Razgovor

Mani Gotovac objavila novi roman: ‘Moja Rijeka? I prljava luka i noćna čarobnica’

Kim Cuculić

Foto Darko Jelinek

Foto Darko Jelinek

Vidim, zbilja ste pročitali knjigu – kaže Mani Gotovac tijekom našeg razgovora. – To se kod nas smatra rijetkom pojavom. Čak i kad su izdavači u pitanju, govore da nemaju pojma. Ja se suprotno tome uvijek s njima živo svađam. Sa svakim, naravno, drugačije. Samo je Drago Glamuzina ono baš visio nad svakim mojim djelom. Pa kako mu nije dosadno, mislila sam u sebi



S Mani Gotovac, poznatom teatrologinjom, kazališnom kritičarkom, književnicom i prvom intendanticom u povijesti hrvatskog kazališta te intendanticom riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca, posljednji put razgovarali smo u veljači prošle godine. Tada je povod bio njezin roman »Ćutim te« – priča o jednoj obitelji i njezinoj tragediji, ali i priča o današnjem hrvatskom društvu. Ovih dana predstavljen je novi roman Mani Gotovac, njena deveta knjiga, pod znakovitim naslovom »Rastanci«, objavljen u izdanju VBZ-a.


Književni kritičar Željko Ivanjek napisao je da je to »dobro i rijetko štivo napisano sa srcem i namijenjeno srcu«. I doista, Gotovac se ne ustručava – otvoreno, iskreno, hrabro i slobodno – pisati o turbulentnoj ljubavnoj vezi između Nje – novinarke koju je nazvala Luz (Luzerica), i Njega – slikara, kojemu je dala ime Luv. Knjiga »Rastanci« posvećena je Seneki, legendarnom umjetniku Željku Senečiću, filmskom i kazališnom scenografu, dizajneru interijera, scenaristu i slikaru. U Luvu nije teško prepoznati Seneku, a u Luz – Mani, međutim »Rastanci« nisu autobiografija ni memoari, već zanimljiva kombinacija i mješavina fakta i fikcije, realnosti i snoviđenja.


Ljubavna priča


Kako piše u uvodnoj bilješci knjige, ova ljubavna priča proteže se od 1974. do 2018. godine. Pripovjedačica govori u prvom licu kada se identificira s glavnim ženskim likom… Događaji su izmišljeni. Imena i prezimena ponekad stižu iz zbilje. Ali, kako navodi autorica, sve u vezi s njima pripada isključivo mašti. Ne želi se sugerirati takozvana »istinitost« zbivanja.





Kritičarka, dramaturginja i teatrologinja Mani Gotovac rođena je u Splitu 1939. godine. Diplomirala je komparativnu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bila je prva intendantica u povijesti hrvatskog kazališta (HNK Split i HNK Rijeka). Objavila je dvije knjige teatroloških eseja: »Tako prolazi Glorija« (1984.) i »Dubrovačke mišolovke« (1986.), autobiografske romane »Fališ mi. Prva knjiga: zima/proljeće« (2010.), »Fališ mi. Druga knjiga: jesen/ljeto« (2011.), »Fališ mi: u proljeću, u jeseni, u ljetu, u zimi« (2013. novo nadopunjeno izdanje), knjigu zapisa iz života i kazališta »Ma koji život, ma koji teatar« (2014.) te romane »Snebivaš me« (2015.) i »Ćutim te« (2017.).



No »Rastanci« nisu samo ljubavna priča – u njima Mani Gotovac obuhvaća i širu društvenu sliku u rasponu od četrdesetak godina. Najviše piše o miljeu koji joj je najpoznatiji i najbliskiji – o umjetničko-kulturnim i intelektualnim krugovima, ponajviše zagrebačkim (spominju se primjerice Slavica i Igor Mandić, Stanka i Branko Ivanda). Usporedno s raspadom ljubavničke i bračne veze Luz i Luva događa se i raspad jednog društva, tranzicija iz jednog društvenog sustava i drugi. Tako, između ostalog, Gotovac piše i o propasti Jadran filma, koji su Amerikanci zvali europskim Hollywoodom. Dotiče se autorica i hrvatske pretvorbe i privatizacije, a evocira i zadnji rat u Hrvatskoj.


