Računovodstvo članstva

PRVA PETOLJETKA U EU Od poleta i otvorenosti društva do regresije

Tihomir Ponoš

Odljev mozgova veliki je problem siromašnijih država Unije. Ulažete velike novce u školovanje liječnika ili informatičara, a onda ih pokupe kao gotov proizvod



Prva petoljetka je za nama, istina njeni ciljevi nisu bili industrijalizacija + elektrifikacija = komunizam, ali kao i u onoj prvoj socijalističkoj prvoj petoljetci koja je trajala od 1947. do 1952. godine, na njenom se koncu radi račun dobiti i gubitka, ispisuje se saldakontistička varijacija prvih pet godina hrvatskoga članstva u Europskoj uniji. Uglavnom se to računovodstvo članstva svodi na novac, na raspravu o tome koliko je novca povučeno iz europskih fondova, na informiranje javnosti o tome koliko je povećan izvoz jer je poslovanje mnogo lakše i jednostavnije. No, u danima uoči prve petoljetke možda se i ponajviše raspravlja o demografskom stanju nacije. U ponedjeljak je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović na proslavi Dana državnosti kazala »državu nismo stvarali da bi nam neki krajevi izumirali, nego da bismo svaki dio domovine unaprijedili radom i oplemenili životom«.


No, činjenica je da neki krajevi izumiru, biološki stare i to je proces koji će se veoma teško preokrenuti. Neki krajevi izumiru zato što su demografski trendovi još prije nekoliko desetljeća ukazivali da će se to dogoditi, neki krajevi izumiru zbog svega što se u Hrvatskoj događalo 1991. godine, neki krajevi izumiru zbog svega što se u Hrvatskoj događalo 1995. godine, neki krajevi izumiru zato što je Hrvatska silno htjela biti članicom Europske unije, a to znači slobodu kretanja radne snage, a to znači da Hrvati lakše nego ikad (a ni prije s time nisu imali poteškoća) mogu iseliti u zemlju u kojoj misle da će im biti bolje. Upravo je ovaj posljednji proces u fokusu posljednjih tjedana, sve se više kuka zbog iseljavanja mladih, obrazovanih, cijelih porodica, a upravo to pravo, pravo da se i hrvatski državljani mogu slobodno kretati po cijeloj Europskoj uniji je jedno od prava koje se silno htjelo prigrliti.


Najveći neuspjeh


Predsjednica gotovo da se i ne može pojaviti u javnosti, a da ne govori o iseljavanju i populacijskim temama. Tako je i na dodjeli Oscara znanja kazala »obrazovani mladi naš su kapital, ne smijemo ih obrazovati, a onda pustiti van da odu«. To »pustiti van da odu« itekako je povezano s prvom petoljetkom u EU jer bogate zemlje Unije su odredište tim mladim Hrvatima što ih stavlja u istu ravan s mladim Sirijcima, Afganistancima, Irancima, Libijcima. Postoji i bitna razlika između mladog Sirijca i mladog Hrvata – mladog Sirijca se ne želi pustiti unutra, mladog Hrvata se pokušava spriječiti da ode van. Pitanje je kako predsjednica Republike misli ne pustiti mlade koje obrazujemo da odu van. Vjerojatno nikako jer su takva pravila igre na snazi. No, činjenica je da taj odljev mozgova stvara probleme nizu siromašnijih država Unije. Nije baš jednostavno ravnodušno gledati kako neka država ulaže velike novce u obrazovanje liječnika ili informatičara, a onda netko neke od tih liječnika ili informatiča naprosto pokupi kao gotov proizvod, skine ga s police, stavi u svoju vrećicu i izađe iz dućana, a čak ni ne mora platiti. 




Nisu demografska pitanja jedino što treba raspraviti o prvoj nam petoljetci. Valja konstatirati da su Hrvatsku nakon ulaska zahvatili retrogradni trendovi, u vrijeme izvorne prve petoljetke reklo bi se reakcionarni. Vrijeme pristupnih pregovora bilo je vrijeme društvenog napretka, pa i poleta, čak i ozbiljnih civilizacijskih iskoraka, vrijeme članstva je vrijeme regresije, vrijeme u kojem se ponovno propituju prava manjina s željom da se ograniče. Razdoblje otvorenosti hrvatskog društva i spremnosti na suočavanje s problemima sadašnjice i nasljeđa prošlosti nakon ulaska zamijenilo je razdoblje regresije i to je najveći neuspjeh ulaska u Uniju.



