Foto D. Jelinek
Rotvajler Picasso koji se izgubio i vlasnik mu je stavio obavijest na električne stupove dobio je više gledanosti od mog nastupa, provjerio sam to, išao sam od jednog do drugog stupa ovdje u poslovnoj zoni Netanije. Picasso, jebemti, pravi si igrač, ne žuri kući, poslušaj što ti kažem s najvećom odgovornosti, najbolji način da te negdje cijene jest da nisi tamo, pa zar nije tako? Zar to nije bila ideja vodilja kampanje koju je Bog provodio za vrijeme Holokausta? Zar na tome ne počiva čitav koncept smrti? – te opore rečenice židovskog galgenhumora izgovara Dovale Dži 57-godišnji stand-up komičar i glavni lik romana »Ušao konj u bar« izraelskog pisca Davida Grossmana, ovotjednog gosta Festivala svjetske književnosti. Za taj je roman prošle godine Grossman primio nagradu Man Booker International, a citirane rečenice nisu najžešći primjer tog oporog humora. Dapače neke su rečenice takve da bi autora, samo da nije Židov, proglasili za antisemita ili, u blažoj varijanti, politički iznimno nekorektnu osobu.
Radnju romana Grossman je smjestio u podrumski klub Netanije, manjeg industrijskog grada u Izraelu. Dovale priča tragičnu intimnu priču svog života miješajući ju neprestano sa stand-up doskočicama, njegov je nastup u rasponu od jeftinih, gotovo prostačkih šala do ispovijesti ispričanih visokokultiviranim jezikom. U publici sjedi umirovljeni sudac, Dovaleov prijatelj iz mladosti, nisu se vidjeli desetljećima, razdvojila ih je sudbina, osjećaj krivnje i srama. Treći je lik Grossmanova romana publika u podrumskom baru, a ona je svojevrsni presjek izraelskog društva.
Holokaust i humor
– Nismo zatočenici stvarnosti ma kako teška bila. Humorom redifiniramo i sebe i stvarnost, jer kada se smiješ onda živiš, a židovski humor nije ciničar, nego ironičan, kazao je Grossman početkom tjedna u Zagrebu. Tako je i Dovale reformulirao Holokaust, jer njegova je obitelj njime teško pogođena i humor je jedini način da se odnosi prema Holokaustu (primjerice kroz priču o Auschwitzu u kojem su stradali brojni članovi njegove obitelji i to od ruke doktora Mengelea o kojemu Dovale upravo zbog brojnosti članova svoje obitelji koji su s njime »surađivali« kao o obiteljskom liječniku koji, doduše, nije mario za, ni dopuštao drugo mišljenje).
Roman i život
Ta je priča identična Grossmanovu životnom iskustvu. Njegov 20-godišnji sin Uri poginuo je u ratu protiv Hezbolaha na jugu Libanona 2006. godine. U tom trenutku roman »Do kraja zemlje« već je uvelike bio napisan. Taj roman i sudbina njegova sina Urija uvod su u drugu veliku i važnu temu o kojoj Grossman često govori – današnji Izrael, današnji Bliski istok. Grossman je ljevičarski mirovni aktivist koji je dobio batina od izraelske policije, jer je sudjelovao u prosvjedima protiv gradnje židovskih naselja (kada su ga novinari pitali o tome kako to da su policajci tukli tako poznatog pisca, jednostavno je odgovorio »sumnjam da me itko od njih prepoznao«), zalaže se za dogovor Izraela sa svim svojim susjedima, svakako Palestincima.
Vojska i mir
Interesantno je bilo čuti Grossmanovu analizu Židova u posljednjih sedamdesetak godina. Godine 1948. nastala je Država Izrael; nastala je samo tri godine nakon završetka Drugog svjetskog rata, a stvorio ju je narod koji je u tom ratu preživio najveću katastrofu. Stvorili su je ljudi iz 70 dijaspora (dakle 70 zemalja iz kojih su se Židovi useljavali u Izrael). Te je različite ljude različitih jezika ujedinio jezik, hebrejski, jezik kojeg je Ben Jehuda oživio i sekularizirao i tako omogućio Židovima da se jezično integriraju. Tada, prije sedam desetljeća, stvorena je demokratska država, iako su ljudi koji su je stvarali potjecali iz država bez demokratske tradicije, poput Iraka, Egipta, Maroka, Poljske, Rumunjske. Stvorili su državu koja ima razvijenu poljoprivredu, industriju i visoku tehnologiju.