Odgovor Marinu Blaževiću

Denis Kirinčić: Kazalište ‘Kamov’ nelojalna je konkurencija ‘Maliku’

P. N.

Denis Kirinčić / NL arhiva

Denis Kirinčić / NL arhiva

Ideja ZIM-a završila je na zgarištu kulturne politike i strategije Grada Rijeke i sitnoparačkih obračuna svedenih na osobni nivo kulturnih moćnika. Na tom istom zgarištu, nad kojim se još uvijek diže dim izgorenog mesa spaljenih ideja dramsko-pedagoško-umjetničkog rada Malika Rijeka, nastaje Riječko kazalište mladih »Janko Polić Kamov«, zbog čije se nelojalne i nemoralne konkurencije ugrožava opstanak, sprječava razvoj Malika Rijeka i zapravo ga se isključuje iz kulturno-umjetničko-pedagoškog kreiranja Kazališta za djecu i mlade u Rijeci



Kazališna radionica Malik Rijeka nije »gotovo isključivo produkcijski usmjerena« niti se »iscrpljuje u ambiciji takozvane profesionalizacije«, kako to kaže intendant HNK-a Ivana pl. Zajca Marin Blažević u tekstu »’Kamov’ vs. ‘Malik’«, objavljenom u Mediteranu Novog lista 30. srpnja ove godine, jer se bavi kazališnom umjetnošću kao sredstvom u razvoju mladih ličnosti, što se temelji na osnovnim principima dramske pedagogije.


U procesu razvijanja mladih jedna od vodećih uloga pripada umjetnosti. Umjetnost pomaže na putu njihova estetsko-etičkog odgoja, a osobito njihova emocionalnog života. Kazališna umjetnost kao sinteza svih vrsta umjetnosti djeluje na razvijanje senzibiliteta i usmjeravanje na spoznaju ljepote i ispravnih vrijednosti u životu i upravo je ona ta koja osobito pomaže u oslobađanju dječje spontanosti i razvijanju njihove kreativne fantazije.


Pojam »dramsko« shvaćen je kao općeljudska sposobnost, antropološka osobina koja je svojstvena svim ljudima i koja se izražava kako u vrhunskim ostvarenjima tako i u tzv. simboličkoj igri trogodišnjeg djeteta.




Još je Aristotel jasno ustvrdio da je dramska umjetnost, kao socio-kulturni fenomen, posljedica čovjekove dramske sposobnost, jer nam je od ranog djetinjstva urođen nagon za oponašanjem. Danas se mnogima u svijetu čini samorazumljivim i neupitnim da kao ljudi raspolažemo temeljnom sposobnošću dramatiziranja koja nam je prirođena kao jezik i gesta: to je sposobnost predstavljanja zahvaljujući kojoj neka radnja ili doživljaj može zamijeniti ili značiti neku drugu radnju ili doživljaj. Ovu sposobnost nisu izmislili dramski pedagozi ili kazališni profesionalci, kao što ni kipar nije izmislio kamen koji kleše. Oni je samo koriste na poseban način.


Ovakvo shvaćanje dramskog izraza mijenja sadržaj termina »dramski odgoj«, koji danas znači skup metoda, poučavanja i učenja koje se koriste dramskim izrazom kao čovjekovom sposobnošću kojom se on služi tijekom odrastanja i sazrijevanja. Dramski izraz podrazumijeva svaki oblik izražavanja u kojem su stvarni ili izmišljeni događaji, bića, predmeti i odnosi predstavljeni pomoću odigranih/odglumljenih uloga i situacija. Dramska aktivnost djeluje holistički integrirajući intelektualnu spoznaju, proživljene emocije i estetski doživljaj u cjelovito iskustvo koje potkrepljuje i osnažuje svaki daljnji korak osobnog aktiviteta sudionika usmjerenog bilo na učenje bilo na liječenje bilo na osobni rast.


