KOLUMNA MARINA MILETIĆA

Mladi i velika iskušenja

Marin Miletić

Do kada kao društvo, ali i roditelji, možemo zatvarati oči pred sve većim problemom kocke, ovisnosti klađenja koja je mahom pokosila veliki broj naših mladih i to onih maloljetnih iz starijih razreda osnovne škole, kao i srednjoškolaca koji misle da će, s ulaganjem manje svote osvojiti tko koliko novca i time kupiti sebi sreću

placeholder


Mladi su ranjivi, prije svega adolescentska populacija koja još nije izgrađena u odrasle i zrele osobe, spremne donositi promišljene i odgovorne odluke, a opet – oni se više ne smatraju djecom i tako se ponašaju. Današnja mladež izložena je podražajima od najranijih dana. Konzumerizam na n-tu, uvjeravanje da ti treba baš ta igračka, baš te tenisice iako ih imaš nekoliko, baš taj mobitel te pikselaže iako i tvoj radi super fotke, octa cor procesor iako i onaj snapdragon od 625 vrti baš sve aplikacije. Glad za novim iskustvima, gdje god se mladi okrenu sve vrišti od ponuda. Na koncu tijelo se mijenja, nerijetko pod hormonalnim tektonskim strujanjima, i jednostavno ni sami ne znaju što bi sve probali, u koji kolač života koji im se nudi bi zagrizli. Od mladih očekujemo puno, a iskušenja koja ih prate na tom putu su velika. Problemi na koje nailaze nisu bezazleni. Jedan od njih je pošast kladioničarenja i kockanja.


Do kada kao društvo, ali i roditelji, možemo zatvarati oči pred sve većim problemom kocke, ovisnosti klađenja koja je mahom pokosila veliki broj naših mladih i to onih maloljetnih iz starijih razreda osnovne škole, kao i srednjoškolaca koji misle da će, s ulaganjem manje svote osvojiti tko koliko novca i time kupiti sebi sreću.


Patološko klađenje


Stručnjaci upozoravaju kako u Hrvatskoj 50 tisuća ljudi pataloški kocka, a oko 100 tisuća ljudi povremeno. Svi mi koji radimo sa srednjoškolcima uočavamo teškoće oko kladionica. Jedan dobar dio djece na lak način želi zaraditi novac, no taj lak način, kao i svi drugi laki načini na ovome svijetu, uvijek na koncu vodi u – propast. Pritom je industrija kocke i kladionica agresivna, djeci je to lako dostupno. Industrija nudi svoje igre i preko interneta pa je tako potpuno olakšala načine kockanja gdje maloljetnik može upisati broj kartice i tako uplatiti novac. Profesor Pino Tuftan je u sklopu Nacionalnog programa prevencije ovisnosti posjetio oko 30 razreda u Primorsko-goranskoj županiji. Zaključio je kako nema razreda bez maloljetničkog kockanja. Sjećam se kada je u mojem razredu govorio o toj problematici, a gimnazijalci su ga gledali s čuđenjem. Poslije sam pitao svoje učenike što će se dogoditi ako im roditelji saznaju da idu u kladionice. Više od polovine je reklo – pa već znaju, i što sad? Profesor Tuftan ističe kako čak četvrtina mladih koji dođu kod njega u Zavod imaju roditelje koji su inicirali svoju djecu da se počnu baviti kockom. U početku roditelji idu s djecom zajedno u kladionice i na slična mjesta, a nakon toga šalju djecu s listićima i novcem za uplate. Možete pretpostaviti kako to završi – djeca sama postanu ovisnici o kockanju. Njihova reakcija je, naravno, poznata: «ja mogu prestati kad god hoću, ja se samo zabavljam». Sličnih nesuvislosti s tako lošim argumentima prilično sam se naslušao. Znam da je jedna majka, uz nadljudske napore, uspjela vratiti dugove svoga sina i donekle ga dovesti u red da više ne odlazi i kladionice. Inače, uvalio se do grla u te probleme još kao šesnaestogodišnjak.


Pijemo


Alkohol kod mladih. Ne treba posebno docirati. Alkohol je jednostavno duboko protkao društvo u cjelini. Pijemo na rođendanima, slavljima, feštama, tulumima, pijemo da zaboravimo, pa kada nas netko pita što to smo morali zaboraviti, ne sjećamo se – da parafraziram malog princa i lisicu. Pijemo kada smo tužni, sretni, poslije dobrog jela i kada ne jedemo ništa. Piju i naši vrhunski sportaši, cereći se s jumbo plakata promoviraju pivu koja naravno nije alkohol nego valjda tekućina od hmelja! No, kako to već biva, kada se čovjek pogubi i izgubi ravnotežu, onda se dogode i poniranja koja su itekako opasna. Istraživanja govore kako je konzumiranje alkohola u stalnom porastu: dječaci započinju u 12. godini, a djevojčice u 14., 32% dječaka i 22% djevojčica opilo se 3 i više puta do 15. godine života. Svaki treći 15-godišnjak i trećina djevojaka iste dobi pili su alkohol radi opijanja. (*ESPAD, rezultati istraživanja među učenicima prvih razreda srednjih škola).Dakle, pije se.

Ratna generacija




No, sjećate li se sebe u adolescentskoj dobi? Niste pili? Ili, ako jeste, koliko ste pili? Mišljenja sam da se konzumacija alkohola nije rapidno povećala, kao i postotak opijanja u mladih. Čak štoviše, vjerojatno se devedesetih godina pilo još više, kao i poslije rata. Mi koji smo bili ratna generacija gimnazijalaca uredno smo cugali, da prostite. Ali, gdje? Skrivali smo se po parkovima, podrumima, garažama, po stanovima prijatelja kada su roditelji bili na službenim putovanjima ili na nekim drugim izbijanjima. Onda su nam došli stručni ljudi i postavljali anonimne ankete, a mi im tada uredno nismo baš govorili istinu. To je barem moje iskustvo mladih iz gimnazije, ali i iz skupine prijatelja s kojima sam tada išao na utakmice voljenog kluba NK Rijeka. Nikako ne opravdavam maloljetničko konzumiranje alkohola, samo želim reći kako medalja ima i drugu stranu. E sad, tada nije bilo društvenih mreža, snapa, fejsa, twittera, instagrama… Danas su ti novi mediji izložbe naših života. Mladi mrtvi-hladni dignu na instagram fotke brda alkohola ili ako misle da ih roditelji stalkaju onda se zekaju na snapu. Kada današnju generaciju pitate konzumira li alkohol, oni mrtvi hladni izjave – da, ako piju. Današnja mladež je puno otvorenija i iskrenija prema vanjskom svijetu od naših generacija. Jednostavno nemaju ograde objaviti na svojim profilima kako su proveli vikend. Nedavno je jedna maturantica objavila svoju sliku u ne baš idiličnoj poziciji, poslije neke zabave, a oko nje i po njoj brdo – alkohola. Majka se navukla na tanki led i napisala joj komentar pun tuge i razočaranja, a mlada djevojka će mami – skuliraj se, razgovarati ćemo o tome doma, budeš li trolala, banat ću te. Mladi su oduvijek prevažni, nositelji su društvenih struja, spremniji na žrtvu, nisu iskvareni i više gledaju onog drugog potrebitog nego sebe. Današnji mladi su otkantali heroin, Bogu hvala, nikada manje postotka te užasne droge nije bilo među mladima. Ajde barem to!