Povijest je važna

Zašto Plenković zna samo dobru prošlost HDZ-a? Umjesto paketića treba gledati cijeli – paket

Tihomir Ponoš

Štos s Plenkovićevim nabrajanjem zasluga HDZ-a za Hrvatsku u posljednjih 29 godina jest u tome što je on bio jednosmjeran. HDZ-u ne pripada samo paketić, nego cijeli paket, dakle većinskim udjelom i sve ono loše što se zbivalo i zbiva u Hrvatskoj



Povijest je važna. Znamo to ne samo po aktualnim prijeporima o kurikulu povijesti za osnovne i srednje škole nego i po aktualnim zbivanjima na političkoj sceni. Tko kontrolira prošlost, određuje sadašnjost, tko određuje sadašnjost usmjerava budućnost. Kraj veljače 2019. godine vrijeme je povijesnih obljetnica kojima se, istina tek na razini pojedine stranke, ne na razini društva, evociraju uspomene na zbivanja otprije 30 godina i vrijeme kada je u Hrvatskoj nastajalo višestranačje. Tužno je što se to ne evocira na izvanstranačkoj i nadstranačkoj razini jer nastanak višestranačja doista je važan proces u povijesti Hrvatske. Srijeda 30. svibnja 1990. godine doista je važan datum hrvatske povijesti. Ne zato što je toga dana konstituiran novi saziv Sabora i ne zato što je toga dana, na temelju pobjede na izborima, HDZ preuzeo vlast, nego zato što je tada po prvi puta u hrvatskoj povijesti konstituiran višestranački Sabor izabran na temelju općeg prava glasa. Višestranački sabori postojali su i u 19. stoljeću, ali opće pravo glasa nije. To je za demokraciju u Hrvatskoj jedan od najvažnijih datuma i zapravo je tužno što se taj datum obilježava jedva protokolarno kao spomendan Hrvatskoga sabora.


Veliko hvalisanje


Krajem veljače 1989. godine u Klubu književnika održan je i inicijativni skup za osnivanje HDZ-a. Ta stranka itekako drži do vlastite prošlosti (koju često poistovjećuje s hrvatskom povijesti), pa je tako i ove godine održan stranački skup u čast obljetnice. Kako je i red na njoj je bio i predsjednik stranke Andrej Plenković i, kako red nalaže, govorio je o povijesti stranke. Kada se govori o povijesti stranke lako se upada u friziranje povijesti i nije to boljetica samo HDZ-a. Plenković je u četvrtak kazao da »nije dobro da se umanjuje HDZ-ov značaj za hrvatsku povijest u posljednjih 30 godina«. Nije preskočio ni ključan doprinos te stranke i to »od demokratizacije, obrane neovisnosti, pa do članstva u EU i NATO-u i okrenutosti prema budućnosti i suočavanja s novim izazovima pozicioniranja Hrvatske u Europi, zaštite nacionalnih interesa, identiteta, vjere i kulture, a sve uvijek na tragu hrvatskih interesa domoljubne, državotvorne, narodnjačke i demokršćanske politike«. Spomenuo je, istine radi, i doprinos drugih stranaka demokraciji i gospodarstvu. Zadržimo se samo na onome što je upisao u zasluge HDZ-a. Činjenica jest da je HDZ od 30. svibnja uglavnom na vlasti, iznimka su tek razdoblja od siječnja 2000. do prosinca 2003. godine i od prosinca 2011. do siječnja 2016. godine. Logika dužine bivanja na vlasti jasno ukazuje na to da je HDZ doista najzaslužniji za uspjehe ostvarene u razdoblju od 1990. godine. Te uspjehe ne treba ekskluzivno prisvajati, nije to pristojno, pa tako valja podsjetiti da kada je riječ, primjerice, o ulasku Hrvatske u EU velike zasluge ima i SDP. Ipak je Hrvatska zahtjev za članstvom predala u veljači 2003. godine kada je predsjednik Vlade bio Ivica Račan, a u EU je formalno ušla u srpnju 2013. kada je predsjednik Vlade bio Zoran Milanović. Ono što su u međuvremenu na ulasku Hrvatske u EU kao premijeri radili Ivo Sanader i Jadranka Kosor ne smije se omalovažavati, baš kao što se i ono što su radili neki drugi, koji nisu iz HDZ ne smije zaboravljati.Štos s Plenkovićevim nabrajanjem zasluga HDZ-a za Hrvatsku u posljednjih 29 godina jest u tome što je on bio jednosmjeran. Kada ste na vlasti, pa kada ste na vlasti tako dugo kao što je HDZ, onda povijest nije paketić izložen u trgovini zvanoj povijesna ropotarnica i s police se ne uzima samo ono što nekome odgovara. Ne uzima se s police paketić jer nekome ne pripada paketić nego cijeli paket. Dakle, HDZ-u pripada većinskim udjelom i sve ono loše što se zbivalo i zbiva u Hrvatskoj.

