Sve smo već vidjeli

POVRATAK CRNIH, ZELENIH I ŽUTIH VRAGOVA Plenkovićev “hibridni rat” priziva u sjećanje Tuđmana

Zdenko Duka

Da mediji rade za opoziciju, a opozicija radi za strane gazde dobro 'znamo' još od Franje Tuđmana, koji je reagirao na okupljanje 100 tisuća ljudi zbog ukidanja koncesije Radiju 101, spominjući vragove svih boja, koji ruše Hrvatsku



Nalazimo se u hibridnom medijskom ratu u kojem sudjeluje mnogo aktera, ustvrdio je Andrej Plenković, kad je pretprošlog četvrtka komentirao SDP-ov zahtjev za njegovim opozivom zbog ugovora o roll up kreditu Agrokoru u kojem se stoji da se izvanredni Vladin povjerenik za Agrokor ne može smijeniti bez dopuštenja kreditora.


A onda je sljedećeg dana pokušao »hibridni medijski rat« malo pojasniti.


»Pratite malo u komunikacijskom prostoru od koga, kada, u kojem trenutku kakve političke poruke ili teze su plasirane u javnost. Onda vam je sasvim jasno zbog čega sam koristio tu kategoriju. Mislim da je to nešto s čime su suočene i vlade u drugim zemljama, s čime je suočena i Hrvatska. U želji za destrukcijom kolidiraju interesi različitih skupina«, rekao je Plenković.




Kaže da u Vladi rade odgovorno, rade na tragu zaštite hrvatskih nacionalnih interesa, ali on vidi puno aktera koji žele destabilizirati te procese. Uvijek je, naravno, najlakše za sve optužiti medije i oni su na to i te kako već dugo navikli. Da mediji rade za opoziciju, a opozicija radi za strane gazde dobro ‘znamo’ još od Franje Tuđmana. Jako dobro zapamćena je njegova izjava na zagrebačkog aerodromu u studenom 1996., kada se bolestan vratio s liječenja u Americi a noć ranije je u Zagrebu oko 100 tisuća ljudi prosvjedovalo zbog odluke o ukidanju koncesije tada kultnom Radiju 101. »Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima… Nećemo dopustiti onima koji se povezuju sa svim protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude…«


Priča o unutarnjim neprijateljima 


Postoje naravno mnoge nijanse, pa tako ni Tuđman i Plenković nisu isti. Ne sjećamo se da je Plenković ikad govorio o unutarnjim neprijateljima, ali mogli bismo i to uskoro dočekati. Formula prema kojoj su se u totalitarnim sustavima smještali ‘neprijatelji’ bila je uvijek jednostavna – oni koji kritiziraju su protiv vlasti, a budući da kritiziraju zapravo hoće srušiti vlast i rade za tuđe interese i s tuđincima se povezuju!


Sjetimo se kako je prije nekih mjesec dana predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković u intervjuu našem listu rekao da se na ovu vladu sručilo mnogo naslijeđenih problema, pa je prva godina bila vrlo teška za upravljanje. Ali, kaže Jandroković, »porastao je utjecaj portala i društvenih mreža u komuniciranju političkih tema, pa je i zbog toga danas teže upravljati nego prije«. Jer su, kaže on, političari izloženiji populističkim i destruktivnim pritiscima, pa čak i mržnji i linču. Protumačeno je to da se najlakše vlada kad građani, narod, ‘podanici’ nemaju komunikacijskih kanala da izražavaju svoja mišljenja, da iznose sve ono što ih tišti i da kritiziraju. Ali, nije to Jandroković rekao bez vraga, ‘pritisak’ svekolike javnosti danas jest veći nego prije i savršenije komunikacijske tehnike taj ‘pritisak’ sve više omogućuju. Živimo u takvom medijskom vremenu.


Mislio na Rusiju i Srbiju? 


