Pola stoljeća stvaralaštva

“Štrigon” čije su ruke obradile 500 tona kamena: U Brseču smo posjetili akademskog kipara Ljubu de Karinu

Aleksandra Kućel Ilić

Foto Roni Brmalj

Foto Roni Brmalj

Volim kamik. Obično čovjek smatra da je kamik težak, no ja ga obrađujem s lakoćom. Kamen je ugodan materijal, ali oko njega treba jako puno fizičkoga rada. Treba delat. Imaju ljudi nekakav bauk od tog kamena jer kažu da je težak. Ali – može se. Ljudi se pitaju »kako si to mogal storit tako brzo«?



Kamen na kamen i kamen po kamen. Dan je kišan i poseban, jer nas na svome živopisnome imanju u Brseču čekaju Mirna i Ljubo de Karina. Nekoliko fotografija između kišnih kapi u ambijentu koji je riječima nemoguće vjerodostojno opisati, a zatim – 70 umjetnikovih godina života, pola stoljeća intenzivnog kiparskog stvaralaštva i jednako toliko ljubavi dvoje ljudi, nerazdvojnih na tom putu svakodnevnoga postojanja nastojimo »uhvatiti u trenutku«.


Poznato je da umjetnici najbolje »govore djelima«, ali naš domaći akademski kipar, rođeni Brsečan, slobodni umjetnik iznimno bogate karijere poznat ne samo unutar Hrvatske, već i u inozemstvu, vrlo je ugodan i rječit sugovornik. Pod »škužom« da smo došli napraviti intervju u povodu nedavnog izlaska opsežne fotomonografije Ljubo de Karina na više od 300 stranica, čiji je izdavač Art magazin Kontura iz Zagreba i koja je nastajala 18 godina, te njezine promocije u Rijeci, pričamo »o svemu pomalo« i odmah postaje jasno: objavit ćemo uži izbor dobivenog materijala, jer bi se u suprotnom vjerojatno izgubilo »jedinstvo različitosti« koje u ovoj priči o »domaćemu čoveku« koji je po mnogočemu stanovnik svijeta – izvire iz »svake besedi«. Kamen, riječ i djela… Pričamo u Brseču, a zatim se selimo i u obližnje mjesto Zagore, gdje supružnici žive u vrijeme turističke sezone, a gdje se nalazi i atelje na otvorenom i fantastična galerija puna skulptura…


– U djetinjstvu nisam znao da ću postati umjetnik. O tom svijetu sam počeo razmišljati kada sam nakon završene Tehničke škole upisao Građevinu u Ljubljani. Družio sam se s ljudima s Akademije i to mi se zasviđalo i onda sam 1968. položio prijemni ispit i bio prvi na listi od šezdesetak kandidata. Na likovnoj akademiji sam bio dobar student, uzeo sam studentski kredit kako bih si omogućio školovanje, ali na kraju sam imao tako dobre ocjene, vrlo visok prosjek da nisam morao vratiti taj kredit. Život u Ljubljani je bio lijep, a već tada sam počeo »hodit« s Mirnom, svojom suprugom, pa smo se viđali svakog vikenda.


Ne pamtim sve svoje radove 




Ništa bez vaše Mirne koja vas prati tijekom cijele karijere… Kako ste je upoznali?



Foto Roni Brmalj


Foto Roni Brmalj



– Ona je porijeklom iz Brseča i po ljeti bi dolazila ovdje i tako je naša priča počela. I drži me od 1968. godine do danas, što znači da je tu 50 godina zajedničkog života. Oženili smo se 1970. godine, a imamo dvije kćeri, Helenu i Nedu i sedam unuka. Kćeri žive u Rijeci i jedna radi u gimnaziji, a druga je veterinarka i radi kao ribarski inspektor.


Sjećate li se svoje prve skulpture?