Bandićeva amnezija


HDZ je glavna i odgovorna stranka za ekonomsko stanje Hrvatske, za činjenicu da je solidno industrijalizirana zemlja postala deindustrijalizirana država čija ekonomija bolno ovisi o tome kakva će biti turistička sezona. HDZ je većinskim dijelom odgovoran za društvene malformacije i deformacije, pa tako i za onu kojom se Hrvatska, uz limitirano dopušteno korištenje pozdrava »Za dom spremni«, pokušava prebaciti iz kruga onih koji su u Drugom svjetskom ratu pobijedili u društvo onih koji su u Drugom svjetskom ratu poraženi – vojno, moralno i civilizacijski. HDZ je većinskim dijelom odgovoran i za iseljavanje iz Hrvatske kojem svjedočimo – od Zagreba do Dublina – proteklih godina. HDZ je većinskim dijelom odgovoran i za stanje pravosuđa koje je mjestimično dotjeralo dotle da se kažnjavaju oni koji objavljuju točne i provjerene činjenice, baš kao što je golemim dijelom odgovoran i za katastrofalan administrativno-teritorijalni ustroj koji guši ovu zemlju. Sve to spada u paket zvan HDZ-ova vladavina u posljednjih 29 godina, uz dvije dominantno SDP-ove dionice. Prisvajati si pozitivu, prešućivati negativu naprosto ne funkcionira, ne ide to tako. Usput, kada je riječ o prethodnom, socijalističkom razdoblju hrvatske povijesti HDZ danas često zauzima upravo suprotnu poziciju. Osvrće se samo na negativu, a negativa je za njega kao nacionalnu/nacionalističku stranku prije svega položaj Hrvatske u Jugoslaviji, manjim (ali doista mnogo manjim) dijelom i stanje ljudskih prava u Jugoslaviji (loše, dakako, ne samo zbog zločina i ubojstava nego i zbog toga što se nije smjelo reći primjerice »ja sam liberal«, a da se ne riskira robija), ali prešućuje se ubrzana ekonomska i socijalna modernizacija koje je rezultirala ubrzanom industrijalizacijom, poboljšanjem položaja žena, obrazovanja, zdravstva, smanjenim socijalnim nejednakostima.


HDZ je u svom odnosu prema povijesti još i dobar, svakako u usporedbi sa svojim koalicijskim partnerom Milanom Bandićem. HDZ se nečega sjeća, Bandić se, sudeći prema njegovim izjavama na sudovima prošlog i ovog tjedna, ne sjeća ničega. Ne sjeća se ničega jer on ne čita ugovore koje potpisuje jer kada bi ih čitao nikada ne bi pobijedio na izborima zato što bi stalno bio u kancelariji i čitao ugovore umjesto da bude na terenu. Zbog toga se ne može sjećati je li bilo što sumnjivo u projektu uređenja nadstrešnica na tramvajskim i autobusnim stanicama. Ne sjeća se ničega ni kada je riječ o nizu festova koji se događaju u Zagrebu, a koji imaju, baš kao i nadstrešnice, sudske posljedice, poput Bundekfesta, Rujanfesta i Adventfesta jer on se ne sjeća tko je i kako organizirao te festove, pa se ne može sjećati ni je li netko protupravno izvlačio gradski novac za svoju korist. On se ne bavi poviješću, pa ga vlastita prošlost upravljanja gradom i ne zanima, jer, kako reče, on je »estet koji se bavi vizijama, a ne detaljima«. A kada smo kod Bandića (koji za sebe tvrdi da živi socijaldemokraciju) i vizija, valja nam se prisjetiti jednog važnog njemačkog socijaldemokrata iz druge polovice 20. stoljeća Helmuta Schmidta, čovjeka koji je osam godina bio kancelar Zapadne Njemačke, i koji je jednostavno konstatirao »tko ima vizije, treba ići doktoru«.