Živopisne reportaže

Tražio je njih, a pronašao sebe: Pogledajte nevjerojatne fotografije putopisca Gorana Jovića

Karmen Bosnić

Goran Jović i muškarac iz plemena Surma

Goran Jović i muškarac iz plemena Surma

Ako želite provesti vrijeme s plemenima, zaboravite na komfor, kreveta i tuša neće biti. Krevet je najčešće prostirka od kravlje kože, a tvrdu podlogu omekšate svježe ubranim lišćem koje stavite pod sebe



Goran Jović, putopisac, fotograf te dobitnik nekoliko prestižnih međunarodnih nagrada za fotografiju, nedavno se vratio s proputovanja Etiopijom, a sa svojim suputnikom Vedranom Vidakom za „IN magazin“ Nove TV ondje je zabilježio i istražio brojne zanimljivosti iz tog dijela svijeta.



Prvu reportažu, nastalu na jugozapadu Etiopije uz granicu s Južnim Sudanom, gledatelji imaju priliku pogledati u četvrtak 11. svibnja, te saznati sve o tradiciji, običajima, i onome što Surma narod čini posebnim. ”Surma narod” je ujedno i naziv prve putopisne reportaže, a serijal ćemo pratiti četvrtkom.


Jović je u Etiopiji razgovarao s brojnim sugovornicima, te će sigurno biti zanimljivo pogledati i razgovor s Arbulom, jednim od pripadnika plemena Surma koji su bili dio eksperimenta, odnosno dokumentarnog filma. Naime, osmero njih odvedeno je u Amsterdam i Madrid, da bi zabilježili njihove reakcije na moderan svijet.



Ljudi koje imam uz sebe su pravo bogatstvo




Od profesora TZK-a, rukometnog i nogometnog trenera, pa i osobnog trenera sve do fotografa vjenčanja, reportera, a sada i snimatelja. Ne znam koji je sljedeći stavak u biografiji, neka me iznenadi. Spomenuo bih sve drage ljude koje sam upoznao, koji su mi kritičari, dobri prijatelji i logistika za dosadašnje pothvate. Putovanja i nagrade koje sam osvojio kroz foto-natječaje su priznanja, ali pravo bogatstvo su ljudi koje imam uz sebe. Zahvalio bih ovom prigodom ekipi „IN magazina“, posebno Svjetlani Matić, Ivani Mandić i Maruši Stamać, koji su mi dali priliku pokazati moj rad i koji su mi potpora već niz godina.



– Već sam dolazak u Dimmu, posljednje mjesto prije Kibbisha gdje obitava Surma narod ostavio je dojam da se upuštamo u avanturu. Naoružani pripadnici Surma naroda i blizina Južnog Sudana gdje divlja građanski rat dovoljan su razlog da se putuje s oružanom pratnjom– otkriva Goran, te dodaje kako je upravo u Etiopiji doživio i neka nevjerojatna nova iskustva, poput ispijanja svježe krvi i lokalnog piva, i to sve kako bi se zaradilo poštovanje i osigurao ležaj ispod vedrog neba. 


Prva reportaža iz Etiopije posvećena je Surma narodu. Iako se na prvu može učiniti da nikad nismo čuli za njih, neki su nam njihovi običaji ipak poznati. Što nam možete reći o njima?


– Specifično ukrašavanje tijela stvaranjem ožiljaka i bojenjem blisko je Mursi narodu o kojem smo imali priliku čuti u prethodnim reportažama. Zatim običaj da se vrijednost buduće mladenke mjeri količinom stada koju mladoženja treba dati njenom ocu, kao i poligamija koja je česta u afričkim plemenima.





Njihov je doživljaj ljepote potpuno drukčiji od onog kojeg imaju ljudi sa zapada.


– Žene uz ožiljke obilježava usna ploča po kojoj se mjeri njihova vrijednost, ljepota, a jednako se tako razvlače ušne resice, na kojima su ukrasne naušnice od čiste bronce. Ljepota ne obilježava muškarca, već njegova snaga i sposobnost da se dokaže, odnosno pobijedi u Donga borbi štapovima. Pobjednik borbe ima čast prvog odabira žena.