– Prve skulpture su zapravo moji radovi koje sam priložio za pristupanje prijemnom ispitu na Akademiji. Bile su to dvije glave i jedna ruka od osušene gline koje više ne postoje. Onda sam u ranim godinama radio portrete, pa sam u studentskim danima dobio i Prešernovu nagradu. No, ne pamtim sve svoje radove. Nedavno me posjetio prijatelj iz Njemačke koji me pitao koliko sam to kamena do sada obradio. Rekao sam možda oko 150 tona, na što mi je on odgovorio: bit će tu i 500 tona obrađenoga kamena. Recimo kada sam radio skulpture za Bašku, za glagoljašku stazu, samo jedna skulptura imala je i do 20 tona. Kada se sve sumira – obradio sam i više od 500 tona kamena. Dakle, imaš kameni blok težak nekoliko tona te na njega uglavnom ništa ne dodaješ, već od njega oduzimaš, »znimaš ća«. Kamena skulptura ima jednu specifičnost – od jedne gromade, od velikoga kamena tražiš unutra rješenje ili cilj. Od svih materijala najdraži mi je kamen. Volim kamik. Obično čovjek smatra da je kamik težak, no ja ga obrađujem s lakoćom. Kamen je ugodan materijal, ali oko njega treba jako puno fizičkoga rada. Treba delat.


Kažu za vas da ste »klesar i graditelj, mag i ezoteričar, čarobnjak«…


– Štrigon sam. Imaju ljudi nekakav bauk od tog kamena jer kažu da je težak. Ali – može se. Ljudi se pitaju »kako si to mogal storit tako brzo«?


Foto Roni Brmalj


Foto Roni Brmalj



Ništa bez rada 


Sedamdeset godina života je iza vas… A koliko od toga i kiparske karijere?


– Puno, jer još kao student radio sam restauratorske radove na jednoj ruševnoj crkvi u Sloveniji, u Ptuju. Iz kamena smo radili gotske prozore što je bio velik i zahtjevan posao i tu sam jako dobro naučio da se ne može biti uspješan kipar a ne delat. Morate delat. Drugo iskustvo u kamenu imao sam kada sam 1984. bio u Japanu kao mlad kipar i tu sam susreo velika međunarodna kiparska imena. Velika imena, ali ako je trebalo uzeti u ruku lopatu – oni su radili s tom lopatom. U Japanu gdje sam boravio dva mjeseca i gdje se nalazi moja skulptura naučio sam da ako nešto želim – moram za to puno raditi. I tako je ostalo sve do danas.


Kako izgleda vaš radni dan?


– On izgleda kako mi »šune« u glavu, ča bi se reklo. No, kad čovjek ima neku zadaću, onda to nastoji na vrijeme riješiti. Morate imati nešto u sebi i biti osoba koja zna gledati sve oko sebe i ocjenjivati »što je što«. Kada sam u nekom prostoru, uvijek gledam – što bi bilo dobro smjestiti u tom prostoru. Skulptura mora imati smisao u onom prostoru gdje se nalazi. Ako toga nema, a skulptura je dobra, uzmimo recimo jednog Davida – on će biti gdje god bi ga se smjestilo – izvrstan. Ali, treba reći da će na pravoj lokaciji i takva izvanredna skulptura biti puno ljepša nego na nekoj drugoj…


Ne znam točan broj skulptura koje sam napravio u životu, ali recimo da je onih najvećih bilo između 80 i 100 do sada. Najviše na Cresu, u Baški, pa u Labinu, u Portorožu, na ulazu u Kopar, u Trstu, u Njemačkoj ih ima desetak, pa u Japanu kao najudaljenijoj točki na kojoj se nalazi moje djelo… Druženje s poznatim umjetnicima iz cijeloga svijeta u Japanu, u vrijeme kada sam za njih bio »šmrkavac«, bilo je za mene veliko iskustvo jer sam došao u sfere koje su mi do tada bile dostupne samo u snovima. U to vrijeme sam radio ciklus »Kamen na kamen«…


Foto Roni Brmalj


Foto Roni Brmalj



Imate li i nedovršenih skulptura?


– Ima ih. U početku, kao mlad, startao sam s radovima u drvu, pa još i danas imam i tih skulptura nedovršenih. Uvijek vas nešto vuče i ja nikad ne radim jednu skulpturu od početka do kraja kad radim za svoj gušt. A kada radim po narudžbi – onda poštujem rok.


