Ko nas bre zavadi? I tko bi rekao da će jedna od iznenadnih nuspojava političke krize u Vladi i Saboru, iznenada pretvoriti premijera Plenkovića u miritelja nepomirljivih, čovjeka koji mađioničarski stvara privid idile i smirivanja nacionalističkih strasti i podjela u društvu.

Slučaj je valjda htio – ili se netko grubo našalio, da lista s potpisima podrške HDZ-ovom kandidatu za predsjednika Sabora direktno spoji Milorada Pupovca i Zlatka Hasanbegovića.

Prvi je predstavnik srpske nacionalne manjine, a drugi radikalno desni HDZ-ov jastreb, kojega je svojevremeno proskribirala slika na kojoj pozira u ustaškoj kapi, objavljena u tjedniku »Novosti«, čiji je izdavač Srpsko narodno vijeće, gdje je predsjednik upravo Pupovac. Malo je reći da u njihovom svjetonazoru i političkom djelovanju postoje određene razlike.

No, sudbina se poigrala s njima. Kao da nije bilo dovoljno što su se odjednom našli u zajedničkoj misiji spašavanja HDZ-ove Vlade, već su baš morali potpisati jedan iza drugog, tako da svatko može zamišljati Pupovca i Hasanbegovića kako idu ruku pod ruku i jedan drugom uljudno dodaju kemijske olovke i zahvaljuju na povjerenju dok potpisuju podršku Gordanu Jandrokoviću, koji tako može postati predsjednik Sabora i upisati novu zvjezdicu u svojoj političkoj biografiji.

Bogatoj i živopisnoj, jer nije lako biti kadar za sva vremena i sve politike, biti desna i lijeva ruka Ive Sanadera, Jadranke Kosor, Tomislava Karamarka i sada Andreja Plenkovića.

Kamo sreće kad bi ovaj čin značio da se nešto u Hrvatskoj mijenja, pa ćemo sada svjedočiti povećanju tolerancije i razumijevanja prema manjinama u Hrvatskoj. Recimo da Hasanbegović u skladu sa svojom novootkrivenom doktrinom osobno ode u Jasenovac skinuti ploču sa sramotnim natpisom »Za dom spremni« kako bi tom gestom zorno dokazao dubinu vlastitog prosvjetljenja.

Mogao bi komotno i doći na božićni domjenak Srpskog narodnog vijeća i pojesti koljivo kako bismo i tako doznali koliko je čvrsta nova većina u Hrvatskom saboru. I slijediti svog stranačkog šefa Plenkovića, koji je na tom prijemu doista bio. Možda bi i Pupovac mogao doživjeti određeno prosvjetljenje, pa idući put dublje promisliti o preklapanju granice na kojoj je smještena etička obveza osiguranja stabilnosti vlasti i njegov politički integritet i program.

Kako se sve navedeno izvjesno neće dogoditi, ploča u Jasenovcu ostat će nedirnuta još neko vrijeme, a Hasanbegović i Pupovac zajedno postaju simbol trenutka u kojem se politika svodi na ljigavi pragmatizam, koji treba postati temelj budućih uspjeha još uvijek aktualne Vlade. Ako ikakvih uspjeha u ovim okolnostima može biti.

Ono što Plenković naziva pobjedom, dogodilo se doslovno za dlaku. Jedan glas više bio je dovoljan da Marić padne. Prošlo je kroz ušicu igle, ali bi hrvatskog premijera svejedno bilo naivno i nekritično proglasiti pobjednikom.

On će tek krenuti u borbu za svoju tanku većinu u Saboru i tu bitku ima ponavljati kod izglasavanja bilo kojeg zakona u budućnosti.

On će tek morati dokazati da može stalno držati na okupu Brunu Esih, Zlatka Hasanbegovića i Milorada Pupovca, Željka Glasnovića i Tomislava Sauchu ili osvojiti glas pojedinaca u oporbi, bilo da je to iz redova HNS-a, IDS-a, Živog zida ili još ponekog nezavisnog zastupnika kao što je Marin Škibola. A to neće biti laka zadaća. I teško se može govoriti o funkcionalnoj Vladi.

Hrvatska stoga u petak nije izašla iz političke nestabilnosti, već još dublje propala. Prije samo desetak dana činilo se sasvim sigurnim kako će Plenković odraditi puni mandat kao premijer. To više ne vrijedi.

On jest kupio vrijeme i dobio manevarski prostor na najmanje mjesec dana, ali svejedno teško može izbjeći odluku o novim prijevremenim izborima. Moći će gađati tajming koji mu najviše odgovara ili jednostavno pristati na vlast radi vlasti u kojoj neće imati autoritet komotne većine, niti prostora za ozbiljnije reformske poteze.

Još je teže vjerovati kako Plenković iz svega, nakon lokalnih izbora, može izaći s još boljim osobnim i HDZ-ovim rejtingom. Izvjesno je smanjio i HDZ-ov koalicijski potencijal, jer nakon svega obje strane trebaju čelični želudac za brak HDZ-a i Mosta po treći put. Tako da je dugoročno sve teže zamisliti neku stabilnu parlamentarnu većinu bez tzv. velike lijevo-desne koalicije SDP-a i HDZ-a. A to bi tek bila politička travestija.

Po uzoru na potpise Pupovca i Hasanbegovića. Jest, u politici je ponekad doista sve moguće. Ljudi i stavovi rastezljivi su poput žvakaće gume.

Pitanje je samo ima li u tome ikakvog smisla. Etike. Vjerodostojnosti. I zdravog razuma.