Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 18° 6
Sutra: 18° 18° 6
17. studenoga 2019.
Premijere

Teatar savjesti i rastvaranja mržnje: Kritičarka Govedić o dvije nove predstave

Teatar savjesti i rastvaranja mržnje: Kritičarka Govedić o dvije nove predstave
Teatar savjesti i rastvaranja mržnje: Kritičarka Govedić o dvije nove predstave
Autor:
Objavljeno: 21. listopad 2019. u 8:55 2019-10-21T08:55:25+02:00

Na drugom katu zgrade u zagrebačkoj Đorđićevoj ulici, u prostoru Inicijative mladih za ljudska prava, nastala je i izvodi se predstava »Sakrij se negdje daleko. Do smrti.« pod vodstvom Christiana Jean-Michela Jalžečića i Dorotee Šušak (produkcija: Kazališna skupina Arterarij). Glumci Marija Šegvić i Paško Vukasović, zajedno s autorima projekta (Christian Jean-Michel Jalžečić i Dorotea Šušak), nekoliko su mjeseci istraživali dokumentirani govor mržnje na zidovima, internetskim mrežama, u tragovima koje nasilje ostavlja za sobom po crnim kronikama i u novinskim člancima.

Zanimala ih je situacija u kojoj netko nekome može sasuti mržnju u lice i za nju ne odgovarati, ne samo zato što agresija ostaje nepotpisana, nego i zato što neko nepisano pravilo štiti agresora (primjerice u slučajevima obiteljskog nasilja).

Ubojita namjera

Paško Vukasović u sivoj majici i izlizanim trapericama, s posve otvorenim i ljubopitljivim izrazom lica, otvara izvedbu jednostavnim podizanjem ruku i blagom intonacijom pitanja: »Jel’ to zato što sam prosječan? Jel’ to zato što sam drugačiji? Jel’ zato što sam peder? Jel’ zato što nisam peder? Jel’ zato što mi je tata bio ustaša? Jel’ to zato jer mi je tata bio partizan? Jel’ to zato što sam navijač? Jel’ to zato jer nikad nisam bio navijač? Jel’ to zato što me strah? Jel’ to zato što me nije strah?«. Sam slijed pitanja, upućenih licem u lice svakom pojedinom gledatelju, gomilanjem perspektiva otkriva da su ljudi završili sa šavovima na licu i s prijelomima kostiju, čak i u mrtvačnici, ne zato što su bili previše prosječni ili previše iznimni, previše drski ili previše stisnuti, preglasni ili pretihi, nego zato što je »opravdanje« za nasilje uvijek lažno. Praktički svaki razgovor o bilo kojoj temi (pa i onim najmanje političkima), na internetskim forumima često završava ekstremnim polarizacijama mišljenja i na ubilačkoj namjeri da jedna osoba ušutka njoj neprihvatljive glasove.

Tu točku u kojoj javni glas naprosto bljuje mržnju po drugima predstava vrlo točno detektira, uprizoruje i istodobno dovodi u pitanje. Jer ako vas netko danas udara samo zato jer ne može podnijeti debele osobe, a sutra vas – posve ista – osoba mlati jer ne može podnijeti premršave anoreksičarke ili zato što ne može podnijeti da netko nosi ružičastu majicu, onda stvar definitivno nije u »provokaciji« ovakvog ili onakvog izgleda, ovakvog ili onakvog ponašanja. Sučeljavanjem primjera iz medija predstava iznimno dosljedno i lucidno pokazuje da nitko nije sam po sebi »povod« nasilja, nitko nije ništa napravio da »zasluži« biti predmet mržnje. Baš naprotiv: divlja horda (od jedne ili više osoba) napadat će pod različitim ideologijskim stjegovima, s krilaticama koje se lako mogu zamijeniti nekim novima, s time da potreba vrijeđanja i zatiranja drugih osoba ostaje identična. Vukasović i Šegvić na sceni ne koriste ništa osim glasa, pokreta i glumačkog pripovijedanja, ali tim temeljnim izvedbenim sredstvima evociraju široku paletu socijalnog nasilja. Igraju procedure internetskog otvaranja profila s lažnim imenima (na kojima su prikupljali podatke o nasilju na netu), glume strojeve koji kontroliraju i sažimaju naše online identitete, kao i zapjenjene autore poruka mržnje. Izvan uloga, obraćaju se publici i kao građani, priznajući da ih je na posve osobnoj razini promijenilo etnografsko dokumentiranje i istraživanje nasilja. Nekoliko mjeseci glumiti metu mizoginog, homofobnog ili šovinističkog napada, to je svakako projekt koji govori o umjetničkoj i ljudskoj odgovornosti njegovih sudionika. I Šegvić i Vukasović navješćuju mladu generaciju glumaca/autora koji duboko razmišljaju o društvenim ulogama, vrlo se spretno upuštajući u njihovo »skidanje« s interneta, ali i sempliranje ponašanja na ulicama i u kafićima, gdje govor mržnje kontinuirano »nastupa« pod maskom viceva, zabavljanja i provociranja društva, da bi se na kraju u četiri zida pretvorio u debele predrasude, nerijetko i s ispadima fizičkog nasilja.

