Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
19. listopada 2019.
Dvostruka oskarovka

Američka glumica Hilary Swank: Mislim da su istinite priče bolje od svake fikcije

Američka glumica Hilary Swank: Mislim da su istinite priče bolje od svake fikcije
Američka glumica Hilary Swank: Mislim da su istinite priče bolje od svake fikcije
Autor:
Objavljeno: 24. kolovoz 2019. u 10:50 2019-08-24T10:50:00+02:00

Hilary Swank bila je jedna od najvećih zvijezda na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Locarnu, koji je nakratko posjetila kako bi primila Leopard Club Award - nagradu koja se dodjeluje u sklopu festivala. U Locarnu nismo imali prilike pogledati nijedan novi film Hilary Swank, no bilo je lijepo vidjeti da se ona konačno vratila glumi i da ćemo je uskoro moći vidjeti u čak tri nova projekta: u drami »What They Had«, apokaliptičnom hororu »I Am Mother« i TV seriji »Trust« koju je za BBC snimio Danny Boyle. Hilary je, naime, na tri godine nestala iz filmskog svijeta i brinula se o bolesnom ocu što joj je očito bilo mnogo važnije od slavne karijere. Prije intervjua smo zamoljeni da ne postavljamo pitanja o novim projektima, pa smo tako s dvostrukom dobitnicom Oscara razgovarali o filmovima i o mnogočemu drugome.

Kako vam se sviđa u Locarnu? Jeste li ovdje prvi put?

- Obožavam putovati, to je jedna od mojih najvećih strasti. U Švicarskoj sam bila na bračnom putovanju prije godinu dana i to je stvarno jedna od mojih najdražih zemalja. Sama činjenica da sam okružena s toliko ljepote i povijesti. Kad pomislite da je ovaj filmski festival započeo 1946. godine kada je u ostataku Europe tek završio rat; ljudi su se ovdje okupili i gledali filmove. I čini mi se nevjerojatno da je festival i danas vrlo jak. Bilo je prekrasno, dok sam stajala na pozornici na Piazzi Grande, gledati slike projicirane na zgradama. To je samo za sebe bilo kao umjetnička instalacija, a smatram da je danas važnije nego ikada imati umjetnost i mjesta da se pobjegne od realnosti.

Autsajderstvo i položaj žena

Jednom ste rekli da ste postali glumica jer ste se osjećali kao autsajder. Jeste li se uspjeli riješili tog osjećaja?

- Sigurna sam da se svatko ponekad osjeća kao autsajder i, naravno, da se i ja ponekad još uvijek tako osjećam, ali ne više u tom smislu kao prije jer sada sam odrasla osoba i općenito bolje razumijem život. Ponekad kad se neke stvari događaju oko mene i u svijetu za koje ne možete vjerovati da se zaista događaju osjećate se kao manjina, ali to više nije isti osjećaj kao kada ste dijete. To je na neki način dio vaše biti i prati vas posvuda i mislim da je to dio onoga što vas čini ljudskim bićem. Sigurna sam da nisam jedina koja u sebi nosi taj osjećaj. No kada pronađete svoje »pleme«, svoje ljude... A ja sada imam prijatelje koje mogu nabrojati na prste jedne ruke, koje znam već duže vrijeme i koji me zaista poznaju. A što više osjećate da vas ljudi vide i vole, manje se osjećate kao autsajder.

A kao ženi u filmskoj industriji, vraća li vam se ponekad taj osjećaj autsajdera?

- Ponekad je biti žena isto kao i biti građanin drugog reda. Na tu se misao naviknete ako kontrolirate osjećaje. To ne znači da se bolje osjećate i naravno da se osjećate kao autsajder. No zaista je dobro da su se žene udružile i postale solidarne i podržavaju jedne druge. To je možda prvi put nakon što su se izborile u Americi za pravo glasovanja 1921. To je bilo krasno vrijeme solidarnosti i to se dogodilo i sada. A radi se samo o tome da žele jednakost, integraciju i jednaku plaću. Još i dan danas nisam isto plaćena kao i moj muški kolega, to se još nije promijenilo i mislim da to nije u redu. Ali to nije slučaj samo u filmskoj industriji, to se isto može vidjeti u bilo kojem poslu širom svijeta.

Bavili ste se gimnastikom i plivanjem. Je li vam sportska disciplina na neki način vodilja i u glumačkom poslu?