Gluma kao igra


Posebno valja istaknuti poetičko-estetsku dimenziju dramske aktivnosti, pod kojom podrazumijevamo iskustvo umjetničkog stvaranja, iskustvo oblikovanja, odnosno dovođenja do javna izraza vlastite osobnosti sudionika dramskog stvaranja, kao i osjećaj sklada i postignuća kojim je to iskustvo popraćeno. Drama je skupna aktivnost, podijeljeno iskustvo, najprije za skupinu koja u drami aktivno sudjeluje, koja ju pravi, a zatim za javnost, za publiku. U prvom slučaju drama stvara užu skupinu potpore sačinjenu od onih koji dijele slično iskustvo i možda sudbinu.


Dijeleći kroz zajednički stvaralački rad probleme, napore te zadovoljstva zbog postignutih učinaka članovi skupine se uzajamno osnažuju stvarajući tako pretpostavke za sljedeći korak, a to je drama kao javni čin. Usvajanjem različitih postupaka predstavljanja i pripovijedanja, unoseći sebe i svoje iskustvo u predstavu, sudionici stvaraju društveno relevantan oblik kojim aktivno sudjeluju u kulturi, stvaraju je i, što je najvažnije, žive je.


Bit dramske umjetnosti je gluma kao igra i obrnuto – igra u kojoj postoji dramski naboj. Mašta je osnova dramskog odgoja i rada u dramskoj grupi. Stoga je potrebno ići ispravnim putem kod oslobađanja spontanosti , jer je to osnovno polazište na kojem se razvijaju kreativne sposobnosti. Izvedba je rezultat, a ne jedini cilj dramske grupe i treba biti istinit dječji doživljaj koji se zasniva na vrijednosti umjetničke riječi, a izvire iz vlastitog, ničim nepomućenog dječjeg doživljaja povezanog s uživanjem u dramskoj igri.


Pomno birane teme


Djeca i mladi između pet i 25 godina upisuju se u Malik Rijeka vlastitim izborom.  Ne postoji audicija za upis, zato da bi se svima dala jednaka mogućnost bavljenja dramskom aktivnošću, uključujući socijalno ugrožene i one s različitim poremećajima i bolestima. Polaznici time oplemenjuju svoje slobodno vrijeme, educiraju se i stječu dragocjeno iskustvo u segmentu koji nije zahvaćen odgojno-obrazovnim sistemom u Hrvatskoj, činjenicu koju Marin Blažević ne uviđa, a odnosi se na dramski (glumački) odgoj (obrazovanje) prije umjetničkih akademija, koje u Hrvatskoj ne postoji, za razliku npr. od plesa i glazbe, kao što dramski odgoj u Hrvatskoj nije ni sastavni dio redovnih odgojno-obrazovnih programa, kao npr. glazbene i likovne kulture/umjetnosti.


Zbog toga su mnogi profesionalni kazališni i filmski umjetnici od glumaca do dramaturga i redatelja prije Akademija bili uključeni u rad dramskih studija. U razvijenim zemljama, Njemačkoj, SAD-u, Francuskoj… nije takva situacija, već je upravo suprotno – poklanja se velika važnost i pažnja dramskom odgoju na svim društvenim razinama i aspektima od sociološkog i pedagoškog, preventivnog do kulturno-umjetničkog.


Aktivnosti Malika Rijeka odvijaju se kontinuirano tijekom školske godine u okviru koje svaki polaznik barem jednom bude uključen u prezentaciju rada uobličenog u predstavu. Svaka naša predstava – drama kao javni čin – posljedica je kontinuiranog dramsko-pedagoškog rada, uključujući i profesionalno vođene kazališne predstave, po kojima je Malik Rijeka prepoznat u široj društvenoj javnosti. Proces rada  jednako je bitan kao i sama predstava, jer oslobađa prostor za kreativna istraživanja u stvaranju zamišljenog svijeta i djelovanju unutar njega, na osnovu kojeg na kraju i nastaje krajnji produkt – predstava. I to bilo da su u njoj naglašeniji edukativni ciljevi – kao što su to predstave ekološkog karaktera, odgojnog kazališta (od kojih je u jednoj bila tema spolno odgovorno ponašanje srednjoškolaca) ili predstave Forum teatra sa srednjoškolcima i za srednjoškolce – bilo da su naglašeniji umjetnički ciljevi, kao što je to u profesionalno vođenim kazališnim predstavama.


