Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 10° 6
Sutra: 10° 10° 6
21. studenoga 2019.
Na kraju krajeva

blog SINIŠA PAVIĆ Nije para muka prosvjetara

Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Autor:
Objavljeno: 27. listopad 2019. u 7:26 2019-10-27T07:26:00+01:00

O štrajku prosvjetara može se na milijun malih načina razmišljati, ako niste djelatnik Vlade pa da razmišljate malo u kontekstu sredstva što ste ih podijelili kojekome pa ste sada tanki, a malo u kontekstu političke procjene koji su vam to žetončići vrjedniji pa ih valja silom držati zadovoljne ne bi li vladavina trajala u vjekove. Nekako se najnormalnije ipak čini da o nastavnoj čeljadi čovjek razmišlja tako da se osloni na vlastito iskustvo

Godinama iste priče stare, za sve ima, ne za prosvjetare! Eto, i to je jedan od onih bećaraca što su ih ojađeni prosvjetari prije koji dan otpjevali premijeru i ministrima pod prozorom. Ovaj je i uspio, u smislu zadanog ritma od bećarca, bilo ih je, istini za volju, i manje uspješnih, ali i posve pogođenih poput onog: »E, naš, Plenki, koja je strahota, pjevat vama i to bez prostota!«.

No, kakvi god da su, cilj je postignut. Nije, doduše, da su u, trenu pisanja ovog teksta, u Vladi pristali na ono što učitelji, nastavnici, profesori traže, ali em se još malo dalje čulo da je štrajk, em su na čistac izašli mnogi koji svakom prosvjedu dlaku nađu, ili im, božeprosti, k’o rđavoj alatki svaka dlaka smeta.

Količina svijeta koji se odvažio na svekolikim mrežama kazati kako je jadno naše školstvo kad oni koji djecu uče ne znaju dalje od bećarca, jednostavno je porazno velika. Bit će da je trebala pod prozorom svirati klasika, ili rock kakav, ovako sve to baca na, ajme i kuku, Škoru.

O štrajku prosvjetara može se na milijun malih načina razmišljati, ako niste djelatnik Vlade pa da razmišljate malo u kontekstu sredstva što ste ih podijelili kojekome pa ste sada tanki, a malo u kontekstu političke procjene koji su vam to žetončići vrjedniji pa ih valja silom držati zadovoljne ne bi li vladavina trajala u vjekove.

Nekako se najnormalnije ipak čini da o nastavnoj čeljadi čovjek razmišlja tako da se osloni na vlastito iskustvo. Škola je, na koncu, ono što nas minimalno jedno 12 godina života mimoići ne može, ono što nas u velikoj mjeri formira, ono gdje se ne uči samo matematika već i štošta drugo.

Škola je tako učiteljica Smilja, bilo da je ona Viktora Ivančića što na kraj nikako da izađe s Robijem K, bilo da je Smilja od krvi i mesa koja o svojim đacima skrbila kao da su joj djeca rođena.

S jedne strane Smilja, s druge Lenka. Trebalo je imat sreće pa završit u Smilje, jer tamo se, koliko god da riječ kome bezrazložno grdo zvučala, učilo drugarstvo. Iz njenih razreda van su izlazili ljudi, iz Lenkinih nešto ljudi, a nešto malih skorojevića uvjerenih da već to u kojoj su ulici rasli garantira lagodan hod kroz život.

Bilo je toga, vjerovali ili ne, i u surom socijalizmu. Škola je Bibi. Pače, Bibi je i ravnateljica u pitaj svevišnjeg kojem mandatu i to u jednom malom gradiću Lijepe naše koji je i rokerski i liberalan, a opet pitom kako to Zagorje pitomo jest.

Tko je mogao i slutiti za studentskih druženja da će od nje biti ravnateljica, ma kad malo bolje čovjek promisli sva ta sistematičnost, metodičnost, posvećenost svemu što je radila garantirali su da je profesija pogođena. Pa je učenici vole. Pa je kolegice vole, baš kao što ona voli njih, bilo da se hrvaju s tim da klince nauče čim više toga, bilo da se u ime dobre neke atmosfere za dane o karnevala ako treba i u Marvelove junakinje preobuku.

Škola je i Željka, najtrezvenije biće na kugli zemaljskoj, ona u koje je razumijevanje za sva i svakoga toliko da nekad iritira koliko ga je. Škola je i Tanja koja po dalmatinski grinta da je sistem loš jer ne omogućava dovoljno brige za talentirane đake. Sve je to škola.