- Smatram da je disciplina općenito, ne samo u poslu kojim se bavim, vrlo bitna za svako ljudsko biće za sve što se želi postići. Biti discipliniran, marljiv, obazriv i ustrajan je ključ za uspjeh. Također je važno biti otvoren, bez predrasuda i znatiželjan. A kada već govorimo o sportu, to je svakako velika škola za savladavanj discpline. Ja sam imala gimnastičkog trenera koji mi je govorio: »Ne mogu znači neću, i neću znači sklekovi.« Tako da sam vrlo rano u svom životu naučila da ne upotrebljavam frazu »ne mogu«, iako mi nije problem raditi sklekove jer volim vježbati. Istina je da smo mi sami sebi najveća prepreka jer kao što sam i prije rekla: ako stvarno nešto želimo i ako marljivo radimo, možemo postići bilo što.

Da se vratimo na početke vaše karijere i rad na televizijskim serijama, kao što je »Beverly Hills«. Kako ste se osjećali kad ste bili otpušteni iz serije?

- Bila sam očajna. Željela sam ostati u toj seriji, ali iz svakog lošeg iskustva nešto i naučite. Bila sam nesretna da me više nisu htjeli u seriji, ali kada sam to preboljela, dva mjeseca kasnije dobila sam ulogu u filmu »Dečki ne plaču« koja za mene nije bila samo prekretnica u mojoj karijeri, već mi je također potpuno promijenila život. Od te sam uloge ne samo naučila mnogo kao ljudsko biće, već sam postala i glasnogovornica za Hetrick-Martin Institute. Kad gledam unatrag na moje iskustvo s televizije, prvih devet godina moje karijere, to smatram velikom školom koja me pripremila za velike uloge koje su došle nakon toga. Ne znam jeste li čuli da je definicija sretne okolnosti priprema za ponuđenu priliku i moji počeci na televiziji su bili ta priprema.

Inspirirana stvarnim ljudima

Što vas privlači pri biranju uloga?

- Mislim da je najuzbudljivija odluka koju sam učinila vrlo rano, gotovo nesvjesno, da neću imati uloge koje su impersonalne i za mene je izbor da glumim, nazovimo to stvarne ljude, bio vrlo uzbudljiv. Dobila sam prilike glumiti i osobe koje nisu stvarne, ali to su bile često dosadne uloge jer i u tim ženama je postojalo mnogo više, ali su prikazane na način kako ni one ne bi željele biti prikazane. Volim uloge koje zahtijevaju neku vrstu tjelesne ili glasovne transformacije, i te mi stvari također pomažu da lakše uđem u taj lik, jer kada počnete izgledati drugačije ili upotrebljavati drugačiji glas vi osjećate kao da ste u drugom tijelu, više i ne hodate onako kao što to obično radite i to jasno pomaže da pronađete u sebi tu drugu osobu. Jednostavno volim glumiti likove koji ustraju usprkos svim nedaćama u kojima se nalaze. Moja želja da ispričam određene priče je uvijek ista, a izbori koje činim me određuju kao osobu koja jesam i to se nikada neće promijeniti. Ja definitivno biram uloge autsajdera i borim se za ljudska prava.

Vi ste također i producentica, što vam sigurno daje više slobode u izboru priča koje želite prikazati?

- Kao producent svakako imate više mogućnosti za kreativan izričaj. Kao glumica možete iznijeti svoje mišljenje i primjedbe, no to ne znači da će vaš prijedlog biti u završnoj montaži filma. Kao producent imate mogućnost oblikovati priču i odabrati umjetnike s kojima želite surađivati, i to svakako može biti velika razlika na kraju. A pronaći priču koju želite ispričati je prekrasno. Upravo radim na nekoliko komedija, no također imam jednu priču o izbjeglici iz Sirije. To je nevjerojatna istinita priča o oprostu i upornosti. Konstantno tražim nove materijale i vrlo sam inspirirana ljudima i njihovim životnim pričama. Mislim da su istinite priče bolje od svake fikcije. Ideje se nalaze posvuda, no dobiti prava je sve teže jer sve više ljudi želi praviti takve filmove.

Koliko je film »Dečki ne plaču« relevantan danas, 20 godina nakon što je snimljen?

