Stožerni prvotimac Vatrenih '98.

MARIO STANIĆ Nadam se da ću poslije utakmice Johnu Terryju biti rame za plakanje!

Marko Cvijanović

Na Crvenom trgu u Moskvi - Mario Stanić / Foto Pixsell

Na Crvenom trgu u Moskvi - Mario Stanić / Foto Pixsell

Gledat ću utakmicu s Johnom Terryjem, mojim nekadašnjim suigračem u »Chelseaju«. Došli smo u Moskvu na poziv FIFA-e, on predstavlja Englesku, ja Hrvatsku. Drago mi je da ćemo se opet vidjeti. Jedan od nas dvojice sigurno će se jadati drugome kada završi utakmica. Iskreno se nadam da ću ja njemu poslije utakmice biti rame za plakanje – kaže Stanić



MOSKVA Nije odgovorio na nekoliko poziva… A onda je stigla poruka: »Ej Marko… U Moskvi sam«. Gdje ćeš bolje. Čemu, uostalom, razgovarati preko telefona. Bolje je, recimo, na Crvenom trgu!


– Ne mo’š vjerovati, od svakoga kome se javim ili mu pošaljem poruku da sam u Moskvi, dobijem jednak odgovor: I ja isto! Evo, i sada isti slučaj, ha, ha, ha… Ne mo’š pobjeći.Ne može se pobjeći niti od velike utakmice…

– I to je istina! I odmah ću reći, više sam uzbuđen sada, nego kada sam zabio onaj gol protiv Jamajke na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Jesam li se nadao da ćemo dogurati ovako doleko? Priželjkivao sam sigurno, ali počeo sam osjećati odmah poslije pobjede nad Nigerijom. Već tada sam skoro bio siguran da idemo dalje kao prvoplasirana momčad u skupini, a kad smo dobili Argentinu već smo mogli pretpostaviti da će se u Rusiji događati jako lijepe stvari.


Kaže Mario da uspjesi »kockastih« u Rusiji znače puno više od nogometa.




– Kad vidim sjaj u očima hrvatskih ljudi koje je zahvatila kolektivna depresija, kada ih vidim kako se raduju pobjedama hrvatske reprezentacije, kad vidim te ljude kako se zajedno raduju… Ej, ljudi su opet živi! To je snaga nogometa, i zato svaka čast našim igračima koji su u Rusiji napravili veliki rezultat.


Prije dvadeset godina Stanića i suigrače u polufinalu je čekala moćna Francuska…


– A Hrvatsku sada u Rusiji čeka moćna Engleska. Mi smo, na žalost, prije dvadeset godina zapeli u polufinalu. Ja i dan danas ne mogu objasniti kako smo to izgubili od Francuske, ali jednako tako ne mogu objasniti ni to kako smo poslije tog velikoga razočaranja za broncu pobijedili Nizozemsku koja je u Francuskoj igrala najbolji nogomet. Da, često me proganja ta polufinalna utakmica protiv Francuske… Bili smo korak do raja, korak do orgazma, a onda smo u pet minuta ostali bez ičega. Nikad ja nisam prebolio taj poraz, poslije svih tih godina naučio sam se nositi s njim, ali još uvijek me proganja. Kažu ljudi da vrijeme liječi rane, ali mene te rane i poslije dvadeset godina još uvijek bole. Nadam se da ovi momci neće doživjeti našu sudbinu, nadam se da će doživjeti taj veliki trenutak u svojim karijerama i igrati u finalu.


A ima li Mario kakav savjet…


– Ma, nemam ja njima što pametovati. Ljudi moji, u toj momčadi igraju najbolji igrači »Reala«, »Barcelone«, »Juventusa«, »Intera«, »Liverpoola«… Mogu im samo zaželjeti svu sreću ovoga svijeta i skinuti im kapu do poda za sve što su dosad napravili u Rusiji. Ionako će, ako pobjede Engleze, biti puno onih koji će se otimati za svoj dio zasluga, ali svi mi jako dobro znamo da zasluge pripadaju isključivo njima i stručnom stožeru.


U Moskvu je stigao sa suprugom, a utakmicu će pratiti iz svečane lože na FIFA-in poziv, predstavljat će Hrvatsku kao jedan od poznatijih nogometaša koji su sudjelovali na svjetskim prvenstvima. A znate li tko će sjediti pored Marija?


– John Terry! Moj nekadašnji suigrač u »Chelseaju«! On predstavlja Englesku. Drago mi je da ćemo se opet vidjeti. Jedan od nas dvojice sigurno će se jadati drugome kada završi utakmica. Iskreno se nadam da ću ja njemu poslije utakmice biti rame za plakanje.