Tako na jednom mjestu u romanu piše: »Moćnici su opljačkali cijelu zemlju. Najbolje bi bilo da se njima u čast ona i prozove jednostavno – Kleptomanija.« Na stranicama svog novog romana Mani Gotovac je kritična prema današnjoj društveno-političkoj situaciji.


– Luva i Luz nije zanimala politika. Ali kada bi sada sjedili pred Bonavijom, pred kojom su rado sjedili, nužno bi ušli u razgovor o Zoranu. Da. O Milanoviću. I prepirali se oko njega. Zašto? Uh, bio bi to još jedan obiteljski potres. Luv bi tvrdio da je Milanović povijesno i politički najpozvaniji, a Luz bi vikala da je on pritom i emotivac, a da nam samo emotivac može spasiti zemlju. Luz i Luv tada ne bi bili svjesni da su i jedan i drugi za istoga!, kaže nam Gotovac.



To je knjiga o rastancima u jednoj epohi na sve moguće načine, kazala je Mani Gotovac u razgovoru za Hinu.


– Ne rastaju se samo muškarac i žena, rastajemo se u romanu i od onog što je Venecija stoljećima bila, za što je kriva turistička najezda koja je potpuno uništila taj grad; Gotovina prestaje biti heroj kojeg je izabrao narod i postaje heroj odbačen od politike; pokazuje se kako smo se rastali od Jadran filma koji je bio europski Hollywood, a sad je prazno dvorište s kantama i krepanim mačkama.



Primjeri iz povijesti


Prva rečenica romana je: »Još uvijek postoji misterij oko tog imena Don Juan.« Ovaj motiv velikog, serijskog zavodnika provlači se knjigom, a kao reference spominju se i Casanova te »Opasne veze« Pierrea Choderlosa de Laclosa. U ovom epistolarnom romanu iz 18. stoljeća, u prepisci desetak pripadnika francuskoga predrevolucijskog visokog društva, ispripovijedana je okrutna igra zavođenja i osvajanja čiji su glavni pokretači prepredena markiza de Marteuil i vikont Valmont, a kao njihove žrtve padaju dvije nevine mlade žene – naivna Cecilija Volange i kreposna gospođa de Tourvel.


Pripovjedačica u ovim primjerima iz povijesti i književnosti prepoznaje i svoju situaciju s Luvom, koji stalno ljubuje s drugim ženama. Luz i Luv tijekom romana nekoliko se puta vraćaju u Veneciju, koja tu nije slučajno. Na jednom mjestu u romanu nalazimo rečenicu »Venecija je žena«… Za čitatelje i čitateljice iz Rijeke i Primorsko-goranske županije bit će zanimljivo da protagonisti romana na putu u Veneciju ili iz nje prolaze kroz Lovran, Opatiju, Kvarner… posjećuju Villu Frappart, a spomenut je i Frano Supilo.


Riječke godine


Sjetit će se Riječani da je Mani Gotovac, na svoj osebujan i prepoznatljiv način, vodila i riječko kazalište. A kakav je danas njen odnos prema Rijeci, u kojoj je živjela nekoliko godina.



Na stranicama »Rastanaka« naići ćemo na brojna lica hrvatskog kulturnog i umjetničkog miljea, a među njima je i redatelj Zvonimir Berković, kojega nazivaju rafiniranim redateljem građanske Hrvatske.»Od svih redatelja koje je poznavao, Luv je volio razgovarati samo s Berkovićem. Odgovarao mu je njegov cinizam. I način na koji je tumačio različita zbivanja. Odahnula je kada joj je Luv rekao da će je čekati ispred kina s Berkom. Ako će biti s njim, neće biti s nekom ženom. Može biti mirna. Luv: I tko je, moj Berk, profitirao u toj našoj tranziciji? Berk: Profitirao? Luv: Obogatio se, mislim. Berk se smije ispod brade. Luv: Danas, nakon te famozne tranzicije, koji talentirani pisac, glumac, muzičar živi bolje nego što je živio prije, to ja vas pitam. Berk: Ne bih znao…. Luv: Od tranzicije su profitirali umjetnici muljanja, geniji korupcije, prijevare, laži, krađe, lopovluka, lova u mutnom… Berk: Jesu. Ali oni su jedini danas i moć i vlast. Time se stvar zakomplicirala…