- Moram vam reći da mi ljudi još i danas prilaze i zahvaljuju na tom filmu. Kažu mi da im je taj film spasio život ili im je pokazao način da budu ono što jesu. To je za mene zaista velika stvar, jer dok sam radila na filmu nisam ni razmišljala da bi on mnogim ljudima mogao značiti tako mnogo i da ću glumeći u tom filmu dirnuti tako puno ljudi na taj način. I prije je bilo filmova koje sam gledala i osjećala da imaju veliki utjecaj na mene, da mi daju snagu i da mi pružaju drugačiji razlog za život. Biti dio nečega, da kao umjetnica prikažem priču i da to ostavi takav učinak i nakon toliko godina je predivan osjećaj. U vrijeme kada je taj film sniman bilo je mnogo razgovora o transrodnim osobama i upotrebljavano je mnogo riječi koje se ni danas ne upotrebljavaju točno. Homoseksualna grupacija nije bila uključena u transrodnu grupu i sve je bilo vrlo definirano te nitko nije bio na strani onih koji su pripadali drugoj grupaciji. Ali to se s vremenom promijenilo, iako još imamo dugi put pred nama. Taj period je ipak bio početak vrlo važnog razgovora. Mnogi ljudi iz transrodne zajednice su mi rekli da im je drago da sam ja kao heteroseksualna osoba glumila transrodnu osobu, jer da glumica ili glumac nije bila heteroseksualna mislim da film ne bi bio tako dobro primljen, već bi slika svega skupa bila potpuno drugačija.

Djevojka od milijun dolara

Radeći na filmu »Djevojka od milijun dolara« s Clintom Eastwoodom rekli ste da ste se prepustili instinktu. Povodite li se općenito prema instinktu?

- Naravno, i kada sumnjam u nešto nikada ne ispadne dobro. Kad imam osjećaj da je ideja dobra, nikad nisam požalila da sam slušala instinkt. Ponekad jednostavno znate da nešto nije dobro za vas i kada to odbijete neki se ljudi uvrijede i pokušavaju vas nagovarati da to učinite, no što sam starija jednostavnije mi je takve stvari odbiti. Mnogi ljudi koji rade za vas i koji vam pomažu da donesete odluke, žele da nešto učinite jer bi po njihovom mišljenju to bilo dobro za vašu karijeru ili za vas osobno, jer mi smo formirani od ljudi oko nas i mnogo puta odlučimo napraviti nešto zbog nekoga. No vrlo je važno da sami odlučujemo što ćemo raditi sa svojim životom, jer imamo samo jedan život i trebamo biti stabilni i pouzdani u ono u što vjerujemo i želimo.

Znači li to da nikada niste odbili neku ulogu i da vam kasnije zbog toga nije bilo žao?

- Ne, nikada nisam žalila. Jer ako sam neku ulogu odbila, to je bilo nakon dubokog premišljanja. Neki od tih filmova su zaista bili uspješni i glumice koje su glumile u njima su bile dio tog uspjeha. Mislim da su one bile bolje od mene za te uloge. S time je činjenica što sam odbila ulogu bila s moje strane dobra odluka. Tako da ja na to ne gledam sa žaljenjem, već smatram da je ona napravila tu ulogu bolje nego što bih ja to učinila. Isto tako, i ja sam prihvatila neke uloge koje su druge glumice odbile. Mislim da sudbina ipak ne djeluje na tako misteriozan način.

Kakav je to osjećaj dobiti Oscara, dvaput?

- Za mene je još uvijek nevjerojatno da sam dobila ne samo prvog, nego i drugog Oscara. Sama činjenica da se bavim poslom koji zaista volim za mene je poklon i nagrada. Sjedila sam u toj dvorani, s ljudima kojima se neizmjerno divim, i osjećala sam kao da će netko uperiti prst u mene i pitati: »Što ti tu radiš?« Biti na dodjeli Oscara je neopisivo ludi osjećaj i nikada prije nisam nešto slično iskusila. Osim toga, to je velika čast.

Je li istina da se svake večeri prije spavanja zahvaljujete za tri stvari?

- Da, to je istina.

Za što ste se sinoć zahvalili?

- Prvo sam se zahvalila na tome da mi se pružaju ovakve prilike, da putujem i da mogu doživjeti sva ta različita mjesta. Nisam završila srednju školu i putovanja su moja naobrazba. Putovanja su najbolje što mi se u životu moglo dogoditi.

Također sam se zahvalila za mog supruga koji je najbolji partner kojeg sam mogla sresti i s njime dijeliti život. Kao što se kaže da vam netko znači još više kada ste od njega udaljeni, ja ga volim još više sada kada nismo zajedno. Na kraju sam zahvalila i na hotelu jer su mi napravili pecivo s čokoladom. Na doručku ga nisu imali pa sam rekla: »Što? Ali ja sam u Europi!«, a oni su mi odgovorili da ne rade slatke kolače. Ali, gdje je čokolada, nastavila sam i na kraju su mi napravili »pain au chocolat«. To je stvarno bilo lijepo od njih. Dobrota je kad netko učini nešto lijepo da nekoga drugog usreći.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.