Dakako, bio je tu onomad i profesor iz biologije, Sujo smo ga zvali, koji nas nije naučio ništa osim da strepimo jer bi nas znao za zaliske potezat kad bi procijenio da smo zaslužili.

Ima i onih čija su traženje posve u neskladu s realnim i kojih se ne tiče kakav materijal imaju u učionici već samo to da tjeraju po svom planu. Ima učitelja svakakvih, baš kao što je i nas s druge strane barikade svakakvih, i sve smo, mi s druge strane barikade, gori i gori. Pritisak je roditeljski enorman, jer je pritisak da se uspije enorman.

Osnovna škola, sve se čini, ne sprema za užas srednje, a fakultet, sve se čini, nema veze ni s osnovnom ni srednjom. Nitko se tu ne čini sretan, roditelji u startu maštaju o tome kako će im djeca u bijeli svijet gdje je, priča se, sve normalnije, učitelji se muče biti najbolji što mogu u zadanom okviru, a djeca...

Djecu zapravo nitko ne stiže pitati ništa, ako ih već nisu naučili da će ionako život ponajviše ovisiti od toga u kojoj si ulici i kvartu rastao, ili od toga je li ti roditeljstvo uspjela isposlovati da završiš u razredu koji ima ponajbolje profesore na školi. Samo, u krivu su oni koji zbog svega spomenutog drže da potporu ne zaslužuju oni koji ne znaju složit ništa inovativnije od bećarca. Baš naprotiv i to je razlog da se prosvjedu da podrška.

Zaboravlja se tu dostojanstvo, štovanje struke, štovanje onih na kojima je velika i odgovorna zadaća. Zaboravlja se da od nezadovoljne čeljadi ne mogu izrasti zadovoljni klinci koliko god Smilja zemljom hodalo. Zaboravlja se da ne bi škodilo dati učiteljima ruku u tom nastojanju da klince naučimo nešto umjesto da im bijesni žicamo ocjene uvjereni da naš sin ili kćer znaju najbolje. Nije to ništa drugačije od drugih nekih poslova, posvuda treba i dobre atmosfere, i zadovoljnih djelatnika, i pristojne plaće. Samo, ovo je ipak važnije, ako ne i ponajvažnije, jer kako nam učitelji budu radili takav će nam nekako svijet sutra hodati ulicom. Ocjenjivati ih po učinku zato nema smisla, ako nije i zločesto. Tu se na kraju boja ne broji koliko je Nobelovaca, tu se broji kakvo smo društvo.

Njegovo ime je Saša Ceci. ON je jedan od voditelja emisije »Treći element« što na Trećem programu HRT-a priča o znanosti i to tako da svatko može razumjeti zašto nam se, recimo, valja cijepiti. Vidjeti ga kako suznih očiju, kao sindikalac, govori da je kao profesor studentima informatike i matematike nastavnog smjera imao na drugoj godini 25 studenata, a ove ih godine upisanih ima troje, bilo je dojmljivije od bećaraca. S druge pak strane krajnje je tužno bilo čuti ga kako kaže: »Mi više nemamo nastavnika. Mi nećemo imati ništa samo zbog ovog odnosa koji svakodnevno doživljavaju.« I zato griješe oni koji prosvjetarima traže loš bećarac, i oni koji kukaju jer će sve trebat nadoknaditi, i oni koji misle da je sve ovo politikantstvo. Vrč ide na vodu dok se ne razbije, u Čileu se, evo nekidan, razbio zbog odluke da se neznatno poskupi karta za javni gradski prijevoz.

- Štrajk nije dobar stvara lošu atmosferu kod roditelja - kaže premijer.

Krivo kaže i krivo misli. Nema loše atmosfere, ima samo prigode da i ti roditelji, te »žrtve loše atmosfere«, poduče klince da budu, ako ništa, hrabri dok se bore za ono bez čega smisla nama, za mrvicu dostojanstva, zvali se vi učitelj, pekar, strojobravar, trgovac ili premijer. Dobro, bećarac na tu temu mogao je biti bolji, ali svejedno govori puno kad kaže: »Dostojanstvo želimo mi sada, o tom treba razmisliti Vlada«. I to svaka, i ova i buduće, kad su već prošle zakazale.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PayDo parking aplikacija