Velika izložba

Retrospektiva Mencija Clementa Crnčića: Veliki slikar jadranskog pejzaža

Sandra Sabovljev

Foto D. Jelinek

Foto D. Jelinek



Retrospektivna izložba Mencija Clementa Crnčića (1865-1930) u Galeriji Klovićevi dvori nakon više od dvadeset i pet godina, koliko je prošlo od posljednje retrospektive, javnosti nudi novo čitanje likovnog opusa ovog velikog umjetnika. Svojim je umjetničkim (slikarskim i grafičkim), pedagoškim (kao jedan od suosnivača Akademije likovnih umjetnosti) te stručnim radom (kao ravnatelj Strossmayerove galerije starih majstora, te utemeljitelj Grafičke zbirke Nacionalne sveučilišne knjižnice u Zagrebu) uvelike zadužio hrvatsku kulturu i umjetnost. 


Međutim, ono što je njegov umjetnički rukopis obilježilo na najsugestivniji i najfascinantniji način – njegovi su slikarski pejzaži, posebice oni mora i kamena sjevernoga Jadrana. Crnčić je, ističu povjesničari umjetnosti, prepoznao kvalitetu našeg krajolika i upisao ga svojim kistom u europsku dionicu pejzažnog slikarstva. Bio je – kako ga je zvao Antun Gustav Matoš – »specijalist jadranskog pejzaža«, što je posebno dojmljivo budući da je Crnčić kontinentalac, rođen Brucku na Muri gdje se obitelj zadesila zbog prirode očeva posla. Gašpar Crnčić bio je graničarski časnik i tu je obiteljsku tradiciju trebao nastaviti i mladi Menci što se, srećom, nije dogodilo.


– Rođen u mekanome kraju dojmlju ga se te pustoline, ti morem izlokani, burama obrijani grebeni, to golo i pusto more, te razkuštrane vječnim nepogodama izmrcvarene šume – zapazio slikovito to Crnčićevo proturječje Matoš još 1909. godine.Kako ističe autorica i kustosica izložbe Petra Vugrinec, Crnčić je u najvećem broju svojih pejzaža oslikao upravo predjele Istre, primorja i Kvarnera. Proslavio je svojim slikama Žrnovnicu, Velebit, Vinodol, »more Mažuranićevo, Kumičićevo i Kranjčevićevo« kako je pisao Matoš.

Strastveno o čarima prirode


– Bio je vrstan poznavatelj sjevernojadranskog podneblja. Slikao je direktno pred motivom – more, sv. Marin (otočić preko puta Novog Vinodolskog), motive s Malog Lošinja, Raba, oslikao je stijene i klisure, juga, bure i maestrale, kao i velebitski krš. Rodonačelnik je, uz Ferdu Kovačevića, te likovne vrste u hrvatskoj umjetnosti – ističe Vugrinec uspoređujući dalje palete dvojice slikara.


– I dok su Kovačevićevi pejzaži lirski i intimni, Crnčićevi su epski rječiti, strastvena bilježenja čari prirode. I jednog i drugog, a svakako treba spomenuti i trećeg – Medovića – pri čemu redoslijed nipošto ne označava rangiranje, povezivala je jedinstvena ideja ljubavi prema prirodi, osobito hrvatskoj prirodi, naglašava autorica izložbe iznoseći anegdotu iz Crnčićeva života koja najbolje odražava njegovu fascinaciju i vjernost kršu i kušu našeg Primorja.– Kada je Crnčić s Ivekovićem otišao jednog sumornog zimskog zagrebačkog dana 1906. godine put Mletaka, Firenze i Rima, čak do Vezuva i Pompeja »želeć naužiti se krasota kolijevke europske civilizacije«, spoznao je da »sve ovo, što smo vidjeli i što gledamo, doduše je tako lijepo, ali tako lijepo i slikovito, kako je naše more – i naša Dalmacija – nije ovo nikada!«, citira Crnčića Petra Vugrinec, dodajući da je u korijenu pejzažnog slikarstva uvijek neki domoljubni osjećaj. »Čist i nepatvoren, iskren i neiskvaren. Takvo je upravo Crnčićevo slikarstvo!«.

A predstaviti Crnčićev opus nije bio ovoj povjesničarki umjetnosti nimalo lak zadatak budući da se radi o produktivnom umjetniku koji se afirmirao kako u pejzažnom slikarstvu, tako i u bakropisu, crtežu i karikaturi, a bio je i značajna figura u razvoju školovanja hrvatskih likovnih umjetnika.


Prvi školovani grafičar


– Moja je ideja predstaviti Crnčića kao jednog od rodonačelnika domaćeg pejzažnog slikarstva. Retrospektiva podastire mahom marine i krajolike kao najbolji dio Crnčićeva slikarskoga opusa uz bakropise kao iznimno značajan segment područja grafičke umjetnosti gdje je Crnčić bio pionirom. Prvi je, naime, dosljedno školovani grafičar u našoj likovnoj umjetnosti. Ideja vodilja je kontekstualizirati Crnčićevo slikarstvo u europske tijekove i razmotriti njegovo mjesto unutar tadašnje transformacije teme pejzaža kroz impresionizam i njegove srednjoeuropske inačice, navodi Vugrinec ističući opetovano iznimno važnu Crnčićevu poziciju u hrvatskoj likovnoj umjetnosti u kojoj je »djelovao višestruko i višesmjerno«.


Značajan je pedagog i jedan od utemeljitelja visokoškolske razine obrazovanja. Odgojio je brojne generacije slikara (Babić, Krušlin) i grafičara (Krizman, opet Babić). Jedan je od inicijatora Grafičke zbirke pri Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci, i jedan od prvih ravnatelja Strossmayerove galerije starih majstora. Aktivan je sudionik Hrvatskog društva umjetnika, gdje sudjeluje u kreiranju izložbi. Suosnivač je časopisa Satir koji promovira karikaturu. 


– U europskom kontekstu našim slikarima (Bukovcu, Medoviću, Kovačeviću, Tišovu, Aueru i Ivekoviću te Crnčiću) da spomenem samo prvu generaciju moderne, tek predstoji uvrštavanje i prepoznatljivost na inozemnoj razini. Trebamo se truditi uvrstiti ih u europske tijekove kao Crnčića, kada se radi o ranom opusu, u simbolizam i ugođajno slikarstvo prijelaza stoljeća – struju koja je u Europi već obuhvatila dio južnoslavenskih zemalja i njihovih umjetnika, mišljenja je autorica ove retrospektivne izložbe postavljene u čast 150. obljetnice Crnčićeva rođenja. 


I broj eksponata ove vrijedne retrospektive kreće se oko te obljetničke brojke – posjetitelji do 8. svibnja u Klovićevim dvorima mogu pogledati 150 ulja, grafika, crteža i karikatura prikupljenih iz raznih privatnih kolekcija, muzeja, galerija i drugih društvenih institucija poput Ureda predsjednice. 


Velik izložbeni pothvat ekipe iz GKD-a svakako treba iskoristiti jer Crnčićeve radove skupljene u ovako brojnom i reprezentativnom izdanju nećemo zasigurno dugo imati prilike ponovo vidjeti.