Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
20. studenoga 2019.
Ispis članka: »Prvi put kad sam ti vidjela lice« - prijateljstvo u labirintu bolesti - Novi List

NoviList.hr

»Prvi put kad sam ti vidjela lice« - prijateljstvo u labirintu bolesti

Teatar &TD

14. prosinac 2015 16:26

Napisao: Nataša Govedić

Legendarna riječka glumica Olivera Baljak i manje poznat, ali glumačkim eksperimentima uzorno otvoren osiječki glumac Goran Guksić na sceni grade odnos uzajamnog prepoznavanja u ekstremnim uvjetima, što je samo po sebi kazališna rijetkost 

Olivera Baljak i Goran Guskić u predstavi »Prvi put kad sam ti vidjela lice«

Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest na svojim stranicama ne daje samo informacije o tijeku bolesti koja razara stanice moždane kore i uzrokuje niz poremećaja (vremenom i gubitka pamćenja) te rasap bolesnikove temeljne psihosocijalne orijentacije, nego zapisuje i ovu rečenicu: »I bolesnik i obitelj ostaju sami, prepušteni mnogim nepoznanicama koje se nižu jedna za drugom. Bolesnik ne smije ostati sam, a to u obitelji u potpunosti mijenja život druge zdrave osobe. Član obitelji ili njegovatelj prisiljen je zanemariti svoj profesionalni i društveni život, svoj osobni život i 24 sata biti u službi bolesnika kroz nekoliko godina.« Mora li tako biti? Mora li bolest biti osuda na »gubitak osobnog života« ne samo pacijenata, nego i svakoga tko preuzme skrb za pacijenta? Što ako je Alzheimer vrsta lopova (svakako kradljivca sjećanja) čijoj se krađi možemo suprotstaviti?

Suigra i suosjećanje 

Redateljica Olja Lozica, dramaturg Matko Botić i dvoje glumaca (Olivera Baljak i Goran Guksić) čijim je improvizacijskim radom nastao materijal predstave »Prvi put kad sam ti vidjela lice«, također otvaraju Pandorinu kutiju spomenute bolesti, ali ne pristaju tretirati bolest kao osudu na društvenu stigmu i izolaciju. Štoviše, situacija brige za lik pacijentice mišljena je gotovo kao dramska pedagogija i terapija igrom, zbog čega ne gledamo samo umjetnički iskaz na zadanu (zdravstvenu) temu, nego i izvedbeni eksperiment liječenja toplim ljudskim odnosom. Čak i iz perspektive suvremene psihoterapije, glumci su posve u pravu. Jer ako je već stradalnik od Alzheimerove bolesti lišen svojih uspomena i svega za što se navikao držati, pa čak i znanja o tome kako se odjenuti (najpotresnija je scena u kojoj Olivera Baljak zaboravlja čemu služe rukave i nogavice različitih odjevnih predmeta kojima se nastoji ugrijati), osoba koja prati sve te gubitke orijentacijske sigurnosti ne mora biti pasivni promatrač. Primjerice, može kao glumac Goran Guksić skinuti svoj ispravno odjeveni sako i preokrenuti ga na naopaku stranu, kao znak solidarnosti s likom bolesnice. Skrbnik oboljene osobe može se, dakle, uključiti ne samo u potragu za čvrstim tlom njenih navika i sjećanja, nego i u stvaranje zajedničke igre. Legendarna riječka glumica Olivera Baljak i manje poznat, ali glumačkim eksperimentima uzorno otvoren osiječki glumac Goran Guksić na sceni grade odnos uzajamnog prepoznavanja u ekstremnim uvjetima, što je samo po sebi kazališna rijetkost. Posebno je vrijedna odluka Gorana Guksića da igra izvanserijsku osobu koja se bez i najmanje sumnje, svim srcem želi posvetiti drugome, surađujući sa svakim migom veoma zahtjevne pacijentice. 

Moć glazbe 

Baljak, pak, izvrsno gradira jaka emocionalna stanja svoje heroine: od goleme ljutnje jer je nitko »ispravno« ne razumije, preko daleko manje deklarativnih poplava žalosti i nemoći, svjesnog skrivanja vlastite dezorijentacije, sve do strastvene potrebe da samo nastavi s pokušajem prisjećanja, makar i po cijenu izgradnje nekog posve novog svijeta, u kojem se opipljivo briše granica povijesti i fikcije. Na kraju više uopće nije važno čije lice se nalazi pred junakinjom sve teže bolesti. Bitno je da je to još uvijek ljudsko lice, koje želi biti pored nje (pa i onda kad više nije za to plaćeno) i koje je gleda s nježnošću. Važnu ulogu u predstavi, opet posve u skladu sa suvremenim istraživanjima u neurologiji, ima i glazba, sposobna prizvati sjećanja koja jezični dio mozga više ne kontrolira. Odatle i sam naziv izvedbe, prema proslavljenoj pjesmi »Prvi put kad sam vidjela tvoje lice« u izvedbi Roberte Flack (1972), kojom predstava i završava – s neobično, upravo sanjarski otvorenim licem Olivere Baljak, zagledanim u nedogled nečega što se može iznova dogoditi svaki put kad sluša spomenutu pjevačku interpretaciju. Na ovaj način dubina sjećanja i dubina osobnog identiteta ostaju pohranjeni u glazbi, što je ponovno (čak i medicinski) važna poruka za sve koji imaju iskustva s Alzheimerom. 

