Premijer Andrej Plenković pokazao je da je odlučan lider. To ovih dana ekstatično tvrde kolumnisti, »analitičari« i »stručnjakinje za komunikaciju« iz premijerovog kluba obožavatelja. Voljeli su ga oni i prije, kad je valjda bio anemičan, ali nakon što je iz Vlade brzopotezno izbacio Mostove ministre jednostavno mu se ne prestaju javno diviti.

I svi od reda upravo tu odlučnost ističu u prvi plan. Smatra se da je, dakle, odlučnost vrijednost sama po sebi, da zapravo nije bitno što su njezini ciljevi i posljedice. A, podsjetimo, Plenković je raskinuo koaliciju s Mostom zato što Božo Petrov nije htio podržati ministra financija Zdravka Marića, čiji je opoziv zatražio oporbeni SDP.  

U normalnim okolnostima naravno je uobičajeno da sve stranke parlamentarne većine budu solidarne kad iz opozicije dođe ovakav zahtjev. Ali, Marić je duboko kompromitiran političar. Taj si je čovjek s izrazom lica milog djeteta kao član Nadzornog odbora HPB-a, gdje ga je imenovala država, uzeo povlašteni kredit namijenjen zaposlenicima te banke.

Zatim je četiri godine radio u Agrokoru i prije nekoliko mjeseci je kao ministar govorio da zahvaljujući tome zna da je ta kompanija u dobrom stanju. Zato se krajem prošle godine u Nadzornom odboru HBOR-a nije suprostavio davanju kredita Agrokoru u visini 378 milijuna kuna, što je, danas je jasno, predstavljalo bacanje novca u bunar, jer Todorićev koncern je propao.

  I kojim to onda argumentima braniti Marića? Sasvim je logično da Most nije htio dignuti ruke za njega. K vragu, to što je Plenković odlučno stao na Marićevu stranu nije za pohvalu nego za zgražanje. Možemo tek nagađati o premijerovim motivima.

Ali, nije ovo prvi slučaj u kojem je Plenković iskazao odlučnost u pogrešnom smjeru. On je pred Božić 2014. došao u šator Đure Glogoškog kako bi izrazio potporu braniteljskom prosvjedu. Glogoški i ekipa martonskim su demonstracijama zahtijevali ostavku tadašnjeg ministra Predraga Matića i u konačnici su željeli srušiti Milanovićevu vladu.

Mjesecima su kampirali na prostoru ispred Ministarstva branitelja, na Markovom trgu su se tukli s policijom, a jednom su i prekinuli promet i na cestu postavili plinske boce. Plenković ih je kao europski zastupnik odlučno podržavao. Potvrdio je to i neki dan kad je u Banskim dvorima primio Glogoškog.

S druge strane, Plenkovićevi medijski obožavatelji, zajedno s visokorangiranim HDZ-ovcima poput Milijana Brkića koji su bili duša protuvladinog braniteljskog prosvjeda, oštro kritiziraju smijenjenog ministra Vlahu Orepića koji je odlučno pozvao narod da »reagira na uzurpaciju vlasti«.

Zašto Orepićeva odlučnost, za razliku od Plenkovićeve, ne valja? Zašto je Plenković s pravom bio uz narod protiv vlasti, a Orepić ne smije pozivati narod na reakciju?