S otklonom od 50 godina će neke stvari izgledati sasvim drugačije… Već sam neke radove skoro i zaboravio. Neću spomenuti sve, ali oko Brseča sam postavio nekoliko skulptura, donirao ih svome mjestu, u Jurdanima napravio rad u čast svetog Ivana Krstitelja, u Opatiji ih ima dosta, od spomenika palim braniteljima, skulpturekod pošte inspirirane prozorima na toj zgradi, pa obluci ispred Šporera, te u parku na Slatini »Kamen na kamen« koja je prije bila u parku Angiolina… Radio sam još dosta toga, od reljefa na fasadama, do spomenika slavnim osobama poput Viktora Cara Emina, Drage Gervaisa, Eugena Kumičića…


Foto Roni Brmalj


Foto Roni Brmalj



Puno neriješenih stvari 


Koristite li kompjutor i modernu tehnologiju?


– Ne koristim modernu tehnologiju i po tom sam pitanju analfabeta. To je u neku ruku i bolje – jer bi me možda kompjutori zaintrigirali i ne bih stigao drugo. Nemam interesa za to. Imam neke godine, ali još puno neriješenih stvari… Moram napraviti malo reda…


Oduvijek imate status slobodnog umjetnika?


– Da, jer je to najvažnije. Nisi obavezan nikome ništa. U vrijeme dok sam bio student, jedna od najljepših tvrdnji koju uvijek pamtim bila je ona mog profesora Pogačnika. On je govorio da je najbolja selekcija čovjeku dati slobodu. Kada čovjeku daš slobodu, on će ili »storit neš« ili »neće storit niš«. I toga se uvijek sjetim i to je istina i ja isto tako mislim. Sloboda je važna, da te nitko »ne drži za vrat«.


Kako vaše skulpture nastaju i imate li među njima najdražu?


– Nemam. Glavnina mojih skulptura je za običnog čovjeka malo čudna. Možda gruba. Metafizika. Je ma ni. Ali – ni to baš tako…


Ne napravite uvijek skulpturu da s njome budete zadovoljni i vi i svi ostali. Ali najgore je kada ja nisam zadovoljan. Kada stvaram, najprije napravim nacrt u glavi, a onda i po potrebi skiciram na papiru. Ne radim crtež pa po njemu skulpturu, to mi nije potrebno. Ima tu i matematike, jer kamen je to i skulptura koja je teška mora imati dobar temelj i funkcionirati. Uglavnom, potroši se dosta vremena, a najstresnije je organizirati izložbu. Zato sam zadnjih desetak godina bez izložbi po kojima mi je nekako najjača bila 1999. godina, jedna od mojih najplodnijih jer sam napravio i vrata na katedrali svetog Vida i izlagao nove radove u Gliptoteci i Klovićevim dvorima. Transport skulptura je bio s dva velika kamiona…


Foto Roni Brmalj


Foto Roni Brmalj



Najbolji kamen 


Gdje pronalazite kamen pogodan za rad?


– Kamen s masiva Učke je mlađe kamenje i »ni za ovo delo«, osim nekih gnijezda kao recimo Bani u Kastvu, u Mošćenicama, ali na zapadnoj obali Istre – kamen je »kao putar«. Uglavnom mi je izvor kamen iz Pazina, a u bračkom kamenu izrađujem manje skulpture.


Po zimi živite u Brseču, a po ljeti u mjestu Zagore gdje su vam i radionica i galerija?


– U Brseču, na familijarnom terenu gdje je bila ruševna kuća u početku smo mislili samo spasiti temelje da ne propadne. No, odlučili smo ju renovirati te kamenom obzidati cijelu kuću i to je trajalo od 2006. do 2012. Nismo mislili kuću iznajmljivati turistima, ali smo se predomislili, napravili ispred nje i bazen i tako je ta priča krenula i lijepo napreduje. Sve ovo je dobro i za turizam i za umjetnost jer nam dolaze važni ljudi preko kojih imam veze sa svijetom. Na primjer, ministar kulture Beča je ovdje ljetovao tjedan dana ovoga ljeta s obitelji i u top sezoni nam dolaze vrlo kvalitetni gosti…


Foto Roni Brmalj


Foto Roni Brmalj



A galerija, druga kuća i atelje su u mjestu Zagore?


