Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 12° 1
Sutra: 12° 12° 1
30. ožujka 2020.
Uvodnik

Komentar BRANKO MIJIĆ Kulturom protiv nasilja

Snimio Damir ŠKOMRLJ
Snimio Damir ŠKOMRLJ
Autor:
Objavljeno: 14. veljača 2020. u 19:05 2020-02-14T19:05:53+01:00

Kada čujem riječ kultura, hvatam se za pištolj, uzrečica je koja je postala kliše u mnogim prilikama, a čije se autorstvo pripisivalo mnogima, od Göringa do Ždanova.

Nikada tu metaforu nitko nije bukvalno shvaćao, ali nakon učestalih otvorenih i orkestriranih prijetnji »zbog komunističke i projugoslavenske kampanje«, kako neki doživljavaju Rijeku 2020. Europsku prijestolnicu kulture, najavljujući »novu Oluju«, ni to više ne izgleda nemoguće.

Prava histerija iz komentara i reakcija na otvorenje sve više se intenzivira te je, uz malu pomoć »fake news«, prešla u govor mržnje, a sada i u otvorene pozive na nasilje. A ono teško da može imati kulturne razloge i ciljeve, uvijek se sve svodi na ideološke i političke.

Europskom prijestolnicom kulture i postaju oni gradovi koji problematiziraju ono što je za njih bitno, da ne kažemo traumatično, kao što je to povijest u Luci različitosti i koji moraju dokazati da kulturu vide kao važno područje svojeg razvoja i svoje preobrazbe. Rijeka nije sama sebi dodijelila tu titulu, konkurenti su joj bili i svjetski poznati Dubrovnik, Pula i Osijek, ali je upravo njezin projekt Europa prepoznala kao europski.

Kao takav on nikako ne može biti ni jugoslavenski ni kriptojugoslavenski, osim ako se u nečijoj glavi ne množe teorije zavjere po kojoj Bruxelles želi obnoviti Jugoslaviju. Onu istu koje nema već trideset godina i protiv koje se sada formiraju stožeri za obranu hrvatske Rijeke. Kao što je netko već primijetio, što je Jugoslavija duže mrtva, to je strah od nje sve veći. O svemu se može govoriti i raspravljati, je li dobro ili ne valja, je li glupo ili debilno, ali pozivanje na nasilje zbog kazališne predstave ili instalacije u prostoru nigdje u demokratskom svijetu ne spada u dozvoljeni način komunikacije.

Nažalost, najagresivniji u svojim reakcijama su oni koji tog 1. veljače uopće nisu bili u gradu, koji su eventualno pogledali TV prijenos iz Kazališta i Operu industriale, dva od stotinu događanja tog dana koji su se zbivali u gradu kojim je prošlo trideset tisuća ljudi. Svatko dobronamjeran koji se zatekao u Rijeci prvo što je zapazio bile su te dobre vibracije među ljudima kojih nikad više nije bilo na ulicama i trgovima. I ono što je najvažnije i najbitnije, tu su bile tisuće i tisuće djece koje ni kiša ni umor nisu otjerali i koji će baštiniti ono što im EPK za budućnost ostavi. Da je to samo Dječja knjižnica, rekli bismo vrijedilo je.

Pred nama je još cijela godina, više od 600 događanja, pa ćemo konačni sud o značaju i dosezima Rijeke EPK 2020. godine moći tek na kraju donijeti. EPK se ne može svesti na crvenu zvijezdu, bez obzira na to kako je netko doživljavao, to je organizam koji se tek počeo razvijati i treba mu dopustiti mogućnost da stasa i doživi zrelost. Na tom putu najmanje nam svima treba policijska zaštita kao odgovor na govor mržnje i agresiju. Nitko onima kojima se ne sviđa ovaj i ovakav EPK ne brani da naprave neki svoj, nazovu ga kako hoće i u njemu sudjeluju. Neka pokažu što su to po njima europske vrijednosti i europski sadržaji za koje se Hrvatska opredijelila, a Rijeka i Riječani kao prvi naš grad dobili potvrdu svog europejstva.

Onima koji se hvataju za pištolj kada čuju riječ kultura, metaforički ili stvarno, u civiliziranom gradu nije mjesto. Rekla bi nedavno preminula La Mama hrvatskog glumišta i dugogodišnja intendatnica HNK-a Ivana pl. Zajca, Mani Gotovac, koja u svom umjetničkom radu, ali i životu nikada nije bježala od provokativnosti, kako je istina obrnuta: kada čujem riječ »pištolj«, hvatam se za kulturu.

Kultura nas, naime, spašava od nasilja.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.