Kanoćal

DAMIR CUPAĆ Nitko nema pravo od nas praviti budale

Damir Cupać

Foto Silvano Ježina

Foto Silvano Ježina

Danas je riječ o buktinji koja proždire tisuće i tisuće sudbina, ali svaki građanin Rijeke trebao bi biti spreman uzeti kantu vode i krenuti u gašenje požara koji prijeti uništenjem jednoga od rijetkih preostalih simbola grada na Rječini



Kada god bi prijateljica Ana pričala da je išla promijeniti neke tenisice ili cipele, mi smo umirali od smijeha zbog njezine naivnosti. A ona je uredno dolazila s novim komadom obuće koji je dobila u zamjenu za onu robu koja košta 150 eura, ali je s greškom pa je šalju u tamni europski vilajet – Hrvatsku. Mi nikada ne čuvamo račune i kada se odlijepi nakon dva mjeseca tenisica salomonka možemo se žaliti nikome. Milju kuna bačeno.A Ana čuva u čaši sve račune veće od 500 kuna.


Slično je postupila i Ivana Miletić. Da mi je netko rekao da je moguće iskamčiti skoro 2.000 kuna od Grada Rijeke za čizme, prasnuo bih u smijeh. I odmahnuo bih rukom. Ali tamo gdje je sav svijet navikao na teror svih od mjesnog odbora preko lokalne samouprave do države, postoje oni koji čuvaju račune i koji se ne daju zgaziti. Ana i Ivana, znale ili ne za Zakon o zaštiti potrošača ili Zakon o obaveznim odnosima, znaju da nitko nema pravo praviti budalom normalnog čovjeka. Ovdje je riječ o čizmama, tenisicima, cipelama, ali i kada su ozbiljnije stvari u pitanju, slični su modeli ponašanja.


Kaže moj prijatelj Igor koji je zaposlen u »3. maju« da ne može vjerovati kada čita komentare o svojoj firmi i da je u šoku kad vidi da ljude nije previše briga što će biti s riječkim škverom. U njih se usadilo mišljenje da je riječ o tvrtki koja se spašava njihovim novcem i da tamo na Kantridi leže sve neki neradnici koji pokrivaju pokvareni menadžment koji je palindžao lovu kako je tko stigao.




Mišo je dometnuo da je radio kao vatrogasac u Dini u Omišlju. Tri godine bez plaće. Sjetio se da ni tada nikoga nije bilo briga što će biti s tamo nekim zagađivačem na prelijepom Krku. I da se ne treba čuditi da nikoga nije briga što će biti s »3. majem«. Jednostavno, pretvorili smo se u društvo pojedinaca koji ne mare ni za što i nikoga nije briga ni za što.


A ja sam uvjeren da je u tim firmama, da je u našem okružju više ljudi koji čuvaju račune u čašama i koji nisu spremni prežaliti čizme od dvije milje kuna zbog nečijeg nemara, da bi nam svima bilo bolje.


Pa ne postoji ekipa koja odlučuje o našim sudbinama samo da bi nam krv pila na slamčicu. Ta ekipa ima da skrbi za opće dobro, za javni interes, a kada to nije slučaj, sve Ivane i Ane i njihovi muški parnjaci trebaju podnijeti reklamaciju i tražiti naknadu štete. U demokratskom svijetu to se radi na izborima, u demokratskom svijetu to se radi neposluhom građanskim, to se radi raznoraznim kampanjama.


I sve je to u skladu s Ustavom kao što je zamjena cipela ili naknada šteta sukladna zakonskim propisima koji su prihvaćeni da bi nam štitili naša prava. Samo osnovni preduvjet je da su građani svjesni da ne postoji neka masonska loža i paralelne sile moći kojih se treba bojati kada je riječ o borbi za radnička ili prava potrošača.


Pa neće nitko poslati tenkove na nas ako damo podršku radnicima »3. maja«, kao što nitko ne bi poslao tenkove na radnike »3. maja« da su imali hrabrosti boriti se za svoja prava unutar riječkoga škvera kada je iskra bila mala.


Danas je riječ o buktinji koja proždire tisuće i tisuće sudbina, ali svaki građanin Rijeke trebao bi biti spreman uzeti kantu vode i krenuti u gašenje požara koji prijeti uništenjem jednoga od rijetkih preostalih simbola grada na Rječini.