme, odlučile smo prošle godine potražiti posao i to tako da svaka od nas radi po četiri sata. Uopće nam nije teško predstavljati ovu prekrasnu špilju posjetiteljima, a rad nam jako puno koristi u daljnjem usavršavanju jezika, ponajprije hrvatskog, ali i francuskog te engleskog kojima najčešće komuniciramo sa strancima. To usavršavanje jezika puno će nam pomoći jer smo obje studentice Filološkog fakulteta u Beogradu gdje smo privele prvu godinu kraju, obje s odličnim prosjekom od 9,5, a studiramo arapski i turski jezik, govore sestre Faiad koje s puno ljubavi govore i o svojim ljetnim danima vezanim uz Vrata, Fužine, Rijeku...

– Pa mi smo tu već domaće cure jer već 17 ljeta dolazimo ovamo i logično da smo upoznale puno naših vršnjaka i sprijateljile se. Naravno, jedva čekamo svako ljeto i polazak za Hrvatsku i Gorski kotar. Uz Vrata i Fužine te ostala goranska mjesta u koje idemo na izlete jako volimo Rijeku te ići i na more koje je prekrasno, a najdraži su nam Oštro, Pećine u Rijeci, Dramalj i Crikvenica, rekle su nam Jasmin i Sarah koje se početkom rujna vraćaju u Suboticu, odnosno Beograd zbog studentskih obaveza, ali ne treba sumnjati da će se i sljedećeg ljeta vratiti u svoj djelić planinskog raja.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.