Plenković je jako nezadovoljan medijima, to već odavno znamo, ali govoreći o ‘hibridnom medijskom ratu’ mislio je vjerojatno prije svega na utjecaj Rusije a onda i Srbije pa i cijelog našeg balkanskog okruženja. No, s kojom je susjednom zemljom Hrvatska uopće u dobrim odnosima, pa da bi mogla biti relaksirana kad je u pitanju, kako Plenković kaže, hibridni medijski rat?


Uostalom, 12. listopada hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova priključilo se skupini od ukupno osam zemalja koje traže od Federice Mogherini, visoke predstavnice EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, da Europska služba za vanjsko djelovanje (EEAS) značajno proširi svoje djelovanje u suzbijanju ruske propagande. Osim hrvatske ministrice, pismo su potpisali i ministri vanjskih poslova Češke, Latvije, Litve, Poljske, Rumunjske, Švedske i Velike Britanije. To je pismo poslano u Bruxelles samo šest dana prije posjete hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Rusiji pa se moglo protumačiti i kao namjerno Vladino miniranje tog posjeta na najvišoj razini Sočiju i Moskvi.


Nije jasno koji su to izravni i neizravni utjecaji kojima iz takve daljine Rusija ugrožava Hrvatsku. U kontekstu cijele priče, svakako jest spor u vezi Agrokora i prirodna ruska želja da se njihovim državnim bankama vrate krediti, ako ih je već Lex Agrokor i njegova primjena praktički isključila iz vjerovničkog odlučivanja o budućnosti koncerna. Isto tako, na stolu je i lukava ponuda da Rosnjeft otkupi Molove dionice Ine, jer od Plenkovićevog božićnog obećanja da će hrvatska država otkupiti Inu, na svu našu sreću, neće ipak biti ništa.


Je li hibridni medijski rat realna opasnost za Hrvatsku ili je to više Plenkovićev politički spin, pitamo istaknutog magistra kriminologije i bivšeg načelnika kriminalističke policije Željka Cvrtilu.


»Jedna od metoda hibridnog ili specijalnog rata je i (dez)informiranje. To je ratovanje bez oružja, u kojem se zauzimaju određene pozicije i podriva neka država. Ako, na primjer, govorimo o Agrokoru, možemo govoriti o dvije stvari – Sberbank je sigurno znao gdje ulaže i vjerojatno mu je bila namjera preuzeti Agrokor koji je već bio na koljenima. Ali je interesantno i to da se odjednom pojavi američki fond koji u zadnjoj fazi ‘spašava’ Agrokor. To nije bila samo namjera da se zarade novci, nego i da se spriječi rusko preuzimanje. A Agrokor nije samo u Hrvatskoj, nego i u BiH, Sloveniji, Srbiji«, govori nam Željko Cvrtila.


I SAD šire svoj utjecaj 


Pitamo Cvrtilu cilja li Plenković, kad govori o hibridnom ratu, na Rusiju? Kaže da Rusija pribjegava i takvim vrstama širenja svog utjecaja. I Rusija i SAD šire svoje utjecaje. Mediji su u tome ključni, kad imate udjele u najjačim novinskim i TV kućama, možete tako širiti ono što vi želite. A vidimo da je Rusija očito utjecala na tijek izbora u SAD-u. Cvrtila kao primjer jednog oblika specijalnog rata protiv Hrvatske ističe ono što rade Aleksandar Vučić, Ivica Dačić i Vulin, koji, kaže, pokušavaju izokrenuti priču o Domovinskom ratu.


On smatra da je Hrvatska prilično ranjiva, da je loše stanje u obavještajnim službama koje su i politički devastirane. Službe su trebale znati što se događa u Agrokoru. Henry Kissinger je još prije 50 godina rekao da ne pobjeđuje država koja ima jaku vojsku nego jako gospodarstvo. I jučer i danas što god pozicija predloži, opozicija će biti protiv pa bilo to dobro ili loše. Trebalo bi postići konsenzus u vezi desetak ključnih točaka kako se ne bi mijenjala politika svake četiri godine. Država se mora znati nositi i sa hibridnim medijskim ratovanjem, treba znati rješavati probleme. Ne može se ništa riješiti spinovima, kaže nam Željko Cvrtila.