Agapé ili nesebičnost 

Predstava »Prvi put kad sam ti vidjela lice« u cijelosti je napravljena pod znakom ne samo etičkog, nego i religioznog grčkog pojma agapé, u značenju radikalno nesebične ljubavi ili podvrgavanja tuđoj dobrobiti bez ikakve ograde ili osobne koristi. Goran Guksić, međutim, ingeniozno spaja etičku poziciju svog lika s kazališnom inteligencijom, krčeći put dostojanstva za lik pacijentice dobrom voljom da pogađa i nadopisuje njene zaboravljene »uloge« i tako premošćuje izolaciju bolesti, makar i kroz glumljene uloge. Olivera Baljak izgradila je lik temperamentne, ali i veoma konzervativne osobe, koja se prvenstveno određuje kroz ljubavni odnos s muškarcem, dakle kroz sjećanja na njihove svađe i putovanja, njegove omiljene ručkove i obrede, isprike i komplimente. Ovaj izrazito melodramatski tip persone u stalnoj je potrazi za nekom vrstom »samozaborava« u partneru. Na taj se način gotovo cjeloživotna negacija samostalnih potreba ženskog lika nastavlja i u bolesti, zbog čega napor Goran Guksića da kroz »drugačiji« muški lik u njezinom scenariju, lik koji je prvenstveno zainteresiran za nju (a ne za sebe) postaje dirljivi pristup najranjivijoj emocionalnoj jezgri scenske pacijentice, djelujući potresno velikodušno. Jer Guksićev muški lik ne bori se samo za »točno« sjećanje ženskog lika, nego i za njezinu unutarnju autonomiju, koja dekadama nije dolazila do izražaja. Zanimljivo je da za publiku takva vrsta odnosa također predstavlja neku vrstu izazova. Komentari gledatelja koje sam čula nakon izvedbe s velikim su čuđenjem (ali i odobravanjem) komentirali mušku požrtvovnost pred povremeno tiranski ljutitim i bolesnim ženskim likom, ističući da »ima takvih ljudi, ali rjeđi su od zlata«. Meni se čini da je istina bliža tome da su altruisti bilo muškog bilo ženskog roda daleko manje vidljivi od blještavih figura scene spektakla, odnosno da njihov rad češće pripada sferi privatnosti, nego javnosti. Utoliko je važnije što im autorski tim &TD-ove predstave poklanja zasluženu pozornost.

Intimni krug susretnutog pogleda 

Na komornoj sceni Teatra &TD neveliki je okrugli ćilim starinske izrade na kojem sjede glumci, kao i niz predmeta iz kulture sjećanja (fotografije, knjige, kutije, omiljene plesne cipele, vinske čaše itsl.). Dramaturg Matko Botić smislio je okvir predstave kroz mogućnost filmskog snimanja osobnih sjećanja lika pacijentice, u kojem muški lik snimatelja može biti i figura psihološkog terapeuta i figura plaćene pomoći u kući, vremenom ipak postajući prijateljski partner. Redateljica Olja Lozica maksimalno je izašla u susret glumcima, vjerujući ne samo njihovim izvedbenim instinktima, nego i načinu na koji grade odnos prema temi bolesti. Kao što veli Mara Botonis u svojoj knjizi o Alzheimeru: »Ako naučiš slušati ono što osjećam, a ne ono što kažem, moći ćeš mi pomoći«. To je metoda bliskosti koja vrijedi mimo neposredne medicinske dijagnostike, a nigdje se toliko ne vježba kao u kazalištu. Zato je predstava »Prvi put kad sam ti vidjela lice« namijenjena svakome tko je iskusio da put prema drugoj osobi ne vodi preko onoga što već znamo bilo o sebi, bilo o drugome, nego preko mogućnosti da iz dana u dan iznova osluškujemo promjenjive i veoma jake struje uzburkanih emocija. I da kroz spremnost na »novinu« naših lica iznova započinjemo i s novim približavanjima.