Tijelo progonjene osobe

Marija Šegvić pokazuje publici da govor mržnje funkcionira slično tradicionalnoj kletvi: ne samo da psihološki oslabljuje osobu koja je na meti progona, nego nasilje prodire i ispod kože, čineći nas i fizički bolesnima. Pojedine poruke mržnje idu tako daleko da zazivaju rak i smrt progonjene osobe (jedna takva poruka citirana je u samom naslovu predstave), zbog čega Šegvić na svojim grudima iscrtava »kroj« rezanja karcinoma kao internalizirane metafore socijalne agresije. Legendarna borkinja protiv političke korupcije u Hrvatskoj, novinarka Jasna Babić, prije dvije godine također je umrla od karcinoma. U intervjuu »Nacionalu« 17. lipnja 2003. ovako je formulirala ishodište svih diskvalificiranja u Hrvatskoj, za koje nije primarno odgovorna ni mafija, ni krimi-milje, nego naša legitimna politička elita, navikla mrziti i trgovati mržnjom. Ovako Jasna Babić govori o hrvatskim političarima: »Protivnike i suparnike ne ubijaju oružjem, no oduzet će im posao, namjestiti anonimnu dojavu, proglasiti ih nacionalnim izdajnicima, jednog jugonostalgičarom, drugog pederom ili kurvom (…)«.

Mržnja kojom se bavi predstava zaziva i grupna silovanja čiji je cilj doslovce »raznijeti« tijelo osobe koju se uzima na metu, a ima i »grupa mržnje« koje nagovaraju izabranu osobu da počini samoubojstvo. Za osnovnoškolsku i srednjoškolsku publiku od ogromne je važnosti da razmisle o tome da se provale govora mržnje ne događaju samo njima, ne samo u njihovom razredu (a statistike itekako potvrđuju da djeca trpe govor mržnje u svim hrvatskim školama, koliko se god roditelji zavaravali da toga nema u njihovom kvartu), nego pogađa i cijelu našu poratnu, siromašnu, vrijednosno opustošenu zajednicu. Izvrstan izbor dvoje glumaca, njihova sposobnost da istovremeno budu duboko, gotovo terapijski topli, empatični, ispovjedno prisni i strpljivi – koliko i da u drugim scenama oboje do maksimuma odvrnu erupciju agresije – provodi gledatelje kroz činjenicu da nijedno ljudsko ponašanje nije lišeno izbora, kontrole, uloge. Upravo su glumci primjer toga da možemo izabrati, modulirati i mijenjati svoje ponašanje. Ono nije »bogom dano«, nego socijalno uvjetovano. Naučeno. Vrhunac predstave za mene je sam završetak, u kojem glumica ističe da mržnja (unatoč svoj svojoj silini) nije nešto na što pristaje, pa čak i ako se protiv nje bude prisiljena boriti POSVE SAMA. Ta »mala« ili bolje rečeno pojedinačno odgovorna hrabrost odbijanja da budemo uvučeni u kolektivne »igre degradacije« i poništavanja ljudskih bića čini mi se istinskim aktivističkim principom. Publika je predstavu ispratila dugotrajnim, nejenjavajuće naklonim valovima aplauza.

Papa koji ne želi mrziti

I koncertna izvedba pod naslovom »Papa Franjo se hrva sa svojim anđelom« autora, redatelja i performera Zlatka Pakovića, odigrana u paru s glumcima Tamarom Šuletić i Jurajem Arasom na zadarskom festivalu »Nosi se!«, također se bavi pitanjem što je to društveni okvir za nasilje i kako ga razobličuje aktualni papa. Ali Pakovićeva predstava, za razliku od zagrebačke izvedbe »Sakrij se negdje daleko. Do smrti.«, ne uzima za uzorak govor mržnje, nego papin model ljubavi kao tolerancije. Pokazuje se da je ljubav istinski skandalozna pojava u današnjem svijetu, jer su upravo one papine izjave koje traže zaštitu svih vrsta stradalnika i prepoznavanje socijalnih prava jednom dijelu javnosti duboko neprihvatljive. Primjerice, papa Franjo usudio se izjaviti da »Bog nije kršćanin«, nego prije mnogoreligijska vrsta svijesti. Ispričao se žrtvama svećeničke pedofilije u Irskoj i SAD-u. Kritizirao je sve zemlje koje provode smrtnu kaznu kao oblik državnog nasilja, inzistirajući na politici milosti. Ritualno je oprao noge muškim i ženskim maloljetnim delinkventima u rimskom zatvoru (među kojima su bili i muslimani), naglasivši da je crkva tu da služi onima kojima je najteže.

