Poučan projekt

“Star Wheels 2” riječki je film koji mijenja svijet: ‘Mi imamo problema, ali nismo odustali od života’

Bojana Guberac

Foto Vedran Karuza

Foto Vedran Karuza

S učenicima su mjesecima radili na scenariju, govornim vježbama, ulaženju u likove, razbijali su tremu, snimali, montirali i pritom se svi dobro zabavili i poslali poruku – mi možemo sve!



Prepuno gledalište Dvorane kulture Joga u svakodnevnom životu svjedočilo je svjetskoj premijeri filmskog uratka učenika s poteškoćama Ekonomske škole Mije Mirkovića u Rijeci. Filmu se pristupilo potpuno profesionalno, pa tako iza filma stoji vlastita produkcija i filmska oprema ljudi bez kojih ovaj luđački pothvat, kako ga nazivaju, ne bi bio moguć.


Učenicima uvijek trebaju mentori, a zvijezde nastavka filma Star Wheels svoje su pronašli u Udruzi Spirit. Oni su Helga Paškvan, Denis Pilepić Pille i Laura Grubišić. S učenicima su mjesecima radili na scenariju, govornim vježbama, ulaženju u likove, razbijali su tremu, snimali, montirali i pritom se svi dobro zabavili.


– Sve je prošlo kroz smijeh, a onda je sve lako, kazala je 18-godišnja Klara Lekšić Paškvan.


Naš prostor je svijet




Dosad je Udruga Spirit u suradnji s Ekonomskom školom Mije Mirkovića iznjedrila četiri filma. Ujedno su i partneri Međunarodnog festivala »Uhvati film« u kojem, uz Hrvatsku, sudjeluju Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora. Star Wheels je potprojekt festivala »Uhvati film« koji godišnje prima oko 700 filmova iz cijelog svijeta, a riječka ekipa je sa Star Wheelsom gostovala u Kotoru, Novom Sadu, Krku i Zagrebu.


S gostovanja su ponijeli pohvale, ali i pozive na gostovanja. Kako na gostovanja? »Lako ćemo«, moto je Denisa Pilepića koji je ujedno i jedan od osnivača Udruge Spirit koja aktivno intervenira u javnom prostoru od 1997. godine. No, 22 godine rada Udruge gradskim starješinama očito i ne znači previše. Teško je povjerovati, ali Udruga i djeca s poteškoćama nemaju već dugo svoj prostor za rad. Snalaze se, ovise o dobroj volji drugih udruga koje im, na sreću, ustupaju prostor.


Na pitanje što je s prostorom, Denis odgovara:


– Nećemo plakati i kukati. Stvorit ćemo si prostore. Naš prostor je cijeli svijet.


Ima li tom svijetu spasa saznat će se u trećem dijelu serijala Star Wheels. U drugom je svijet spasilo – prijateljstvo.


Što za njih znači prijateljstvo i kako im je bilo glumiti u filmu odgovorili su nam mladi glumci i protagonisti filma Toni Lesica, Dora Brnić, Klara Lekšić Paškvan i Dorian Matić.


Foto Vedran Karuza


Foto Vedran Karuza



Prijateljstvo spašava svijet


Devetnaestogodišnji Toni Lesica pjeva i svira trombon u rock bendu »Kožne jakne«. U filmu je utjelovio zlikovca.


– Bilo je super glumiti lika koji nisi ti u stvarnosti nisi ti – kaže Toni za kojeg prijateljstvo znači pomoći u nevolji.


– Htio bih da svi ljudi budu prijatelji jedni drugima i da si pomažu. Fali druženja i prijateljstva svijetu. Danas je došla generacija mobitela – zaključuje Toni. Smatra da čovjek treba imati volje i hrabrosti da mijenja svijet, što oni s filmom i čine, jer se pruža prilika da glumci s poteškoćama iskuse što donosi prava gluma. Htio bi Toni, kaže, vidjeti svijet u kojem ljudi rade ono što vole bez obzira na poteškoće s kojima se susreću.


– Bez prijateljstva nema ničega. Pravi prijatelji su prijatelji u svim situacijama. Ako imate prave prijatelje oni će vam pomoći u svakoj situaciji. Nije teško biti prijatelj ako si iskren i ako nemaš skrivene namjere – smatra 18-godišnja Klara Lekšić Paškvan koja obožava pisati priče. Kroz smijeh kaže – one ljubavne.


Za maturanta Doriana Matića ključ prijateljstva je iskrenost.


Foto Vedran Karuza


Foto Vedran Karuza



– Bez iskrenosti nema prijateljstva – smatra Dorian, a Dora Brnić dodaje:


– Ako nemaš prijatelja u životu, nemaš ništa.


No, osim prijateljstva, imperativ filma je važna poruka, a ona glasi da im je dosta margine. Oni su također dio vidljivog svijeta koji se predugo stavljao u ladicu nevidljivosti i predrasuda.


– Mislim da smo ovim filmom poslali jednu jasnu poruku – da i mi osobe s invaliditetom možemo glumiti u filmu. Teško mi je bilo izgovarati tekst, ali sam ga savladao – ističe Dorian koji se već priprema za ulogu u trećem filmu. U Udruzi Spirit pohađa radionice kako bi bio što bolji, kaže.


