Portfolio Stanka Abadžića

Pripovijedački rakurs majstora fotografije

Nela Valerjev Ogurlić

Stilski dojmljivo, kompozicijski besprijekorno, s mnogo igre svjetla i sjene u snažnim kontrastima i natopljeno nostalgijom – neka su od prepoznatljivih obilježja Abadžićevih radova



RIJEKA Nakon nekoliko knjiga u kojima su pojedinačno predstavljeni pojedini ciklusi iz njegova stvaralaštva, istaknuti hrvatski fotograf Stanko Abadžić u najnovijoj je knjizi »Portfolio« ukoričio radove koji nas vode kroz sve njegove cikluse. Knjiga je objavljena u izdanju udruge »Kadar 36« koja okuplja hrvatske fotografske autore snažnog individualnog izričaja koji u svome stvaralaštvu koriste izvorne, analogne fotografske postupke i tehnike. Jedan od njih je i Abadžić koji u eri digitalizacije ustrajno inzistira na filmu i crno-bijeloj fotografiji, snimajući prizore koji izgledaju kao da pripadaju nekom davno minulom vremenu. 


O djelu Stanka Abadžića u knjizi piše Marija Tonković koja podsjeća da je riječ o autoru koji se fotografijom sustavno počeo baviti tek dolaskom u Prag 1995. godine, iako je druženje s kamerom započeo još u mladim danima, kad je kao petnaestogodišnjak od oca na dar dobio ruski fotoaparat »Smena 8« kojeg ljubomorno čuva i danas. Učlanio se u Fotoklub Borovo, koji mu je organizirao prve skupne i samostalne izložbe, ali je birajući solidno zanimanje završio studij germanistike.    

Duh prošlosti


Po diplomi radio je u kombinatima Vuteks i Borovo, a istodobno je bio i dopisnik »Vjesnika« za koji je radio fotoreportaže iz Tunisa, Malte, Turske i drugih zemalja. Da nije bilo Domovinskog rata zbog kojeg je napustio rodni Vukovar vjerojatno bi njegovo bavljenje fotografijom nastavilo oscilirati između profesije i hobija, a ovako mu se život stubokom promijenio. 


Prve četiri godine egzila proveo je u Njemačkoj, gdje se bavio različitim poslovima, a sljedećih sedam u Pragu u kojem je težište interesa prebacio s fotoreportaže na umjetničku fotografiju koja će mu postati profesijom. Ondje je postao redovi gost kavane »Velryba« u kojoj izlažu studenti Akademije FAMA, kojima se pridružio još kako anonimni autor. Izlagao je i u još slavnijoj »Literarnoj kavani«, a vrhunsko priznanje dobio je samostalnom izložbom u galeriji »Dom Josefa Sudeka«, koja nosi ime slavnog češkog fotografa. Izložba znakovitog naslova »U ogledalu života« pretvorena je i u knjigu koja mu je otvorila vrata europskih galerija. 




Izborom motiva, načina gledanja te crno-bijele tehnike, ove fotografije kao da su snimljene pola stoljeća ranije. Na tragu novog objektivizma i neorealizma 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća Abadžić je birao dijelove Praga u kojima vlada duh prošlosti, ambijente koji se nisu mijenjali. Stare ulice, izlozi, kavane, starinske frizure i na isti način odjeveni likovi u kafkijanskim vizurama stvaraju fotografije rafinirane sjete i melankolične elegancije – zabilježila je Marija Tonković. 


U tom duhu nastaju i ostali Abadžićevi urbani ciklusi: Pariz, Zagreb, Berlin, Istanbul… Knjiga donosi zasebno poglavlje posvećeno i Drugim gradovima, kao i Jadranskim rutama, među kojima dominiraju sjevernojadranski ambijenti. Nakon povratka u Hrvatsku 2002. godine privremeno se nastanio u Baški na otoku Krku, gdje počinje snimati primorska mjesta i gradove, ali uvijek mimo poznatih turističkih ruta, fokusirajući se na ogoljeli otočki život u izvansezonskim zatišjima.    

Potraga za utočištem


– Želio sam naći svoj Jadran, Jadran mira i tišine, kao što činim i snimajući gradove, uvijek tragajući za nekim svojim utočištem. To su sekvence spašene od zahuktalosti života u kojem su tišina i mir zaboravljena roba – objasnio je autor koji svoju inspiraciju pretežno pronalazi u eksterijeru, a najradije snima u ranojutarnjim satima. 


Stilski dojmljivo, kompozicijski besprijekorno, s mnogo igre svjetla i sjene u snažnim kontrastima i natopljeno nostalgijom – neka su od prepoznatljivih obilježja njegovih radova, kao i najčešće samo jedan lik na fotografiji, jer ga ne zanima mnoštvo već sudbina pojedinca koja je sve više osamljenička, posebice u velikim gradovima. 


Marija Tonković kaže kako gledanje svake njegove fotografije izaziva doživljaj identičan slušanju šansone. Zbog svoje anegdotalnosti svaka je istodobno moguće ishodište malih osobnih povijesti ili potencijalni početni kadar nekog filma. Njegov rakurs je pripovjedački. Osim fotografija gradova, u knjizi je predstavljen i ciklus Abadžićevih ženskih aktova, također retro štiha, a zasebu cjelinu čine fotografije snimljene na marginama tematskih cilusa, izvan nekog projekta, objedinjene nazivom »Margijalije«.