Te, profesionalno vođene kazališne predstave, na koje se Marin Blažević referira kada tvrdi da smo »gotovo isključivo produkcijski usmjereni iscrpljujući se u ambiciji tzv. profesionalizacije«, samo su jedan segment bogatog i raznovrsnog rada Malika Rijeka, koji uključuje rad  profesionalnih kazališnih umjetnika, ali se temelji i proizlazi iz kontinuiranog pedagoškog rada s djecom i mladima. U tim je predstavama dramski pedagog sastavni dio autorskog tima te jednakopravno s profesionalnim kazališnim umjetnicima sudjeluje u kreiranju predstave koja prvenstveno uključuje rad s glumcima, djecom i mladima.


Teme tih predstava pomno se planiraju i biraju; obično to čini redatelj i/ili dramaturg s dramskim pedagogom, te su uvijek primjerene i dobnoj skupini koja igra predstavu, kao i ciljanoj publici određene dobi kojoj je predstava namijenjena, te se na taj način itekako vodi briga o ispunjenju pedagoških ciljeva, a posebno o tome na koji način i kako se mogu povezati sa školskim sadržajima i/ili aktualnim i tradicijskim vrijednostima te povezanosti s lokalnom zajednicom i njenim uvjetima. Na tragu takve programske orijentacije obrađivali smo niz tema, od one o različitosti i toleranciji u »Neobičnom djetetu«, prema tekstu L. Šarić (bivše studentice M. Blaževića), o životu na moru u »Zoe«, D. Miloša, o relativnosti odnosa između dobra i zla te stalnoj potrebi za isticanjem dobra u odnosu na zlo u »Djevojčaku u vještičjem vrtlogu«, u režiji H. Petković (bivše studentice M. Blaževića), o pitanju slobode u »Neobuzdanom galebu« do istraživanja kazališta na specifičnoj lokaciji zasnovanog na fizičkom i suvremenom teatru u predstavama Mile Čuljak »Pitching Rijeka«, 13 zadataka za novu budućnost prema Orwelovoj »1984.« u Harteri i predstava kojima je cilj osuvremenjivanje i približavanje djela i autora klasične književnosti potrebama i uvjetima današnje omladine.


Manipulacije djecom?


Pojedine predstave primarno su realizirali redatelji koji su ujedno i dramski pedagozi, kao što je to slovenska profesorica jugoslavenske književnosti Branka Bezeljak u predstavi »Psiha« E. Filipčića i Renata Carola Gatica u »Ja glumac«. Nakon svake naše izvedbe profesionalno vođenih kazališnih predstava organiziramo razgovore s publikom i potičemo prosvjetne radnike da s djecom i/ili mladima koje su doveli da gledaju naše predstave razgovaraju i dalje o odgledanom u okviru svojih redovnih programa u školama. Neki studenti APUR-ija su diplomirali scenografiju na našim predstavama, a neki studenti kazališne režije i radiofonije i dramaturgije ADU-a Zagreb dobili su priliku stjecanja profesionalnog iskustva u svojoj struci kao i rada s djecom i mladima.


Nije mi jasno gdje tu Marin Blažević uočava naše »gotovo isključivo produkcijsko usmjerenje i iscrpljivanje u ambiciji takozvane profesionalizacije« s ozbiljnom optužbom »manipulacijama djecom koje takva ambicija prečesto donosi«?!  Razvidno je čemu služe predstave u radu s djecom i mladima u dramskim studijima, kao i uključivanje umjetnika u rad dramskih studija te time povezivanja dramsko-pedagoškog-umjetničkog rada, zbog prethodno navedenih ciljeva, koji ne uključuju orijentaciju niti ambiciju profesionalizacije, a kamoli manipulacije djecom i mladima. Profesionalni uspjesi polaznika Malika Rijeka su posljedica ispravnog pedagoško-umjetničkog rada, prvenstveno dramskog pedagoga, a prepoznat je u međunarodnim okvirima na setu filma »The Lake« Luca Bessona na kojem je oskarovac Aaron Schneider opetovano hvalio glumu polaznika Malika Rijeka i pitao tko je njegov »drama teacher«.