– Moj odnos prema Gradu je dvojak – najprije kao prema prljavoj luci, a onda prema riječkoj noćnoj čarobnici. Rijeku doživljavam kao sukob Mediterana i Mitteleurope. Nenad Šegvić, kojeg smatraju najvećim direktorom najmanjeg festivala, i ja smo Splićani. U šetnji Rijekom odveo me na ribarnicu. Ispred mene je hodala djevojka s velikim pladnjem riba na glavi. Toliko sam se zadivila da sam se poskliznula i srušila u tacnu! Nenad me pokupio u svoj mantil, pokrio me, odveo u teatar i uvalio u kazališnu kadu. Miješali su se mirisi pohanih škampi, inćuna i drugih ribica koje su skakutale po mom donjem vešu. »Uh, koji miris!«, rekla sam Nenadu i dodala: »To ti je miris Mitteleurope o kojoj više umujete nego što je stvarate.«


I iskra je frcnula mojom glavom. Uskoro smo se našli na Kantridi i pokrenuli neki novi teatar. Bili su tu Vinko Brešan, Dalibor Laginja i Mate Matišić i mnogi drugi koji su isto željeli. Bila je tu i glavna glumica Edita Karađole i tako je nastala predstava »Mirisi, zlato i tamjan« – prisjeća se Gotovac, i slažemo se da je ta predstava još uvijek mogla biti na repertoaru riječkog kazališta.


Žudnja, strast, preljub, ljubav i mržnja, ljubomora, eros i thanatos… vječne su teme koje se pojavljuju u »Rastancima«.


– Vidim, zbilja ste pročitali knjigu – kaže Mani Gotovac tijekom našeg razgovora – To se kod nas smatra rijetkom pojavom. Čak i kad su izdavači u pitanju, govore da nemaju pojma. Ja se suprotno tome uvijek s njima živo svađam. Sa svakim, naravno, drugačije. Samo je Drago Glamuzina ono baš visio nad svakim mojim djelom. Pa kako mu nije dosadno, mislila sam u sebi.



»Evo ti jedna istinita priča o laži i istini. Vidi, ide ovako: bavio sam se nešto Franom Supilom koji je rođen u Cavtatu, pa sam nazvao Luku Paljetka i on mi kaže da Supilo nije rođen u kući koja je označena tom pločom… Kad sam bio u Rijeci nekim poslom, zajedno s Nedjeljkom Fabriom, pokazujem mu kuću Ivana plemenitog Zajca, a Fabrio mi kaže da to, ali uopće, nije kuća Zajca… Valjda ne misliš da se Marin Držić rodio u onoj kući koju pokazuju turistima u Dubrovniku? (ulomak iz romana »Rastanci«)



U jednom prijašnjem razgovoru Gotovac smo pitali kakvu vrstu zadovoljstva, ili možda muke, joj predstavlja pisanje?


– Pisati za mene znači biti potresen, biti stalno iznenađen i začuđen situacijama u svijetu u kojem živiš, biti u stanju užasa i smijeha, patnje i ljepote. Uvijek me iznova obuhvaća uzbuđenje i strast prema likovima i situacijama koje pokušavam smjestiti u rečenicu na tom kompjutorskom zaslonu. Naravno da u takvom stanju prijeti i opasnost gubitka daha, strah, neka vrsta mučnine. Ali kroz vatru se ne može proći bez stanovitih opeklina, znam. Slična iskustva imala sam i kada sam vodila kazališta.


I moram reći da mi i sada, i u pisanju, ona jako pomažu. Najprije vidim prizor, prostor, možda i vrijeme, pokušavam zamisliti strukturu, sve to u živo gledam tu ispred i oko sebe. A tek nakon toga, pokušavam isto i napisati. Na neki način, vratiti kazalištu.