Revolucija je pojela još jedno svoje dijete. Zlatko Hasanbegović više nije član HDZ-a, njegovo članstvo nije bilo dugotrajno, ni dvije godine, ali nitko, kolikogod se ne slagao s njime, ne može kazati da nije bilo upečatljivo. U te dvije godine prometnuo se u središnju osobu desnog krila HDZ-a, nastojalo ga se promovirati kao intelektualnog vođu tog dijela stranke.

Kao ministar kulture vodio je svoje svjetonazorske sukobe, nastojao oblikovati kulturnu scenu u skladu sa svojim svjetonazorom, a njegova bitna funkcija bila je i ona ideologijskog strašila za sve protivnike, ne samo njega, nego cijelog Karamarkovog HDZ-a. Hasanbegović je trebao biti intelektualna perjanica Karamarkovog revizionističkog HDZ-a, prije nekoliko mjeseci Plenković ga je svjetonazorski štitio i podržavao, pozivao sve da pročitaju što je Hasanbegović kazao u intervjuu »Le Mondeu«, izbjegavao ga je javno kritizirati.

On se doista sam isključio iz stranke, dovoljno je inteligentan da bi znao koje će biti posljedice njegovih poteza, kako kandidature na listi Brune Esih, tako i konferencije za novinare. Statut HDZ-a je jasan i nedvosmislen, a to što je u prošlosti u nekim slučajevima (Hebrang, Krpina) zanemarivan, baš kao što je i u slučaju Hasanbegovića sve do njegove konferencije za novinare bilo naznaka da bi mogao biti zanemaren, ne govori ništa o Hasanbegoviću, ali govori ponešto o odnosu te stranke prema svom temeljnom aktu, a posljedično i prema vladavini prava.

Saborski zastupnik i bivši ministar kulture iznio je niz kritika na račun predsjednika stranke i Vlade Andreja Plenkovića. Naveo je da je Vlada postala talac ministra Zdravka Marića (koji i nije član stranke), da je stvoren dojam da je HDZ zaštitnik mogućih, pa i izvjesnih nezakonitosti u Agrokoru. Za Plenkovića je konstatirao da je o izbacivanju Mostovih ministara odlučio bez konzultacija u stranci čime je zapravo stranku doveo pred gotov čin, a Plenković i ponižava članstvo i nameće kandidate lokalnim ograncima.

Hasanbegović se protivi i suradnji sa svjetonazorski nespojivim (nije jasno da li nespojivim njemu ili stranci) opcijama što vodi prema koaliciji sa SDP-om, a konstatirao je i da je Bandić proizvod politike HDZ-a (ako je to točno, onda za to treba optužiti Franju Tuđmana i Zlatka Canjugu, a ne Plenkovića). Što se Hasanbegovićevih kritika tiče, treba sačekati da Plenkovićeva politička karijera krene oštro nizbrdo, pa čuti tko će sve iz HDZ-a govoriti ono što je Hasanbegović kazao u ponedjeljak.

Statutarno samoiščlanjenje (kako ga tumači Milijan Brkić), odnosno isključenje iz stranke Zlatka Hasanbegovića, stvorilo je Plenkoviću dodatne probleme u ionako tankoj i nekoherentnoj parlamentarnoj većini. Hasanbegović kao zastupnik više ničim nije obvezan HDZ-u, a većina od 76 zastupnika kojom je Gordan Jandroković izglasan za predsjednika Sabora je neodrživa. U toj bi većini, sada dodatno oslabljenoj, Plenković bio neprekidno izvrgnut (i bit će) zahtjevima i ucjenama onih koji su objektivno maleni i slabi (ne treba se uzdati u realnu političku snagu ljudi poput Lackovića ili Mišića), ali im sadašnje stanje fakata (Plenković bi rekao konfiguracija) daje snagu.

Razlaz na liniji HDZ – Hasanbegović tu je slabost dodatno osnažio i saborska će se većina skupljati od petka do petka, a ne bude li moguće drugačije, u Saboru će se glasati jednom mjesečno, skupi li se većina. Ta slabost će značiti da će HDZ, kako bi pokušao održati kakvu takvu većinu, itekako morati voditi računa o ispunjavanju želja pojedinih saborskih zastupnika, a pitanje je kada će i kako će uopće moći voditi svoju vlastitu politiku i kako će za nju (i hoće li) dobiti podršku u Saboru. U tom kontekstu Hasanbegovićeva bi pozicija, kolikogod to paradoksalno izgledalo, mogla osnažiti i njemu će biti jednostavnije u parlamentu pritiskati HDZ sada kada više nije član stranke, nego što mu je to bilo do ponedjeljka. I time bi se dijete moglo osvetiti revoluciji.