Odnosi Ujedinjenog Kraljevstva i Rusije nikad nisu bili idilični. Sjetimo se Le Carreovih špijunskih klasika. A takvi su ostali i danas. Uz nervno-špijunsku aferu koja trenutno zabavlja britanske tabloide, ali i ozbiljniji tisak, ulje na vatru dolio je i najnoviji komad Armanda Iannuccija »Smrt Staljina«, zabranjen za prikazivanje u Rusiji, iako je riječ o prilično benignom pristupu Staljinovu teroru. Ako je nešto moglo iznervirati Putina, to je bila tek scena na mostu u kojoj vojska puca na antirežimske prosvjednike te prizori brutalnih racija po stanovima. Sve ostalo je čista kamilica.

Doduše već sama pojava smirenog Michaela Palina u ulozi Molotova, priziva duhove Montyja Pythona, iako, paradoksalno, u Iannuccijevoj satiri ima jako malo Pythona. Iannuccijeva komika više igra na nekakvu britansku varijantu Vitezova »Narodnog heroja Ljiljana Vidića«.

Realizam situacije

Jer upravo su pajtonovci bili ti koji su se u svom razornom ludilu znali obračunati s ridikuloznom stranom Moći i njenim megalomanima koji su u duši bili i ostali najobičniji patuljci. Prisjetimo se Palinovih portreta generala u »Smislu života«, njegova Heimlica Blimmera iz legendarnog skeča »Mr Hitler« (šifra: »Flying Circus«) ili Poncija Pilata u »Brianovu životu«. Sve su to ultimativne inkarnacije Moći transponirane u krajnje nadrealne situacije, iako oni nisu toliko nadrealni i groteskni koliko je to koncept Moći koju inkariniraju.

Kako upotrijebiti tu istu Moć nakon smrti diktatora? Kako se u takvoj situaciji ponašaju njegovi najodaniji ministri i aparatčici? Oplakuju li ga ili pokušavaju učiniti sve da bi u borbi za vlast sjeli na njegov ispražnjeni tron? Te dileme pokušava riješiti Iannucci, nakon što se već pozabavio sličnim temama u mockumentaryju »The Tick of It«, samo što britansku vladu sada zamjenjuje staljinizam.

U Iannuccija realizam situacije važniji je od grotesknog ludila iracionalnog. U optici jedne diktature koja je već sama po sebi apsurdna sve se doima normalnim. Normalno je dovesti dirigenta u pidžami i seljake čiji aplauz treba režimu tijekom nastupa simfonijskog koncerta koji se uživo snima na gramofonsku ploču, da bi je Voljeni Vođa već iste večeri poslušao u svojim odajama za laku noć. Normalno je odjenuti bijele kute lažnim liječnicima, jer su oni pravi i najbolji okončali u gulagu. Normalno je ofarbati fasadu diktatorove šumske vile drečavo zelenom bojom, nalik Shrekovu mokrom snu. Normalno je da diktatorov paranoidni sin vjeruje da je secirani mozak njegova oca završio u Americi. Normalno je postaviti u Kremlju prislušne uređaje, dok Staljinovi ministri oproštajnim govorima oplakuju na trgu svog vođu.

Febrilni ritam