Okrjepa svježom krvlju



Kako su Vas prihvatili?


– Surma narod zna biti jako nezgodan, stalno nešto traže od vas i ništa nije besplatno. Moj šofer Zewdu ispričao je svoj doživljaj sa Surma narodom prije deset godina, kada je tijekom višesatnog hodanja prema selu viđen kad je ubrao mladi kukuruz. Zewdu je bio spreman platiti naknadu od 20 birra za plod, ali vlasnik je tražio i dobio 200 jer će taj mladi kukuruz nekad u budućnosti dati mnogo plodova i to treba platiti.


Koliki je utjecaj moderne civilizacije na njihov život, koriste li neke uređaje, tehnologiju?


– Apsolutno ništa u selima koja su raštrkana kilometrima oko Kibbisha. Kibbish kao ”grad” i mjesto okupljanja plemena za trgovinu ima TV gledaonicu koja se plaća. Ima i dva lokala u kojima svira nesnosno bučna i jedna te ista glazba po cijeli dan. Zanimljivo je da uredi uprave imaju računala koja nikad nisu upaljena, a vjerojatno i neće biti. Bile su zanimljive reakcije na letjelicu za snimanje, psi su poludjeli, žene pobjegle u šumu, a muškarci su okretali svoje oružje prema gore.


Kušali ste i svježu krv? Kako to?


– Za doživjeti narod i pokušati shvatiti zašto rade to nešto, treba provesti vrijeme s njima, treba kušati njihovu hranu i piće, pa onda tako probati i svježu krv koja navodno daje snagu pripadnicima plemena.


Kakva je klima u Etiopiji, na što treba biti spreman putnik koji se zaputi u taj dio svijeta?


– Pripremate se ovisno o tome u koji dio Etiopije putujete jer zemlja je ogromna, pa su tako i klimatske razlike velike. Dnevne temperature su od ugodnih 25 stupnjeva pa sve do nesnosnih vrućina na krajnjem jugu. Ako želite provesti vrijeme s plemenima, zaboravite na komfor, kreveta i tuša neće biti. Krevet je najčešće prostirka od kravlje kože, a tvrdu podlogu omekšate svježe ubranim lišćem koje stavite pod sebe. Ako idete snimati i imate dosta opreme koja je osjetljiva na kišu, svakako treba pripremiti zaštitu kada se putuje u kišnom razdoblju.



Veličanstvena Božja planina


Po zanimanju ste profesor kineziologije, a putovati po neobičnim mjestima počeli ste sasvim slučajno?


– Sreo sam 2010. svoju prijateljicu iz osnovne škole, njen ”afro-look” me odmah potaknuo na bezbroj pitanja. Ivana Parlov je zajedno s volonterima preko udruge ”Kolajna ljubavi” izgradila sirotište u gradu Songea na jugu Tanzanije. Odmah nakon razgovora ponudio sam svoje fotografske usluge za potrebe Udruge i tako je sve krenulo, deset mjeseci nakon volontiranja otišao sam ponovo sam u ista sela i napravio ”svoju” Masai priču.


Tko je Kišni dječak?


– Nakon ceremonije pokrštavanja u selu Alchanamelock pozvan sam u kolibu gdje je poglavica počastio hranom starješine. Kiša je počela padati, a ispred kolibe je stajao dječak, kao smrznut. Je li gledao u mene kao jedinog bijelca, je li bio gladan… Pokušao sam mu dati svoj komad mesa, ali poglavica mi nije dopustio kazavši da djeca moraju poštivati odrasle. Instinktivno sam uzeo fotoaparat i napravio fotku dječaka koja je u niz narednih godina osvojila osam međunarodnih natječaja.



Kako birate destinacije na koje ćete otputovati?


