Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 7° 1
Sutra: 7° 7° 1
24. siječnja 2020.
Piše Dragan Rubeša

Freska o smrti i sprovodima: Marco Bellocchio o mafijaškim pokojnicima i pokajnicima

Freska o smrti i sprovodima: Marco Bellocchio o mafijaškim pokojnicima i pokajnicima
Freska o smrti i sprovodima: Marco Bellocchio o mafijaškim pokojnicima i pokajnicima
Autor:
Objavljeno: 3. prosinac 2019. u 11:40 2019-12-03T11:40:14+01:00

Najljepši film je naša vlastita povijest, kazao je veliki Marco Bellocchio. Iako njegov najnoviji komad »Il traditore« (»Izdajnik«) koji će publika riječkog Art-kina uskoro vidjeti u sklopu programa posvećenog Europskim filmskim nagradama, nije fokusiran na povijesnu dimenziju sicilijanske Cosa Nostre. Jer Belloccihiov odnos prema (talijanskoj) povijesti bio je i ostao kranje osoban. Zato su neki kritičari pogrešno podvlačili paralele između njegova komada i političkog opusa Frencesca Rosija. Dok je Rosi denuncirao službenu verziju te povijesti, Bellocchio će je distorzirati kroz subjektivne leće. Zato je njegov pokajnik Buscetta (izvrsni Pierfrancesco Favino) romantizirana i gotovo fiktivna verzija stvarnog Buscette.

Jer Bellocchijev komad je prije svega razorna freska o smrti i sprovodima. »Uvijek se zbog nečeg umire. Smrt nas stalno prati«, kazat će Buscetti sudac Giovanni Falcone tijekom jednog ispitivanja. Umire se i točka. Jer »Izdajnik« se može promatrati i kao produžena ruka Bellocchijeva iznimnog filma »Fai bei sogni«. Riječ je dakle o još jednom autorovom komadu o smrti i njenoj neizbježnosti. Iako Bellocchijev Buscetta stalno ponavlja kako ga nije strah od smrti, čak i kad je njome stalno okružen i kad ga ona neprekidno slijedi. To su ona mrtva tijela žrtava koje je likvidirao. Tijela njegovih sinova i braće. Tijela Falconea i ubijenih policajaca. Smrt i sprovodi postaju Bellocchijeva narativna konstanta. Oni proganjaju autorova junaka i u snovima, dok on zamišlja sebe kako leži u lijesu.

Novi smjer

I sama fotografija Vladana Radovića doima se kao da je prekrivena velom od pepela. Naravno, povijest pamti Buscettu kao čovjeka koji je svojim pokajništvom bacio Cosa Nostru na koljena, zaslužan za uhićenje gotovo tri stotine mafijaša. No on je i gangster s imidžem uspješnog poslovnog čovjeka, koji će napustiti vlastitu obitelj i preseliti se u Brazil gdje stvara ogromni poslovni imperij, ali i zasniva novu obitelj. Zato Bellocchijev portret Buscette ima nešto od Assayasova »Carlosa«. Njegov krajnji antipod je psihopatski moralist Toto Riina, što nadasve pokazuje njihov duel u sudnici transformiranoj u pozornicu commedie dell’arte. Dok se Buscetta predstavlja kao moderni poduzetnik koji vjeruje u stare ideale časti, transformiran u medijskog heroja, Riina je tradicionalni boss koji živi u sjeni i mijenja pravila igre ubijajući žene i djecu. Oni su dvije dijametralne tipologije mita o mafijaškom zlikovcu.

Jer ono što su Reagan i Thatcher učinili na ekonomsko-političkom planu, to su Corleoneovi učinili na onom mafijaškom, prihvativši neoliberalni iskorak u genezi organiziranog kriminala, dakle udaljivši se od tradicije koja je igrala na zapišavanje teritorija. Sicilijanska Cosa Nostra uključuje se u globalni protok kapitala, kad Palermo u osamdesetima postaje jedan od svjetskih epicentara droge. »Ja sam i dalje pošten čovjek«, kazat će Bellocchijev junak Falconeu. On je taj koji simbolizira mit o mafiji kao zaštitnici običnih i siromašnih ljudi. Prema Buscetti, taj novi smjer izdao je »istinske vrijednosti« Cosa Nostre. Korifeji tog smjera su izdajnici, a ne on. Izdajnici tradicionalnih mafijaških vrijednosti.ž

Ljudska komedija

Takva mistifikacija svedena je na tlapnje o spasiteljskoj ulozi sicilijanske mafije, stasale na ruševinama siromaštva i nerazvijenosti. Cosa Nostra nikad nije pomagala siromašnima, a još manje ih štitila. Ona ih je prije svega eksploatirala, profitirajući od njihove bijede. Zato je upravo u osadesetima došlo do restrukturiranja njene hijerarhije. Istinska žrtva je romantična vizija obitelji. Zato se jedan kritičar u tom diskursu referira na Englesovu knjigu »Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države«, pri čemu Bellocchio promatra obiteljske veze u mafijaškom univerzumu kao transakcijske funkcije. Obitelj je svedena na čisti moralistički paravan koji će minirati njen financijski reaison d’etre. Zato Buscetta simbolizira antropološki prijelaz Cosa Nostre iz lokalne scene na onu globalnu, oslobođenu od tereta tradicije, kad ona ulazi na slobodno tržište i miješa se s drugim »respektabilnim« formama biznisa, od onog nekretninskog, do onog financijskog i infrastrukturnog.

Zato prvih pola sata filma otkrivaju posve atipičnog Bellocchia, krajnje dinamičnog i brutalnog, s Buscettinim uhićenjem, helikopterskim prijetnjama i torturama bliskim biopicu o Escobaru. No kad akcija ustupi mjesto sudskom procesu, kamera postaje smirenija kako bi uhvatila tragičnu i teatralnu ironiju ljudske komedije (promatrati nezaboravnu scenu u kojoj Luigi Lo Cascio priča na sicilijanskom dijalektu i nitko ga u sudnici ne razumije). Potom Bellocchio opet naglo mijenja kurs, fokusiran na romantizam i osjećaje krivnje, dok Buscetta pjeva »Historia de un amor« oplakujući djecu koje je ostavio da umru. U velikom mračnom žanrovskom autorskom komadu koji ulazi u talijanski filmski Pantheon.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.