Da ne bi zvučalo pretenciozno, dramsko-pedagoški-umjetnički rad Malika Rijeka prepoznat je i u Hrvatskoj dodjelom niza nagrada, priznanja i pohvala od kojih je sigurno najrelevantnija nagrada Zvjezdana Ladika HC Assitej, koja se dodjeljuje za dramsko-pedagoški rad na predstavama dramskih studija i najveće je priznanje struke koje dramski pedagog može dobiti za rad u dramskom studiju u Hrvatskoj.



Izražavanje osjećaja, sklonosti, sposobnosti i stavova, govornih i izražajnih sposobnosti i vještina, mašte i stvaralaštva. Izražavanje društvene svijesti i njezinih sastavnica: samokritičnosti, odgovornosti i snošljivosti. Stvaranje humanih moralnih uvjerenja, sigurnosti i samopouzdanja. Razumijevanje međuljudskih odnosa i ponašanja. Odgoj slobodnih, stvaralačkih i odgovornih ličnosti koje vole i cijene život i ne uzmiču pred njihovim problemima. Razvoj mirotvorstva kao načina aktivnog rješavanja sukoba. Odgoj za trajni razvoj i samoučenje. Borba protiv svih vrsta ovisnosti i kvalitetno korištenje slobodnog vremena. Trajna skrb o darovitim pojedincima. Stvaranje i njegovanje kulturnih navika i vještina putem kazališta.



Zbog takve kvalitete rada Malik Rijeka je 2011. godine ušao u prioritete i strategiju Grada Rijeke te se uz podršku gradonačelnika krenulo u osnivanje ZIM-a s ciljem institucionalizacije kazališne umjetnosti djece i mladih u Rijeci, da bi se osigurali optimalni uvjeti za razvoj te zapostavljene vrste umjetnosti u Rijeci. Ideja ZIM-a završila je na zgarištu kulturne politike i strategije Grada Rijeke i sitnoparačkih obračuna svedenih na osobni nivo kulturnih moćnika, u kojima izdvajam potrebu Marina Blaževića da u istom članku neutemeljeno ističe i uopće stavlja u isti kontekst s Malikom Rijeka dramski studio koji koristi  kazalište za učenje engleskog jezika i odvija se na engleskom jeziku, koji čak nije materinji jezik nijedne manjine u Rijeci i koji kao takav ne može biti i nije u javnim potrebama za kulturu ni Grada Rijeke ni PGŽ-a, niti RH.


Na tom istom zgarištu, nad kojim se još uvijek diže dim izgorenog mesa spaljenih ideja dramsko-pedagoško-umjetničkog rada Malika Rijeka, nastaje Riječko kazalište mladih »Janko Polić Kamov«, zbog čije se nelojalne i nemoralne konkurencije ugrožava opstanak, sprječava razvoj Malika Rijeka i zapravo ga se isključuje iz kulturno-umjetničko-pedagoškog kreiranja Kazališta za djecu i mlade u Rijeci, i što je istovremeno odraz manjkavosti kulturne politike i strategije Grada Rijeke.


Moj osobni put u radu s djecom i mladima trnovit je put od pedagogije k umjetnosti, a ne obrnuto. Praćen je olujama, potresima i snažnim podrhtavanjima tla u kojima izmiče sve poznato pod snažnim emocionalnim nabojima onog što inklinira bavljenju umjetnošću. Na tom putu netko poželi biti umjetnik, glumac… Tko sam ja ili itko drugi, Marine Blaževiću, da mu režemo krila sna leta u neizvjesnost pučine života na obzorjima horizonta božice Talije ili da određujemo tko uopće može i što sanjati, pita se Denis Kirinčić u Odgovoru Marinu Blaževiću.