Cvrtila kaže da Todorićeve blogove ne bi nazvao specijalnim ratovanjem, jer on se sada pokušava opravdati tim blogovima, možda zauzeti neke pozicije u pravosudnom postupku i možda dobiti politički azil u nekoj od država. To su njegovi pojedinačni interesi, iza toga ne stoje nečiji širi interesi.



O tzv. hibridnom medijskom ratu je u svom posljednjem izvješću iz rujna ove godine pisala i Sigurnosno obavještajna agencija (SOA). U njemu se spominje da »Rusija nastoji ograničiti daljnje širenje i utjecaj NATO-a i EU-a prema istoku Europe te ojačati svoj utjecaj prema Europi«. Konstatira se da hrvatsko jugoistočno susjedstvo i dalje obilježava nestabilnost, da su te države suočene i s rastom vjerskog i nacionalnog ekstremizma, pri čemu je osobito »izraženo jačanje radikalnog islamizma« i spominje se »velikosrpski ekstremizam«.


SOA piše da je strano obavještajno djelovanje usmjereno je i na procese donošenja odluka u Hrvatskoj, pa se ponekad plasiraju tzv. »lažnih vijesti« u javni prostor. »U sklopu hibridnog djelovanja, u hrvatski medijski i informativni prostor nastoje se ubaciti lažne ili iskrivljene vijesti u kojima se RH, EU i NATO prikazuje u negativnom svjetlu, te se želi utjecati na stabilnost hrvatskih institucija, regionalnog okruženja i euroatlantskog i europskog zajedništva«.



Što bi uopće bio hibridni ili hibridni medijski rat? Teško je definirati. Stručnjaci za nacionalnu sigurnost u Hrvatskoj za tu djelatnost uglavnom koriste stari termin »specijalni rat«. Nije to, naravno, ništa novo i traje otkad je obavještajnih službi širom svijeta koje pokušavaju biti produljena ruka svojih država i raditi za svoje interese.


Pa se otkrivaju i lanci poduzeća, tvrtki i izdavača koji planski i postupno preuzimaju i medijski prostor pojedinih država. Hibridni rat je višedimenzionalan. Oni koji ga kreiraju pokušavaju stvarati gospodarske pritiske, puštati poluinformacije i dezinformacije i širiti propagandu s ciljem unošenja defetizma, dezorijentacije i nesigurnosti.



Čim se otvori neki medijski website i Facebook, jasno je da tu i te kako djeluju i brojni revni pregaoci naših, hrvatskih obavještajnih službi koji nastoje nametnuti neko svoje mišljenje i oblikovati javno mnijenje po svome, a da to naravno ne izgleda kao oktroirano mišljenje njihovih ‘državotvornih’ poslodavaca. To su oni s izmišljenim imenima, bez fotografije na svojim Facebook profilima, bez osnovnih osobnih podataka. Oni pak vode hibridni medijski rat te nerijetko hejtaju i trolaju ne toliko iz zadovoljstva nego za naše pare, tj. iz državnog proračuna. Kad se govori o negativnostima hibridnog medijskog ratovanja, treba voditi brigu i o toj socijalnoj kategoriji ljudi.


Bitno je da vlast riješava državne probleme s kojima je suočena i da na taj način odgovara na medijske spinove i na hibridna ratovanja. Još je i obazrivi, pristojni vlastodržac Ivica Račan početkom dvijetisućitih tvrdio da postoje dvije Hrvatske – ona zbiljska i ona medijska. Sugerirajući, dakako, da je ta medijska koja je kritizirala njegovu vlast – lažna Hrvatska koja s nekim čudnim dioptrijama želi vidjeti ono što ne postoji.


Ali, na svima je da rade svoj posao. Na novinarima da što slobodnije, što neovisnije rade svoj posao pa i da bezobzirno i bezobrazno propitkuju i kritiziraju vlast. Na političarima je da rade za javno dobro, riješavaju probleme i odlučuju umjesto da skrivaju pod tepih. Pa i na obavještajcima je da rade svoj hibridni posao, kako ‘našim’, tako i ‘njihovim’.