– I ja koja sam u kolicima uspjela sam se probiti i pokazati svoje talente. Ništa mi nije bilo teško, sve sam kroz zabavu prošla – kazala je Klara, a Dorian dodaje:


– Ljudi imaju predrasude. Svi misle ako smo u kolicima da neke stvari da ne možemo, a na kraju se ispostavi da možemo, pa i snimiti film. Volio bih da ga svi pogledaju.Dora se slaže sa svojim kolegama i kaže:

– Važno je da ljudi pogledaju film i shvate poruku. Ako smo invalidi i imamo problema to ne znači da smo odustali od života.


»Luđački« trio


– Izgleda da smo luđaci kada smo uzeli ovakav zalogaj. Šalu na stranu, moraš si zadati u životu što će te vući i motivirati – objašnjava Denis ideju o filmovima, pa dodaje:


Foto Vedran Karuza


Foto Vedran Karuza



– Ovo je film kroz koji čovjek može puno naučiti o osobama s poteškoćama, ali i o sebi. Ovo su filmovi za promišljanje. Nije to film koji ćeš pogledati pa zaboraviti za sekundu. Film je za ljude koji žele raditi na sebi.


Laura Grubišić je jedna od mentorica Udruge. Po struci je rehabilitatorica,a privatno je, kaže, luđak koji želi mijenjati svijet.


– Baš kao što Denis kaže – dodaje.


Njih dvoje, zajedno s Helgom Paškvan, čine luđački trio koji ne samo da i dalje vjeruje da se svijet može mijenjati, nego ga zaista i mijenja. Radu s djecom, koji se pretežito sastoji od volontiranja, posvetili su svoje živote. Oni su ti koji su učinili da margina barem jednom dijelu ljudi postane itekako vidljiva.


– Nama je važno da njihova poruka dođe do ljudi i da ljudi shvate da mogu mijenjati svijet, da svatko ima sposobnost da mijenja, ako se skupi hrabrost – rekla je Laura.


– Jako smo se trudili da se film vidi, ali nažalost ispada da je ljudima ono što se nudi besplatno manje vrijedno. Ljudi ne cijene poklon, imaju predrasude i ne očekuju da je nešto što su napravile osobe s invaliditetom nešto vrijedno. Naša životna misija je da dokažemo da je to jako vrijedno. Toj sam ideji posvetila velik dio svog života – dodaje Laura.


– U većini projekata u kojima je neka marginalizirana skupina, primjerice osobe s invaliditetom, ona je objekt. Ovdje je obrnuto, oni su subjekt, ovo je njihov film. Oni su ga napravili i zajedno s nama osmislili sve. Njih se pitalo kakav će biti film i hoće li biti nastavak. Djeca sada imaju lice, ime i prezime. Na premijeri se izveo simboličan čin da daju autograme, ljudi su super prihvatili činjenicu da su glumci zvijezde u malom okviru, ne u nekom bahatom okviru – ističe Denis. Denis i Laura smatraju da su djeca dio nevidljivog svijeta jer im se ne daje dovoljno prostora, iako Laura kaže kako ih ona ne smatra marginaliziranima jer su dio njenog svijeta koji je njoj potpuno normalan.


(Ne)vidljivi svijet


Foto Vedran Karuza


Foto Vedran Karuza



– Ne volim izraz djeca s posebnim potrebama jer svi mi ljudi imamo neke svoje posebne potrebe. Želim učiniti svijet boljim i plemenitijim za sve ljude. Želim poslati poruku da čovjeka ne određuje teškoća, određuju nas neke druge kvalitete – dobrota, plemenitost, ljubav, a kod naših učenika je to jako vidljivo i toliko oni imaju u sebi, pa kada im pružimo priliku kao film, onda oni to izbace iz sebe – jasno će Laura.


– Ako čovjek ne poljubi dno, ljudi ne reagiraju. Ljudima treba drama i osjećaj da su nešto veliko napravili, na prvi pogled je to okej, ali kada se situacija dobro promotri, onda je to nešto sasvim drugo. Treba pomagati svaki dan, a ne čekati veliki problem kao što je poplava u Slavoniji ili djevojčica Mila – kaže Denis o senzibilizaciji ljudi.


– Treba svijetu pokazati da smo svi jednaki, kaže Laura, a Denis dodaje kako smo u isto vrijeme svi različiti.


– Imamo pravo to biti – zaključuje.


– Cijelo vrijeme ljudi sažalijevaju, a oni u filmu su super heroji, a ne osobe invaliditetom – kaže Denis.


– Kada nudimo sažaljenje, onda smo tu osobu stavili ispod sebe, a to je najgore, a djeci je najvažnije, kao i svima nama, da ih netko čuje. Kada nešto izađe iz nas, već smo dobili pola bitke – dodaje Laura.


– Djeca se ne osjećaju odbačeno, ni više ni manje nego normalan čovjek, ističe Laura. Pa ostaje otvoreno pitanje – zašto ih mi odbacujemo?


Film je, inače, moguće pogledati na www.spirit-ri.hr, a inicijatori projekta naglašavaju kako je važno da se film ne gleda na mobitelu, nego na normalnom ekranu sa zvukom koji priliči plodu ekstremnog truda. Jedino se tako, kažu, mogu vidjeti svi detalji.