– Kuću u mjestu Zagore smo uredili 1986. godine i u njoj živjeli, a galeriju 2005. godine, kada ju je otvorio akademik Tonko Maroević. Galerija je nastala na mjestu bivše štale. Tu je nekad bio prasac, a tu tovarić, no sada su moje skulpture. Uvijek kada vremenski uvjeti to dopuštaju dolazim ovdje i radim. U živoj stijeni sam napravio jedan ambijent. U vapnencu se kriju milijarde godina naše povijesti, sve je tu zapisano, samo što to mi sa svojih 80 godina prosječnog životnog vijeka ne znamo pročitati. Sve ovo radim jer me to intrigira, ali bih volio da i šira zajednica od toga nešto ima. No, ja sam kipar, ali nisam menadžer i to je moj nedostatak. Tu mi jako pomaže supruga, upotpunjavamo se…


Stignete li raditi još nešto drugo osim baviti se kiparstvom?


– Moram reći da vrlo često kuham, jer sam bolji kuhar od svoje supruge. Već s deset godina sam napravio prvi gulaš s lazanjama. No, danas su nam najdraže sardelice. Radimo ih na lešo. Kuhinja je moja ljubav. Obavezno se navečer dogovorimo Mirna i ja što ćemo sutra jesti. Godišnje pojedemo oko 100 kilograma sardela – ekološke i jeftine hrane koja je zdrava, lako se sprema i možeš imati ručak za dva dana koji je čak i bolji drugi dan. Povrće za juhu, malo tvrde riže, velika salata od krumpira… Ponudio sam to Nijemcima koji doma »žive na majonezi« i mogu reći da su poludili za tim. A tu je i poznati brsečki češanj, zapravo zagorski je još bolji…


Kratka biografija 


Foto Roni Brmalj


Foto Roni Brmalj



Ljubo de Karina je rođen u Rijeci 18. ožujka 1948. godine. Akademiju likovnih umjetnosti, odjel kiparstva završio je u Ljubljani, a poslijediplomski studij pohađao u Majstorskoj radionici prof. Vanje Raduša i Majstorskoj radionici prof. Antona Augustinčića koje je uspješno završio. Imao je niz samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu od kojih se posebno ističu monografska izložba u Gliptoteci HAZU i u Klovićevim dvorima u Zagrebu, a sudionik je i niza skupnih izložbi i kiparskih simpozija.


Njegove su monumentalne skulpture na mnogim javnim prostorima diljem Hrvatske i u inozemstvu. U Zagrebu, Rijeci, Opatiji, na otoku Cresu – u Belom (poučna ekostaza) i u Valunu, Iloku, u Labinu i na otoku Krku u Baški i njenoj okolici. Skulpture su mu i u Njemačkoj, Italiji, Japanu i u Sloveniji, a djela su mu i u značajnim umjetničkim zbirkama. Autor je između ostaloga i brončanih vratnica katedrale sv. Vida u Rijeci, groba proglašenog kardinala pok. dr. msgr. Josipa Uhača u župnoj crkvi sv. Jurja u Brseču i groba pok. dr. msgr. Antona Benvina, rektora Zavoda sv. Jeronima u Rimu na groblju u Valunu.


Foto Roni Brmalj


Foto Roni Brmalj



Mirna de Karina: I naši unuci pokazuju umjetničku žicu


Mirna de Karina, dugogodišnja pročelnica u Općini Mošćenička Draga sve do mirovine prije desetak godina, Ljubotova je životna suputnica i velika podrška u svemu »punih 50 let«. Njegov je rad i njezina svakodnevica, njezin život.


– Čovjek se s time budi i ide spavati s time. Mislim da sam mu velika podrška i trudim se da to budem i dalje. Od kada sam u mirovini, velika je promjena ta što nam dan puno duže traje. Ima više vremena za razmišljanja, a što se tiče pomoći – najviše pomažem papirnato, a fizički – samo kod drvenih skulptura. Unuci koje imamo po obje kćeri također pokazuju umjetničku žicu. No još su mali i još ćemo vidjeti čime će se baviti, no nadareni su i već dobivaju i prve nagrade. Voljela bih da se tradicija nastavi – rekla je de Karina.