Stao je na stranu prihvata izbjeglica u Americi i Europi, a ne na stranu njihova daljnjeg progona i vraćanja na mjesto gdje im je onemogućen život. Otvorio je raspravu o ženama kao milenijskim žrtvama klerikalne mizoginije i posebno progona vještica koje su primarno provodili jezuiti (inače red kojemu i sam papa pripada). Pokrenuo je mogućnost da Katolička crkva pojedinim redovima dopusti ukidanje celibata. Javno je podržao politiku uvažavanja homoseksualnih vjernika. Njegova radikalnost zaustavlja se, međutim, na odbacivanju mogućnosti da ženske redovnice ravnopravno s muškim redovnicima propovijedaju i drže katoličku misu, kao što oštro odbacuje i žensko pravo na abortus. Pa ipak, pred nama je jedan od najliberalnijih papa u povijesti ove funkcije, žestoki protivnik konzumerizma i zagovornik »siromašne crkve« koja ne živi na grbači svojih vjernika.

Ubojita namjera, drugi put

Paković na sceni sjedi za dugačkim stolom, svjesno ambivalentnom »propovjedaonicom«, glasno razmišljajući o svetosti slobode i slobodi istinskih svetaca. Pita se koliko će još dugo papina filozofija i politika milosti izdržati na tronu, prije nego ovog našeg novog Isusa, novog Martina Luthera Kinga, novog Lennona, razapne ili ustrijeli neka stara ruka mržnje? Drama se bavi susretom pape i teroristkinje, ali mnogo više od toga mogućnošću da boga shvatimo kao ono »apsolutno nedresirano«, ono što se ni na koji način ne može podvrgnuti, kako veli Paković, a ne kao dozvolu za tuđa podvrgavanja, progone, ubijanje i mučenje neistomišljenika.
Koristeći dramske formate i citate iz Shakespeareovih i Senekinih tragedija, Paković kao neka vrsta »dramskog advokata« svoje glumce u rolama Pape i Teroristice brehtijanski prisiljava da na licu mjesta donose odluke o tekstu koji govore. Oni nisu samo nositelji neke fikcijske uloge, nego dokumentarni svjedoci svega iskazanog. Paković, Aras i Šuletić uprizoruju i propituju društvene protokole agresije, koliko i refleksiju prihvaćanja i/ili neprihvaćanja papine izvanserijske hrabrosti. Tu pred nama kuje se vruće željezo svojevrsne sudnice, u kojoj se pitanja upućuju izravno publici i na licu mjesta uzimaju u obzir dobiveni odgovori. Takva vrsta scenskog samopropitivanja svih performera, točnije javnog izlaganja vlastite savjesti kao izvedbene metode propitivanja vrijednosti koje zajednički uspostavljavamo tijekom izvedbe, iznimno je rijetka na domaćoj pozornici. Kad usporedimo Pakovićev pristup s komercijalnom dramom »Papa« Anthonyja McCartena iz 2017. godine (2019. je po istom predlošku snimljen i film brazilskog redatelja Fernanda Meirellesa), prvo upada u oči da Paković ne želi dalje militarizirati neprijateljske pozicije unutar same crkve.

Da, sigurno je da svakom reformatoru netko radi o glavi. Ali taj proces može krenuti i u raznim nepredvidivim smjerovima. Čak i da se atentat na papu Franju uistinu dogodi, o čemu i mimo Pakovića stalno netko spekulira jer je papa neprekidno izložen različitim prijetnjama i govoru mržnje, ostavština ovog konkretnog poglavara »revolucionarne vjere« već je sad nezaustavljivo produktivna. Zanimljiv je i način na koji Paković shvaća papu Franju kao srodnog performera; slično kao što je doajen hrvatskog performansa Tomislav Gotovac shvaćao Isusa Krista kao neposrednog kolegu. Performerov posao je izdržati u poslu izazivanja politike ravnodušnosti prema ljudskom stradanju.

Teatar savjesti

Političnost Pakovićeve zadarske komorne predstave o zabranjenoj empatiji i poželjnoj milosti u sklopu službene crkve pravi je primjer teatra savjesti, u kojem se sadržaj izvedbenog izlaganja stalno dorađuje i otvara novim susretima s publikom. To je u podjednakoj mjeri i zagrebačka predstava »Sakrij se«. U oba slučaja, pozvani smo razmisliti o snazi i metodologiji socijalnih programiranja koja nas mnogo upornije guraju u razne vrste straha i netrpeljivosti, nego u mogućnost prihvaćanja bližnjega svoga. Dodatno je vrijedno što obje predstave obrađuju izrazito konfliktne i kompleksne sadržaje, ali nisu ni fatalističke, ni sklone »pučkom« pojednostavljivanju. Znači da je politički teatar moguć, čak i u Hrvatskoj, upravo kao jezik dokumentiranja pomno artikuliranog unutarnjeg protesta. I da stvar bude zabavnija: okupljeni gledatelji prate ga s velikim interesom i užitkom, unatoč svim proglasima o tobožnjoj smrti publike i navodnom odumiranju njene angažiranosti. Iskustvo pokazuje baš suprotan trend: publici treba mnogo više od agitacije i estrade.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.