Prije gotovo šest godina tadašnji je predsjednik Vlade Andrej Plenković obilazio Slavoniju teško pogođenu sušom. U tom kolovozu 2012. godine raspravljalo se o tome kako su uzgajivači pšenice još i dobro prošli, ali uzgajivačima kukuruza suša jedva da je išta ostavila. Po tko zna koji puta u Hrvatskoj se raspravljalo o navodnjavanju, o sustavu navodnjavanja, o tome koliko je on u Hrvatskoj nerazvijen. Hoće li poljoprivrednici imati dobru ili katastrofalnu godinu ovisi o slučaju, odnosno o vremenskim prilikama. Obilazivši Slavoniju Milanović je kazao »očigledno smo prepušteni slučaju, a država koja je prepuštena slučaju je slučajna država«. Jest, Milanović je bio nespretan u izričaju, ali nakon što je to kazao uslijedila je prava kanonada po Milanoviću i njegovoj izjavi. U tjednu za nama svoju »slučajnu državu« doživio je premijer Andrej Plenković. Svi su čuli da je govorio o standardu, o Africi, o tome da bi u Africi svi vapili da imaju hrvatski standard (većina doista i bi, samo da znaju kakav je standard u Hrvatskoj što ne znaju, ali su barem načuli kakav je standard u Njemačkoj) i uslijedila je kanonada po Plenkoviću. Kao što je u slučaju Milanovića i njegove nespretne izjave trebalo čuti cijelu izjavu, tako i u slučaju Plenkovića i njegove nespretne izjave treba čuti cijelu izjavu. Kazao je, govoreći o migracijama prema EU, »imate ogromne plus demografske trendove u zemljama Afike, zemljama Srednjeg istoka, gdje je sasvim drukčija situacija. Tamo je siromaštvo da bi svi vapili da imaju standard kakav je u Hrvatskoj. Prema tome, gospodarsko podizanje i kvalitetniji život je samo jedan aspekt«. I s tom polupročitanom Plenkovićevom izjavom smo se zabavljali tri dan


Manje nezaposlenih


Već je napisano da se prva petoljetka u Uniji promatra primarno kroz prizmu brojki, a brojka kaže da je Hrvatska pretposljednja po standardu među 28 članica. Stalno isticanje tog 27. mjesta Hrvatske ne ukazuje samo na stanje u zemlji nego i na to da se Unija doživljava primarno kompetitivno, nije pitanje tko će biti i hoće li biti zadovoljan, nego tko je bolji od koga. To pretposljednje hrvatsko mjesto često se dovodi u korelaciju sa stanjem iz 1990. godine kada je Hrvatska u odnosu na niz drugih postsocijalističkih zemalja odskakala. To što je Hrvatska pala s 26. mjesta (na kojem je bila u trenutku ulaska) na 27. doista nije nešto čime se trebamo dičiti. No, ipak postoje i objektivni razlozi zbog kojih su mnoge zemlje koje su bile siromašnije od Hrvatske danas ispred nje. Jedan je razlog rat i cijena rata, drugi je razlog taj što su mnoge države u EU ušle 2004. godine i imale priliku uživati u godinama debelih krava, a treći je razlog povijesni. Valjda je svakome jasno da je Hrvatska mogla biti bogatija od Češke samo ako Češka živi u socijalizmu sovjetskoga tipa. Onoga trenutka kada je Češka prestala živjeti u takvome socijalizmu bilo je jasno da je pitanje vremena kada će Češka, a između dva svjetska rata Čehoslovačka je bila itekako razvijena i bogata država (za razliku od Austrije), prestići Hrvatsku. 


Za kraj možemo se malo i poigrati brojkama. Prosječna plaća 2013. godine iznosila je 5.515 kuna neto, tako navodi Državni zavod za statistiku. U travnju ove godine prosječna plaća bila je 6.253 kuna neto, a taj porast od 738 kuna iliti stotinu eura, posljedica je primarno poreznih promjena. U broju zaposlenih tapkamo na mjestu. U srpnju 2013. bilo nas je 1.397.455 (računajući sve kategorije: pravne osobe, slobodne profesije, poljoprivrednike), a u travnju ove godine 1.380.279 (što će zbog sezonskih poslova porasti na više od 1,4 milijuna). Smanjen je broj nezaposlenih, dapače prepolovljen, s 316.246 u srpnju 2013. godine, na 159.695 u travnju ove što je posljedica i brisanja iz evidencije, i dobivanja posla, i odlaska u inozemstvo. Zaključno, svakako je dobro da smo u EU, a optimist bi uoči početka druge petoljetke zajedljivo primijetio – imamo mnogo prostora za napredak.