Mali korak za Plenkovića, ali velik za novinarstvo - tako bi se mogao ocijeniti Vladin prijedlog da se kazneno djelo »teškog sramoćenja« izbriše iz Kaznenog zakona. Sama činjenica da je takva odredba postojala u Kaznenom zakonu, bila je godinama mač nad glavom svakog novinara jer se takva optužba mogla pripisati praktički svakom novinaru za svaki tekst, ako bi se s druge strane našao netko zlonamjeran.

Ni kleveta i uvreda, realno, ne bi trebale biti dijelom Kaznenog zakona jer postoji dovoljno instrumenata u civilnim postupcima, dakle na prekršajnoj razini, da ih se sankcionira, i trebalo bi ih jednako tako dekriminalizirati, no pravnici ih i dalje tumače ustavnom kategorijom koja je primjerena opstanku u Kaznenom zakonu.

No, »teško sramoćenje« je nosilo sa sobom i teške posljedice, te je bilo značajan alat i politici i ostalima koji su htjeli vršiti pritisak nad medijima i novinarima pojedinačno, iz jednostavnog razloga što su antinovinarske presude za namjeru sramoćenja bile izricane čak i kad bi se nepobitno dokazalo da je novinar napisao - istinu.

To je postao unosan biznis za one koji su se tako dosjetili puniti svoj proračun. Tako je početkom ove godine porazna statistika pokazivala da su se u tom trenutku protiv novinara i nakladnika vodila najmanje 1.163 sudska postupka teška na desetke milijuna kuna, a iz HND-a su posebno upozoravali kako među tih tisuću slučajeva praktički nema nijednoga gdje bi se novinare i nakladnike tužilo simbolično, za jednu kunu. Svi su htjeli lovu, čak i ako je objavljena istina o njima.

Još je zanimljivija geneza nastanka te pravne kategorije u Kaznenom zakonu - HDZ i SDP prepucavaju se tko ga je zapravo uveo, a čini se da je i jednima i drugima to u nekom trenutku jako konveniralo. Prvi put se kao ideja spominjalo 2011. godine u vrijeme vlade Jadranke Kosor, a na ideju Vladimira Šeksa, no sam izraz »sramoćenje« u Kazneni je zakon unijela Milanovićeva vlada 2013. godine, odnosno tada je novi zakon stupio na snagu.

Nakon što se struka pobunila, i to nakon što su u prvoj takvoj presudi bile objavljene opet istinite informacije, i to u širem javnom interesu, a novinar je ipak bio osuđen, godine 2014. djelo sramoćenja preformulirano je u »teško sramoćenje«, pa je pritisak donekle popustio jer je tada ipak bio teže sankcionirati istinu. No, tada je počeo rasti broj tužbi za staru dobru klevetu i uvredu, pa se i danas vodi nekoliko stotina postupaka protiv novinara temeljem Kaznenog zakona.

No, svejedno, dobro je da je ova, Plenkovićeva, vlada osvijestila da tako dalje ne može. Ministrica kulture prva je ove godine progovorila vrlo otvoreno o tome da je riječ o čistom alatu za zastrašivanje novinara, potom se nedavno dogovodio slučaj Duhaček u kojem je policija maltretirala i pritvorila novinara, a javnost se digla na noge zbog takvog tretmana, i tada je obećano da će se odredbe Kaznenog zakona mijenjati, da bi sada brisanje ovog »delikta« na kraju predložio isti ministar koji je tu mjeru 2011. prvi predlagao, Dražen Bošnjaković.

Sada je nebitno tko potpisuje ovaj novi prijedlog, važno da je on ispravan i društveno koristan, jednako kao što se uočilo i da se delikti nasilja u obitelji moraju strože sankcionirati nakon šokantnih slučajeva koji su se ove godine dogodili u Hrvatskoj.

Pokazalo se da Vlada reagira na bilo javnosti, što je uvijek dobro kad se dogodi da vlast reagira na senzibiliziranu javnost. Ako to nije samo podilaženje u izbornoj godini, tim bolje. A ono što je najbitnije, jest da su napokon i HDZ i SDP valjda osvijestili da je u prvom redu za njih poguban svaki pokušaj pritiska na medije ili zastrašivanja novinara, jer protiv istine se nemoguće boriti, čak ni onda kad novinari osobno u svom budžetu i na svojoj plaći osjete financijski udar nezadovoljnika njihovim radom. Kad se dekriminalizira i uvreda i kleveta, i vrati u normalan okvir prekršajnog zakona, ova će zemlja definitivino biti zdravija i progresivnija.