Katica Komnenović

SVJEDOKINJA POVIJESTI: Sjećam se Sušaka u ratu i dana kad su fašisti zapalili cijeli Podhum, a ljude strijeljali

Glas Istre

snimio Neven Lazarević / Glas Istre

snimio Neven Lazarević / Glas Istre

"Partizani su nas kamionima dovezli do Plasa, i onda smo pješke opet hodali do Liča. Partizani su bili malobrojni i nakon samo osam dana boravka u Rijeci, morali su se povući. To je razdoblje bilo najgore..."



Jedna od najstariji Puležanki, Katica Komnenović kojoj teče 92. godina života, za Glas Istre ispričala je svoju životnu priču, koja, između ostalog, govori o povijesti Istre i Primorja. Rođena je 30. rujnu 1926. u Martincima u Vojvodini – tad je to bio Kotar Srijemska Mitrovica – otkud je 1939. godine doselila na Sušak.


– Evo, i danas imam domovnicu iz Srijemskih Karlovaca, koju smo valjda morali imati sa sobom kad smo selili na Sušak 1939. Ono je ipak bila druga banovina, znate. Bilo je devet banovina tada i 10. je bila Stara uprava Grada Beograda, tako da smo mi iz Dunavske banovine selili u Primorsku banovinu. Državni službenici su uvijek dobro živjeli, i moram reći da sam imala lijepo djetinjstvo, bezbrižno. Iako je moj otac bio samo činovnik, svake smo godine iz Mitrovice dolazili na godišnji odmor u Primorje. Zato, ali i zbog mame, tata se odmah odlučio doći na Sušak kad su mu ponovo ponudili službu u drugim banovinama. I da mi ne biste slučajno uz Sušak pisali Rijeka, jer su to dva različita mjesta, objasnila je Katica za Glas Istre.


Opisala je, također, i bijeg svoje obitelji sa Sušaka, kad su 6. travnja 1941. godine počela bombardovanja.




– Bježali smo iz Sušaka kamionima koji su nas vozili do Plasa iznad Crikvenice, a onda smo pješke išli u Lič. Morali smo bježati, jer Talijani su već bili prešli granicu između Sušaka i Rijeke, digli su most u zrak, bombe iz aviona su padale posvuda. Jako puno nas je bilo. To su vam stizali kamioni i kamioni ljudi, a do Liča je bilo još puno za hodati i naravno da nismo stigli u Lič do navečer, pa smo prespavali u šumi Stražvenici po putu. Drugi dan smo došli konačno do kuće moje tetke i tamo smo ostali do jeseni, a onda smo se pješke u jesen, po kiši, vraćali nazad. Sjećam se da su nas sve, jednu veću grupu ljudi, na Hreljinu primili u neku kuću, dali nam palente i mlijeka da se okrijepimo i da možemo nastaviti do Sušaka. Uglavnom, kad smo se vratili u stan, vrata su bila provaljena, a stan sav razbijen i pokraden, ispričala je sugovornica Glasa Istre.


Drugi put su u Lič bježali, ispričala je starica, “kad je kapitulirala Italija i kad je započela Romelova ofanziva”.


– Partizani su nas kamionima dovezli do Plasa, i onda smo pješke opet hodali do Liča. Partizani su bili malobrojni i nakon samo osam dana boravka u Rijeci, morali su se povući. To je razdoblje bilo najgore, sjećam se kad su fašisti cijelo selo Podhum zapalili, a ljude ili strijeljali ili odveli u logore. To je bilo strašno, ali kada su došle Švabe, to je bilo najgadnije. Tad smo stvarno imali straha. Živjeli smo u Kostreni u nekoj kući, ako nismo bili kod tetke u Liču. Jedan dan, kad sam krenula kupiti kruha u pekarnicu na Podpećinama, zaustavi me susjed i kaže mi da ne idem nikud, jer da su vjerojatno partizani nekoga ubili i da sada Švabe svih strijeljaju. Mrtvih je bilo posvuda na ulici, po stepenicama, ma strašno je bilo. A sa Švabama su došle i ustaše, kojih smo se isto jako bojali. Hrvatske ustaše su imale kaki uniformu, a Hercegovci crnu, i svi su imali ono U na kapama, ispričala je sugovornica Glasa Istre


Na koncu se prisjetila i godina oslobođenja.


– I uđu oni (partizani) unutra u kuhinju da se ugriju, nisu ni obuću imali, nego su sijeno i krpe omotali oko stopala, a puške su nosili sa špagom, bez kaiša! I sve to oružje su imali samo ako su nekom Talijanu zaplijenili ili uzeli. Znali su im i jakne uzeti, samo bi skinuli sve oznake fašističke vojske. Nije im bilo drago da to nose, ali morali su, jadni, što su drugo mogli? I sad kad mi netko nešto kaže, ma Istrijani su sami sebe oslobodili, nitko ih nije oslobodio, a oko 17 tisuća ih je stradalo u Drugom svjetskom ratu. Tito je bio dobro svjestan svega i morao je Talijanima predati Trst, jer inače bi bilo vraga i Istra sigurno ne bi pripala Jugoslaviji, ispričala je 92-ogodišnja Katica novinarki Glasa Istre Patriciji Softić.