Sportaši ogorčeni

Reakcije na zakon o sportskim mirovinama: Ne bavite se sportom, kradite!

Zoran Čutura

Iznos koji nam je dodijeljen je ponižavajući i sramotan, i u sebi sadrži poruku mladima: ne bavite se sportom, nego kradite gdje stignete – ogorčen je Nikola Plećaš



ZAGREB Sabor nam je, eto, neposredno prije autoraspuštanja zbog izbora, usred javne diskusije o tome »ima li dovoljno ruku da se uopće išta izglasa«, benevolentno donio Zakon o takozvanim sportskim mirovinama. Slava im i hvala, sada će osvajači olimpijskih medalja primati nadoknadu za bavljenje vrhunskim sportom u iznosu od prosječne plaće naniže, već prema tome koju su kovinu dobili na Olimpijskim igrama, uz određene sitne uvjete. Žene trebaju imati navršenih 55 godina života, muškarci 60, a mirovina im treba biti manja od nekih tri tisuće kuna da bi ostvarili pravo na te sportske mirovine. Ale-fakin-luja! Još samo jedanaest godina, i bit ću bogat, zahvaljujući olimpijskom srebru! Baš kao i Nikola Plećaš, jedan od najvećih sportaša koje je Hrvatska ikada imala, samo što će on brže ostvariti to svoje novostečeno pravo.    


– Moja redovita mirovina neće biti veća od dvije i pol tisuće kuna, što je samo po sebi sramotno, tako da sam jedan od onih kojima će pripadati ta sportska mirovina. Koliko? Četiri i pol tisuće kuna za srebro? Iznos koji nam je dodijeljen je ponižavajući i sramotan, i u sebi sadržava preporuku mladima: ne bavite se sportom, nego kradite gdje stignete. Baš kao što su Hrvatsku pokrali oni koji su je vodili dvadeset godina, i sami su sebi dodijelili visoke mirovine za dvije godine sjedenja u Saboru, dok mi za dvadesetogodišnje bavljenje vrhunskim sportom dobivamo mirovine koje nisu ni blizu njihovima. U sportu nema krađa, ne može ih ni biti, i tijekom tih dvadeset godina sporta mogli smo samo uz velika odricanja pokušati doći do što boljih sportskih rezultata – kaže Nikola. Usput budi rečeno, Nikola je bez posla bio petnaest godina zbog pogrešnih krvnih zrnaca koje kolaju njegovim tijelom. Pogrešnih iz perspektive hrvatske države…


Mihovil Nakić bit će još puno bogatiji od Nikole i mene, on ima zlatnu olimpijsku medalju iz Moskve 80′.


– Ma, to je samo bacanje prašine u oči javnosti… Svaka se vlast voli dičiti sportskim rezultatima i pokazivati se uz sportaše, a kad za njih nešto treba napraviti – rezultat je ovakav. Neki dan sam u novinama vidio da se samo 40 posto djece bavi sportom, nije ni čudo kad država na ovaj način tretira sport. Kako da djeca u vrhunskim sportašima vide nekakve uzore? – pita se Nakić.       Aramis Naglić jedan je od onih koji su 1992. u Barceloni osvojili povijesno košarkaško srebro za Hrvatsku, a za termin »Croatia« tijekom finala protiv »Dream Teama« čuo je cijeli planet. Većina gledatelja vjerojatno prvi put.

– Nije tu novac niti važan, važniji su statusi bivših sportaša i način, odnosno arogancija, kojom se ti sportaši tretiraju. Ima li čišćeg načina za promociju države od velikih sportskih rezultata? Nema? Pa onda se nakon ove dodijeljene socijale čovjek mora osjećati kao g…o. Ovakvo kupovanje glasova za izbore je nedopustivo. Nećemo ostati na ovome, mi riječki olimpijci imat ćemo sastanak i vrlo brzo ćemo izaći u javnost – ljutit je bio Naglić.


U najmanju ruku zanimljive reakcije, kojima se u potpunosti pridružujem, i sve potpisujem. Zanimljivo je to da iz Kluba olimpijaca nije bilo reakcija na Zakon, a to je tijelo koje se treba boriti za prava sportaša. Možda je tajna u tome što je dobar dio Upravnog odbora Kluba a) pod partijskom stegom, i b) već uštekan u državni proračun.


Rađa: Želim osjetiti poštovanje


Dino Rađa je u kategoriji onih kojima apsolutno ne treba nikakva sportska mirovina, ni sada ni za petnaest godina, jer je tijekom karijere zaradio sasvim dovoljno, ali…


– Želim osjetiti poštovanje prema onome što smo mi sportaši učinili tijekom svojih karijera. Svima su puna usta Rađe, Kukoča, Ivaniševića, Bobana, svi bi nas vukli po predizbornim skupovima i mitinzima, svi bi se slikavali s nama, a kad treba iskazati poštovanje prema nama – nema ga nigdje. Briga me za novac, ne treba mi, ali ako mi nešto pripada, onda to trebam i dobiti. Državne nadoknade za bavljenje sportom su iznosom praktički ništa u odnosu na druge stvari na koje se u ovoj državi trošio, i još se troši, proračunski novac – veli Rađa.