– Uz to što istražujem, upoznao sam dosta fotoreportera i zanimljivih osoba na dosadašnjim putovanjima koji mi često kažu ”ovo bi moglo biti zanimljivo za tebe”.


Jeste li ikad osjetili želju ne vratiti se u Hrvatsku nego ostati negdje i gdje bi to bilo?


– Bio je to isti dan kad sam htio baciti svu fotografsku opremu i teleportirati se doma nakon sedmosatnog hodanja kroz Empakai krater u Tanzaniji. S vodičem sam prešao na drugu stranu kratera na 3200 metara nadmorske visine i onda se otvorilo Naiyobi selo i veličanstveni vulkan Ol Doinyo Lengai, u prijevodu Božja planina. Čudesan prizor raštrkanih masai boma, kuća, po valovitoj zelenoj visoravni s vulkanom u pozadini.


 


Trenutak tamo negdje


Na svojim putovanjima imate i suputnika, Vedrana Vidaka, koji vam je mentor, uzor, prijatelj. Tko sada koga uči, na vašim zajedničkim putovanjima?


– Upravo sve to navedeno, Vedran je imao strpljenja primiti me i u jedan iza ponoći odgovoriti mi na pitanja koja su me mučila, iako se u tom razdoblju nismo poznavali jako dobro, ali eto prepoznao je nešto u meni. Rekao bih da se savršeno nadopunjujemo. Doživjeti različitost kultura je ono što nas pokreće i pritom napraviti najbolje moguće snimke, sve drugo poput smještaja, hrane i odmora je sporedno na našim putovanjima.





Snimali ste modne fotografije s modelima, a sada na neobičnim destinacijama fotografirate život kao takav, pokušavajući da se ne primijeti vaša prisutnost?


– Fotografiji na putovanjima pristupamo na dva različita načina. Za prikazati život naroda, odnosno raditi ”street fotografiju”, fotograf treba ”nestati”, uzeti dovoljno vremena i prilagoditi se okolini da prestane biti primjetan od strane plemena. U isto vrijeme fotografiranjem vjenčanja izbrusio sam vještinu za biti brz jer treba uloviti trenutak koji se neće ponoviti. Drugi pristup je preslika naše modne fotografije u njihov svijet, kada tražimo savršen ambijent i idealne svjetlosne uvjete te u njih smjestimo ”modele”.



Koji je najneobičniji običaj, tradicija kojoj ste prisustvovali na svojim putovanjima?


– Bičevanje žena u plemenu Hamer gdje se one bore za muškarca od kojeg će dobiti šibom je nešto prema čemu ne možete ostati ravnodušni. Žene na taj način dokazuju da su spremne podnijeti žrtvu za svog budućeg muškarca.



Što Vas je najviše zaprepastilo, a što najviše oduševilo, dirnulo?


– Vidio sam ružnih scena koje ne želim spominjati, putujem često kroz najsiromašnije zemlje i život zna biti jako okrutan za neke ljude. U  trenutku kad sam napuštao sirotište u Songei, začujem dvije djevojčice kako viču ”Baba… Baba’. Bile su to sestre blizanke Felista i Ane, četverogodišnje curice koje su bile napuštene od oca i majke. Curice su mi prirasle srcu u tom kratkom razdoblju i bilo mi je teško napustiti sirotište, posebno nakon što su mi rekli da ”baba” u prijevodu znači ”tata”.


Može li se od fotografije živjeti? A putovati?


– Može, uz dosta rada se može živjeti i putovati, ali naglašavam uz dosta rada.


 



Jesu li putovanja ono što naš život čini bogatim, odnosno je li čovjek koji ne putuje siromašan iskustvima, zakinut za neke doživljaje koje bi bilo nužno doživjeti?


– Ne znam hoću li ovime odgovoriti na pitanje, ponovio bih jednu rečenicu koja mi se tako urezala u misli: ”Tražio sam njih, a pronašao sebe”. Odnosilo se to na jedan narod, a može predstavljati i neko mjesto ili možda samo trenutak tamo negdje. 



* Fotografije Goran JOVIĆ