Prilikom posjeta Hrvatskoj, Aleksandar Vučić je nekoliko puta govorio o tome kako je viđenje 90-tih godina prošlog stoljeća kod Hrvata i Srba dijametralno različito. Vrlo konkretno, u Vrginmostu je u odgovoru na jedno tobože neugodno pitanje, kazao da na 1995. godinu Hrvati i Srbi gledaju potpuno različito. Hrvati slave Oluju, a Srbi, govori Vučić, to razumiju, ali za njih je Oluja tuga.

Ali, na taj način se mišljenje i stavovi pojedinaca svode na njihovu nacionalnu pripadnost, što je loše poopćavanje. Istina je da Srbi i Hrvati misle o 1995. godini različito, ali su različita viđenja o toj godini i među Hrvatima i različita su mišljenja među Srbima, a neki Hrvati i Srbi o tome misle vrlo slično. I to da misle slično, mogla bi i trebala biti najnormalnija stvar na svijetu.

Poželjan partner

– Ono što možemo čuti i od Vučića, i od vlasti u Hrvatskoj je dio dominantnog ili službenog narativa o prošlosti. Naravno da niti svi Hrvati smatraju da u ratu nisu počinjeni zločini i s hrvatske strane, a niti svi Srbi misle da pobunu u Hrvatskoj nisu pokrenuli Slobodan Milošević i Beograd i da Hrvatska, na ovaj ili onaj način, nije imala pravo osigurati svoju terotorijalnu cjelovitost. Ali, takvi su pristupi ipak manjinski, i u Hrvatskoj i u Srbiji svode se pod lijevi spektar – govori nam povjesničar Hrvoje Klasić, docent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Klasić kaže da će se ljevičari puno lakše dogovoriti nego desnica, no desnica ipak ima zajedničke neprijatelje, a to su komunizam i Jugoslavija.

Klasić navodi kao primjer govor egipatskog predsjednika Anvara el Sadata koji je 1978. godine držao govor u izraelskom Knesetu, iako su 1948., 1956.,1967. i 1973. godine Egipat i Izrael bili u ratu. A mi danas, kaže, 23 godine poslije rata, nakon davne uspostave diplomatskih odnosa i nakon što usko surađuju gospodarstvenici, umjetnici i brojne ostale profesije, još uvijek se pitamo je li došlo vrijeme da srpski predsjednik održi govor u Hrvatskom saboru. Vučić danas djeluje drukčije nego 1995. i 2000. i ako je on danas poželjan partner i Bruxellesu i Washingtonu, onda bi trebao biti i Zagrebu, što ne znači da ne treba biti kritičan prema njegovim izjavama u prošlosti, ali i prema njegovom načinu vladanja u Srbiji. Jedno drugo ne isključuje – kaže nam Klasić.

Različite percepcije

A Nataša Kandić, osnivačica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda koju su nedavno dvojica američkih kongresmena predložila za Nobelovu nagradu za mir, kazala nam je jučer da zagovara ideju da je regionalno priznavanje žrtava preduvjet humanizacije drugih i trajnog procesa pomirenja, koji kod nas nije nikada pokrenut, pa niti poslije Drugog svjetskog rata. Naravno da postoje različite percepcije i interpretacije onoga što se dogodilo. Kada se učini pojedinačni popis žrtava, kada se točno bude znalo tko su žrtve i to na osnovi više izvora, onda ćemo znati slažu li se te percepcije i interpretacije s činjenicama.

Ona kaže da su u ovih 25 godina bila vrlo kratkotrajna razdoblja pomaka naprijed, a poslije je često dolazilo do regresije u međusobnim odnosima. Mi, kaže ona, u ovom trenutku čak i ne znamo je li Hrvatska izišla iz regije pa onda i iz rješavanja ovih zajedničkih problema iz prošlosti. Smatra da ovi sadašnji političari nemaju kapaciteta da nas izvedu iz toga, ili da podrže ono dobro što se stvorilo svih ovih godina, kao što je, recimo, inicijativa REKOM. Međusobna komunikacija različitih profesija je jako dobra, iako je objektivno sve to pokriveno jednom teškom političkom retorikom.